Anamarija Amlica Levak živi na otoku Mljetu i kroz svoj projekt nazvan Mala otočka biblioteka nastoji dati svoje najbolje osobine u izgradnji bolje i kvalitetnije zajednice za život. Afiniteti i sve ono čime se bavi i što je u fokusu njenog interesa možda i nije nešto pretjerano uobičajeno za male sredine kakvo je Babino Polje na Mljetu gdje živi stalno posljednje tri godine. Ali to ne znači da time nije i dragocjenije. Neki su ljudi na svijetu raspoređeni poput svjetionika. Možda je i Amlica jedan od njih.
Draga Anamarija, tko si zapravo ti? Čitam sve tvoje preokupacije, brojne aktivnosti i interese, kako bi nam se predstavila?
Na otoku bih vjerojatno bila dodijeljena nekome pa bih tako bila ili Jelina ili Dragecova, budući da nisam udana, ma koliko ja bila svoja. Iako mi je, što sam starija, nekako i drago biti i Jelina i Dragecova.
Predstavljanje mi svakim novim sve bolje ide, ili mi se bar tako čini, tj. sve mi lakše biva podastrijeti neke rečenice o sebi. Stoga mogu izreći da sam radije Amlica, koordinatorica male otočke biblioteke, dadilja, vonabipjesnikinja, permakulturna entuzijastkinja, volonterka i aktivistkinja, studentica tjelesno orijentirane integrativne terapije i pripovijedanja, veganka i kviruša.
Obzirom na sve to što kažeš, nameće mi se pitanje – nije li ti Mljet malen, Babino Polje u kojemu živiš usko? Otkad živiš na Mljetu, kako često, imaš li poriv i potrebu napustiti ga i otići u veće sredine?
-Mljet sam domom počela smatrati nedavno, sada sam već tri godine uglavnom ovdje, iako sam i prije redovno dolazila (mama je Mljećka, tata više od 25 godina radi u općini), i ne samo odraditi turističku sezonu u nacionalnom parku, i, iako mi Zagreb nedostaje uspomenama, prijateljstvima i ugodno poznatim, ako i nisam uvijek zadovoljna ovdje, definitivno nisam nezadovoljna. Štoviše, zahvalna sam na privilegiji da imam dvorište i maslinik, da sam među knjigama i djecom, da poznajem neke biljke i ptice s kojima dijelim prostor i trenutak, što još nisam istražila sva brda i špilje. Ovdje imam i drugačiji odnos sa depresijom i mislim da imam čime poslužiti otoku.
Pokrenula si divan projekt – Mala otočka biblioteka – zašto, kako? Otkud inicijativa i što se sve pod njom krije?
-Prije šest godina željela sam naprosto osigurati fond knjiga za čitanje i učenje i to iz vlastite potrebe, no učinilo mi se da je neloša ideja omogućiti mu pristup i od strane ostalog otočkog stanovništva. Prve donacije knjiga skupljala sam u Zagrebu, želeći ih smjestiti na punktove za slobodnu razmjenu, ali u međuvremenu se otvorila mogućnost useljenja u prostor mjesne zajednice. Ondje se sada nalaze knjige i provode aktivnosti, no mala otočka biblioteka u međuvremenu je postala i više od knjiga i fizičkog prostora: pokušaj je to okupljanja zajednice u svrhu povećanja kvalitete života, bilo da je riječ o reciklažnim radionicama za djecu, organiziranje poetskih večeri rezidentstva Odisejevog utočišta, akcijama čišćenja (odnedavno smo i čisteći medvjedići) ili besplatnoj podjeli sjemena. Posljednje dvije godine sredstvima donacije koju je zaprimila Općina Mljet, zaposlenica sam kulturne Udruge Mljet.
Kakve projekte još planiraš, koliko je Mljet zanimljiv ili bi mogao biti kao rezidencija umjetnicima, ljudima od prirode, pjesnicima, slikarima?
-Mljet je itekako zanimljiv ljudstvu od umjetnosti, a dobro to znaju i ekipe koje organiziraju MARS festival, mali otok Mljet, Odisejevo utočište, događanja u Staroj skuli… nastojim volonterski ne samo pokazati koliko cijenim njihova stremljenja i ostvarenja, već i uživati u pojedinim aktivnostima i događanjima.
Sama pak pozivam zainteresirane da se jave ako imaju kakav prijedlog vlastitog doprinosa i angažmana lokalnoj zajednici i zauzvrat nudim tjedan dana boravka u mojoj skromnoj kući, pokoji veganski obrok, automobil na korištenje i tri dlakave mazuljice za prijateljevanje. Prijedloge uputiti molim na aml.kobila.ramone@gmail.com.
Ovo ljeto nastavljamo provoditi projekt ”hanging by the bridge”, u partnerstvu sa Nacionalnim parkom Mljet (reciklažne radionice za djecu i ponuda štiva i igara na plaži kod malog mosta – nešto drugačija turistička ponuda koja okupi i lokalno stanovništvo), na MARS festivalu će se u neslužbenom festivalskom dijelu zacijelo odviti kakva permakulturna ili kužinavajuća radionica, u suradnji sa Komunalnim Mljet pripremamo i ljetni i jesenski projekt, utorkom ću i nadalje posjećivati djecu u igraonici i čitati/pripovijedati im, unutar turističke ponude svakako kanim uklopiti sadržaje koji povezuju ljude koji dolaze i odlaze sa onima koji ostaju.
Aktivistica si, glasno govornica protiv nasilja nad ženama, svake vrste nasilja, čini mi se da se jako trudiš i oko tema i pitanja brige o okolišu, radu s djecom…. kakav je na Mljetu odaziv za sve te aktivnosti?
-Pohađala sam Centar za mirovne studije i aktivno bila dijelom Kolektiva hrana, a ne oružja te se već jako dugo bavim pitanjima nasilja u različitim sferama ljudskog djelovanja, od rodno zasnovanog nasilja do klimatske nepravde – transparentima, edukacijom, volontiranjem, pjesnički, kuhajući… na otoku me katkad razočara odaziv posjetitelja događajima, što se brojki tiče. Ali me ne obeshrabri jer razmislim kako sljedeći put napraviti da bude prijemčivije. Ponajviše me raduju posjeti djece i naši razgovori tijekom radionica: sklona sam otvarati teme (od ljudskih prava do odnosa spram planete) i postavljati pitanja, ponuditi prikaz vlastitog iskustva i poslušati ih, sve u nadi da će iz tih sjemenki izniknuti ljudi koji su okej sami sa sobom i koji mare za svijet.
Koliko je Mljet kao zajednica solidaran, aktivan, angažiran?
-Mene svakodnevno ugodno iznenađuje, ali ja i gledam očima koje traže takovo što.
Vidim i da si na 1. godini studija pripovijedanja … ne čudim se tome, kad ti vidim CV, ali što bi željela s time postići, zašto to studiraš…mnogi manje oduševljeni od mene bi pitali možda – što se tu uopće ima studirati?
-Studij pripovijedanja upisala sam ne bih li pustila glas. Pišem djela namijenjena djeci i poeziju, u društvu bliskih ljudi i previše (i preglasno) govorim, volim i pjevati, ali nedostaje mi hrabrosti da se još i više otvorim svijetu. Ponešto doznajem, uviđam i učim na terapiji, a ponešto na ovome studiju.
Ti si i pjesnikinja… koliko sam skužila…veganka, kada si počela graditi taj i takav svjetonazor, u skladu s prirodom, tolerancijom?
-Pisuckam odmalena.
Veganka sam posljednjih 13 godina svog života, prije toga sam pet godina bila vegetarijanka.
Teme permakulture, odrastanja, tranzicije, klimatske (ne)pravde… bliske su mi posljednjih desetak godina, ako ih i nisam nazivala upravo tim imenima.
Volontirati sam započela putem terapijskog jahanja za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju…
Pokušavam doprijeti do poveznice svih tih stvari i nekako mi se čini da je riječ o tome da naprosto radim najbolje šta mogu u danom trenutku, a u skladu sa mirom kojeg priželjkujem i (u) sebi i izvan sebe.
Jesi li zadovoljna sa svojim životom, što je za tebe uopće uspjeh, čemu težiš?
–Živim sa tri prekrasna psa, imam priliku redovito se družiti s djecom, zamjećujem divote svijeta, ne gubim povjerenje u sebe i druge, još je toliko knjiga i glazbe u kojima mogu uživati, pomadore rastu, ne ponestaje mi zamisli… rekla bih da je to i više nego dosta da mi je drago što postojim sada, ovdje i ovako(va).
