Ljubav prema oblikovanju gline, ali i prema moru, Gloriju Loborec dovela je u Dubrovnik, gdje ova 25-odišnjakinja, želi ostati živjeti i raditi. Mlada Zagrepčanka uskoro će magistrirati na studiju Konzervacije i restauracije na Sveučilištu u Dubrovniku, a za potrebe njezinog diplomskog rada, keramički predmeti snimani su CT-om u Općoj bolnici Dubrovnik. U sklopu stručne prakse u tri je navrata boravila po nekoliko mjeseci u Austriji te je također dva puta bila u Italiji, gdje je brusila svoje restauratorsko umijeće, a u slobodno vrijeme opet radi s glinom i izrađuje unikatne uporabne predmete.
Gloria kako to da si došla studirati u Dubrovnik, kad studij restauracije postoji i u Zagrebu, tvom rodnom gradu, koji privlači studente odasvud?
Od malih nogu sam željela život uz more. Bila je to želja, ali kad mi se ukazala prilika da studiram ono što volim u Dubrovniku, nisam se dvoumila. U Zagrebu sam završila srednju školu primijenjene umjetnosti i dizajna, smjer dizajn keramike tako da mi je restauracija keramike bila prirodan izbor. Ovdje mi je prekrasno i nadam se da ću ovdje ostati i nakon završetka fakulteta. Sve mi se posložilo, i studiji, razni projekti, ali i osobni život.
Kako je to studirati u Dubrovniku?
Meni, stvarno super. Na našem odjelu je malo studenata po generaciji, što omogućava kvalitetniji rad i odnos s profesorima, a upravo zbog podrške Sveučilišta u Dubrovniku sam uspjela sudjelovati u projektima i imati pristup znanju brojnih stručnjaka.
Također, tijekom preddiplomskog studija preko Sveučilišta sam dobila priliku za školovanje u Italiji. U Firenci sam provela mjesec dana tijekom prve i druge godine studija. Tamo sam intenzivno učila o konzervaciji i restauraciji keramike i kamena, no uz to bilo je i vremena za posjete raznim muzejima i institucijama koji se nalaze u Firenci.
Na odjelu keramike na našem Sveučilištu imali smo puno prakse, gostujućih predavanja i projekata te mogućnosti usavršavanja uz međunarodne stručnjake kroz suradnju s institucijama iz cijele Europe, koje se bave restauracijom keramike.
Putem onoga što sam vidjela tijekom projekata u kojima sam sudjelovala, željela sam steći nova iskustva i izvan Hrvatske i dalje usavršavati svoje znanje. Odlučila sam da mi Austrija najviše odgovara pa sam tamo u tri navrata provela skoro godinu dana. Prvo sam provela nekoliko mjeseci u cijenjenom Prirodoslovnom muzeju u Beču, gdje sam radila stručnu praksu na arheološkoj keramici. Voditelji i kolege s kojima sam radila bili su vrlo zadovoljni mojim radom pa su mi predložili da im se pridružim u arheološkim iskopavanjima kao asistent konzervacije i restauracije na terenu u mjestu Hallstatt u Austriji.
Kultura Hallstatta je vrlo poznata među arheolozima i ostalim kolegama iz struke pa sam bila oduševljena jer sam dobila priliku raditi na tako vrijednim nalazima. Ova nova stručna praksa uključivala je rad na terenu te također i unutar poznatih halštatskih rudnika soli. Moje obaveze uključivale su hitne postupke na predmetima od različitih materijala (drvo, metal, keramika, koža, neobrađena koža, tekstil) kao i detaljnu dokumentaciju, čišćenje, pakiranje i skladištenje predmeta te vađenje, odnosno iskop, vrjednijih predmeta u bloku na ovom lokalitetu.
Nakon toga odlučila sam iskusiti stručnu praksu na drugim mjestima u Austriji pa sam kroz suradnju sa Sveučilištem u Kremsu radila na predmetima koji pripadaju Arheološkoj zbirci Donje Austrije. Tako sam stekla doista mnogo iskustva na različitim arheološkim materijalima. Ta stručna praksa dala mi je priliku da proširim svoje znanje na različitim vrstama metala, keramike, stakla, no i materijala organske prirode, točnije kostima.
Znanstveni voditelj Rimske arheološke zbirke, toliko je bio zadovoljan mojim restauratorskim rezultatima da je odlučio dva posebna metalna nalaza, koje sam konzervirala, objaviti na naslovnici godišnje publikacije Društva prijatelja Carnuntuma, te u suradnji s njima planira se u sljedećem izdanju napisati nešto više o analizama i procesu konzervacije i restauracije koje sam na tim predmetima izvela.
Dio stručne prakse uključivao je postavljanje i rastavljanje jednogodišnjih izložbi u dvorcu Schallaburg i pretpovijesnom muzeju MAMUZ u gradu Mistelbach, također u Austriji, te kurirsku pratnju posuđenih predmeta u gradu Znojmo u Češkoj. Stekla sam razna iskustva i skupila znanja o načinu na koji muzeji i depoi funkcioniraju i koliko široko inventariziraju i obrađuju građu te se nadam da ću ta iskustva imat prilike primijeniti u Hrvatskoj.
Na Sveučilištu u Dubrovniku smo imali smo puno zanimljivih praktičnih radionica, primjerice radionice koju je vodila Valentina Ljubić Tobisch vezana uz vrste pakiranja i pripremu predmeta za dulje transporte kao i njihovo skladištenje. Jedan vrlo zanimljiv zadatak bio je upakirati tvrdo kuhana jaja i baciti ih na tlo s drugog kata zgrade, a da pritom ostanu čitava.
Imala sam priliku prošle godine samostalno organizirati jednu radionicu. Doveli smo profesoricu iz Velike Britanije, Jasminu Vučković MA, koja nam je predavala o restauraciji stakla tjedan dana. Puno smo tu naučili. Također tu je i radionica o glini i njenom postanku i sastavu na kojoj su nas vodile profesorice Marta Mileusnić i Kristina Kojan Goluža. Tijekom radionice u Župi i u Konavlima uzeli smo uzorke gline za ispitivanja. Do gline smo došli tako što smo unajmili bager koji je iskopao zemlju kako bismo imali pristup što čišćoj glini, odnosno dubljim slojevima. Tijekom studija sam također imala priliku izlagati na grupnoj izložbi o dubrovačkim krovovima te sam nakon toga održala i predavanje za djecu na temu dubrovačkih krovova u Lazaretima.
Uskoro ćeš obraniti diplomski rad, zbog kojeg su u dubrovačkoj bolnici CT-om snimani eksponati iz Dubrovačkih muzeja. Možeš li nam objasniti o čemu je riječ?
Tema diplomskog rad je Istraživanje i izrada prijedloga konzervatorsko-restauratorskih radova: engleska zdjela i vrč za umivanje iz Etnografskog muzeja Rupe.
Riječ je o keramičkom vrču i zdjeli za umivanje, koji su proizvedeni u Velikoj Britaniji u 19. stoljeću. Bili su u vlasništvu zagrebačke kolekcionarke umjetnina koja ih je oporučno 2001. darovala Etnografskom muzeju Rupe. Koliko su ti predmeti bili važni govori i činjenica da zdjela, kad se od nje odlomio jedan ulomak, nije bačena, već obnovljena metalnim spojnicama. Meni osobno je posebno zanimljiv detalj upravo takve vrste starih obnova.
Cilj snimanja zdjele bio je otkriti u kakvom su stanju predmeti i spojnice, postoji li korozija te istražiti i opisati stare procese restauratorskih obnova, no i predložiti daljnji tijek, kako bi očuvali i predmete i staru obnovu. Za restauraciju keramičkih predmeta iz prošlosti potrebno je puno pripreme i istraživanja, a često su sredstva i mogućnosti ograničeni. Iznimno sam zahvalna svima koji su omogućili ovo snimanje, jer treba istaknuti da je CT, prije svega, namijenjen ljudima i očuvanju ljudskog zdravlja.
U svijetu je snimanje umjetničkih djela, osobito prije postupka konzervacije i restauracije, uobičajena praksa jer se takvim snimanjem mogu otkriti stare obnove, puknuća i frakture, ponekad i kemijski sastav, strani materijali u predmetu, tehnologija i tehnike izrade predmeta, oštećenja nevidljiva golim okom i slični procesi.
Koliko si kao studentica Sveučilišta u Dubrovniku imala prilike surađivati s Dubrovačkim muzejima?
-Suradnja s Dubrovačkim muzejima, ali i Muzejima i galerijama Konavala je već dugogodišnje zajedničko djelovanje. Kao studentica sam radila konzervaciju i restauraciju na nekoliko predmeta iz obje institucije, ali i iz kolekcija privatnih vlasnika. Osobno sam vodila razne radionice vezane uz keramiku i za odrasle i za djecu te vjerujem da će biti novih prilika za suradnju i u budućnosti.
Treba li za restauraciju keramike imati i talenta ili se sve može naučiti na fakultetu?
Na studiju se nauči puno o tehnologiji rada s glinom, različitim tehnikama koje su se kroz povijest koristile i o metodama i materijalima pri konzervaciji i restauraciji. Ipak smatram da je potrebno dosta volje i preciznosti, vještine u rukama posebice finih motoričkih sposobnosti te zaključno kvalitetnog mentorstva da bi konzervatorko- restauratorski procesi bili u konačnici i uspješni.
Nakon što bi obavila sve studentske obveze, slobodno vrijeme sam često provodila eksperimentirajući s oblikovanjem gline, a kako sam prethodno završila i dizajn keramike, počela sam se baviti oblikovanjem uporabnih predmeta: zdjela, tanjura, čaša i sličnih predmeta te sam pokrenula i svoju liniju keramike GLO ceramics jer sam željela ući dublje u problematiku tog s jedne strane prirodnog i organskog, no nakon procesa paljenja, posve umjetnog anorganskog materijala.
Kroz godine rada shvatila sam da volim jednostavnost oblika uz korištenje zanimljivih efekata kroz medij boje predmeta, a znanje o tehnološkim procesima uvelike se proširilo. Trenutno sam izradu keramike stavila na čekanje kako bih se posvetila završavanju fakulteta, no sigurna sam da ću jednom imati više vremena kako bih s tim nastavila.
Što namjeravaš nakon studija, kakvi su ti planovi?
-Najradije bih ostala u Dubrovniku. Ovdje je stil života lagodniji nego recimo u većim gradovima, a s obzirom na to da je grad relativno mali, ne troši se mnogo vremena na putovanje s jedne lokacije na drugu, što ostavlja više slobodnog vremena za druženje, a o vremenskim uvjetima ne trebam ni govoriti.
Često sam tijekom studija išla na Erasmus+ razmjene, ali na svakom povratku u Dubrovnik osjećala sam se baš sretno i ispunjeno što sam opet baš tu. Tu imam prijatelje, društvo, cijeli život mi je tu, ali će ostanak ipak ovisiti o poslu. Iako je Dubrovnik prepun predmeta koji trebaju restauraciju, ipak je ograničen raspon radnih mjesta za konzervatora-restauratora. Vidjet ćemo što će biti. Sad se veselim što ću, nakon dugih godina seljenja po studentskim stanovima te dvije godine života u domu, uskoro započeti samostalni život.