Kristijan Novak u Dubrovniku je predstavio svoj novi roman Slučaj vlastite pogibelji, a uz to je održao i radionicu pisanja za dubrovačke srednjoškolce. Njegove tri knjige su na listi portala Moderna vremena najčitanije i najprodavanije knjige u prošloj godini, a sve tri vrlo su uspješno adaptirane u kazališne predstave. Što je tajna uspjeha ovog 44-godišnjeg, sad već možemo reći, omiljenog suvremenog pisca? Gdje nalazi inspiraciju i kako stvara svoje likove? Je li njegova književnost na tragu promjena u našem društvu? Što misli o Zakonu o hrvatskom jeziku?
Slučaj vlastite pogibelji počinje istinitom pričom, samoubojstvom mladog prometnog policajca, kojemu je razlog dugotrajno maltretiranje njegovih kolega, a sve zbog kazne koju sinu lokalnog moćnika nije htio oprostiti. Zašto je Novaka ovaj slučaj proganjao?
-Objavim knjigu i pol na desetljeće, a kad je tome tako, onda pišem o onome što mi je stvarno bitno. Taj slučaj iz 2013. me je strašno pogodio i stalno sam o tome razmišljao. Moja priča je ustvari o bratu mladog policajca, interventnom policajcu koji je nakon tog samoubojstva ostao između dvije vatre, između obitelji koja je tražila zadovoljštinu i policije, koja je cijeli slučaj htjela zataškati.
Bilo mi je žao tih ljudi. To su pristojni, čestiti, pod navodnicima mali ljudi, koji čine zdravu jezgru našeg društva. Ta dva policajca su dvojica dobro odgojenih dečki iz obitelji dobrih ljudi. Dio su one radničke klase koja osjeća veliko poštovanje prema svome poslu. To me jako pogodilo jer sam i sam iz radničke obitelji. Ta obitelj čestitih ljudi prošla je kroz sito i rešeto i u svemu tome ostali su ispravni. Tu priču sam jednostavno morao ispričati.
Kroz radnju romana ne bavite se samo policijom, već i školstvom. Ustvari su glavni protagonisti interventni policajac i profesorica hrvatskog jezika. Zašto se u tu policijsku priču uplela nastavnica?
Iz dubinske potrebe da tu konkretnu priču povežem sa sličnim pričama u drugim sustavima, kako ne bi ispalo da je to samo policijska priča. Imam puno poštovanja prema policijskom sustavu i znam da je to jedan od najtežih poslova koji se uopće mogu raditi. Ovo je priča o časnim ljudima u sustavu u kojem ima dosta kukolja. Ali to je sustav koji nama treba. Sve ove lijepe anarhističke ideje kako bi mi svi lijepo živjeli da nema policije…Zaboravi. To je lijepo dok ti netko ne napravi nepravdu i dok ne očekuješ od institucija da te zaštite.
Školstvo mi se nametnulo jer i sam u njemu radim. Fakultet je nešto drugo, ali djeluje na istim principima. Ako želiš nešto postići s učenicima ili studentima, moraš preći granicu poučavanja ex katedra jer ta distanca ne vodi dalje. Sam povremeno prekoračim granice, iako me nitko od studenata nije na to dosad upozorio. I moji studenti i učenici iz romana su različiti ljudi koji dolaze iz svojih svjetonazora, imaju određene kriterije, o nekim stvarima ne žele razgovarati. I tu je moja profesorica, koja je mlada i neiskusna, jer starija profesorica ne bi napravila takvu grešku, prekršila nekoliko granica i nekoliko zona povjerenja i uvalila se u probleme.
Uz to sam sve ubacio i Antigonu, kao jednu klasičnu priču koja korespondira s tim odnosima. I policajac i profesorica, kao likovi, nalaze se u situaciji nemogućeg izbora. Što god izaberu nije dobro, a njihovi izbori dovode do klasičnog sukoba društva i pojedinaca. Bilo mi je jako teško pisati lik policajca, jer je on većim dijelom romana emotivno odvojen od cijele radnje. On do samog kraja samo gasi požare u policiji, u obitelji. Pokušava zadržati neku ravnotežu, dok konačno ne shvati što se dogodilo njegovom bratu. On samo razmišlja što napraviti, on je reaktivan lik, dok je profesorica artikulirana, načitana, vrckava, u kontaktu je i sa svojom tom lošom stranom, potpuno svjesna zašto je zeznula stvar. Ona mi je kao neki kontrapunkt policajcu.
Bi li Vi postupili, kao vaši likovi Marli i profesorica?
Meni se čini da sam napisao priču o ljudima koji su hrabriji od mene. Koji su imali hrabrosti donijeti nemoguće, ali ispravne odluke, bez obzira na posljedice. Ja sam često pristajao na kompromise, ali ovo nije priča o meni. Ne znam je li to tako treba, ali im se divim da su to napravili. Profesorica je mnogima antipatična jer smatraju da je iz krivih razloga hrabra, ali ne mislim da ženski likovi nužno trebaju biti simpatični.
Kako komentirate te Top listu portala Moderna vremena prema kojoj su vaše sve tri knjige među najprodavanijima u prošloj godini, a Slučaj vlastite pogibelji je i najprodavanija s čak 6 000 prodanih primjeraka?
Za Hrvatske prilike to je puno, ali tu smo gdje smo. Ne uzdržavam se, srećom, isključivo pisanjem. Ima u Hrvatskoj autorica i autora koji žive samo od pisanja. Divim im se na tome jer je to kruh sa sedam kora. Činjenica da su moje, teške knjige visoko na listama čitanosti i da ih ljudi kupuju daje mi nekakvu nadu.
Radite li na nekim novim pričama, romanima?
Priča ima uvijek, ali ova 2024. bit će uglavnom vezana uz turneje, gostovanja i predstavljanje knjige. Ove godine neću puno pisati, puno ću promovirati i putovati. Svaki tjedan imam po dva gostovanja. Nisu sva tako daleka kao Dubrovnik. Ali Dubrovnik mi je fascinantan na puno razina. Supruga i ja, kad dođemo, u pravilu platimo još jedno vođenje po Gradu ne bismo li još nešto novo čuli i zapamtili. To koliko su Dubrovčani bili ispred svog vremena i po shvaćanju demokracije i vladanja, koliko su bili spretni u komunikaciji s velikim silama, to je zapanjujuće. Prva karantena, prvi židovski geto, koji zapravo nije bio pravi geto… To su stoljeća kulture, politike i diplomacije.
U romanu Slučaj vlastite pogibelji promijenili ste malo način pisanja, dio radnje odvija se kroz scenske dijaloge likova. Je li na to utjecala činjenica da su Vaša prethodna dva romana dramatizirana u vrlo uspješne kazališne predstave?
-Neću opovrgnuti, ali svjesno nije. Teško bih opisao koliko sam nezadovoljan u trenutku kad završim tekst. Tad sam samo svjestan da je gotovo i da knjiga mora van. U tom trenutku ne znam kako će ona biti prihvaćena i kako će odjeknuti. Nikakva tu kazališta i filmovi meni nisu na pameti, samo mi je bitno da završim.
Je li puno prepravljate tekst?
Puno prepravljam. Prvu verziju pišem jako brzo i onda je ta verzija loša i uvijek sam svjestan da ću je prerađivati, ali je jako važno napisati prvu verziju. Najteže se uhvatiti u koštac s praznim papirom. Kad već imaš pun papir slova, onda imaš na čemu raditi, možeš izbacivati, ostavljati. Napravim od najboljih dijelova radnje otoke između kojih onda radim mostove i tako nastaje knjiga.
U Vašim je romanima dosta biografskih elemenata, stvarnih događaja, ali i fikcije. S obzirom da su svi smješteni u Međimurje, zanima me „kradete“ li za neke likove i tuđe biografije, odnosno priče vaših prijatelja, poznanika?
To je taj paradoks. Fikcija je uvijek utemeljena na nekoj stvarnosti s kojom na posljetku nema veze. Moje knjige su prvenstveno psihoanaliza mene samoga. Treba mi da uronim duboko u introspekciju kako bih mogao napisati sve te likove, posebno one negativne. Koliko su god svi likovi pomalo zločesti i pomalo dobri mislim da je dosta jasan etički kompas priče. Da, ponekad se ljudi u mojim pričama prepoznaju, najviše nekim svojom reakcijama. Većina će to podnijeti i neće zamjeriti, ali reći ću Vam da su se neki ljudi nakon romana Črna mati zemla naljutili i dan danas ne razgovaraju sa mnom. Pravi prijatelji se naravno neće naljutiti, ali uvijek me zezaju na našim druženjima rečenicom „ pazi što pričaš, on će ti to napisati“.
Jeste li kao dijete maštali da ćete postati pisac?
Kad bi pogledao neki dobar film, kao klinac, zamišljao sam što je bilo dalje, što bi bilo da su u priči neki drugi protagonisti ili neka druga zemlja u kojoj se događa. Stalno sam imao potrebu ostati u tom svijetu koji mi je bio zanimljiv. U školi nisam imao previše podrške u tom smislu. Imao sam loše ocjene iz školskih zadaća, pa nisam imao iluziju da ću biti pisac.
Što se dogodilo sa scenarijem za film Črna mati zemla?
Snimili smo kratki film. To je bila jedna scena iz dugometražnog filma, koji se nikad nije snimio. On je bio na festivalima i imao je dobre kritike, ali kratki film uglavnom nema svoju publiku, osim one stručne. Baš na tom projektu kratkog filma, isplivale su nepremostive razlike između producenta i redatelja. Nisu dalje mogli komunicirati. Onda je redatelj otišao, a scenarij, koji smo napisali on i ja, je ustvari 50 posto njegov scenarij i ne može se po tome snimati film. Trenutno smo u potrazi za novim redateljem. Mi smo novac od HAVC-a dobili i vratili ga, kad smo vidjeli da neće ići. Sad opet krećemo od nule.
Kad ćemo gledati Ciganina?
Ciganin je u procesu nastanka mini-serije s vrlo vjerojatno osam nastavaka i zanimljivim scenarističkim rješenjima. Kad? Neću iskakati s datumima. Jer kad sam prodao prava na Črnu mati zemlju, mislio sam da će sve biti gotovo do 2016. S datumima ne izlazim više. U teatrima su stvari puno egzaktnije.
Po sva tri romana napravljene su dosta uspješne predstave. Črna mati zemla u izvedbi ZKM-a, igrala se i na Lokrumu, Ciganin, ali najljepši u izvedbi HNK Zagreb i najnoviji roman Slučaj vlastite pogibelji u koprodukciji HNK Varaždin i HNK Rijeka. Kako su Vam se svidjele predstave?
Važno je imati sreće, a sreća u ovom mom poslu ili hobiju je važna. Sreća je imati oko sebe kvalitetne ljude koji se tog posla prihvate. Imao sam stvarno sreću da su sva tri ansambla i sva tri redatelja i sva tri dramaturga to prihvatila s puno ljubavi i da su te priče učinili svojima. Predstave su totalni flopovi. Znajući koliko je truda i ljubavi uloženo u predstave, rekao sam da s njima ginem ili idem u zvijezde. Drago mi je da se predstave i dalje igraju i da za njih ima još interesa. Črna mati zemla je pred 100-tom izvedbom, koji bi bila davno premašila da nije bilo zatvaranja zbog korone. Ciganin također igra u HNK, ne baš tako često, ali je na repertoaru, a Slučaj vlastite pogibelji upravo je premijerno odigran u Rijeci, a možda bi mogao i na gostovanje do Dubrovnika.
Što kao jezikoslovac mislite o nedavno izglasanom Zakonu o hrvatskom jeziku? Smatrate li da naš jezik trebamo zaštititi?
Nisam čitao Zakon, a njime se, vjerovali ili ne, malo jezikoslovaca u Hrvatskoj uopće bavi. Mi se bavimo obrazovanjem kadrova, koji će opismeniti naš narod i djecu da znaju pismeno oblikovati tekstove. O tom zakonu znam da je on trebao zaštiti hrvatski jezik. Ono što mene zanima od čega zakon štiti jezik. Kao prvo hrvatski jezik ima ISO certifikat. Imamo institucije koje se bave njime. Što štitimo tim zakonom? Nije mi jasno. Čini mi se da je to predizborni trik, a da je zakon benigan u primjeni. Velim treba sve uzet s rezervom jer zakon nisam pročitao.
Nijedan zakon neće spasiti jezik. Mi trebamo podržavati pisce i glazbenike, ulagati u kulturu, pisce žanrovske i dječje književnosti, kako bi djeca i odrasli imali dobre sadržaje u svim kulturnim sferama na hrvatskom jeziku jer inače će nas engleski progutati. U svakoj srednjoškolskom razredu ima barem jedna osoba koja komunicira na engleskom jeziku. Tik-tok, glazba, serije…sve je na engleskom i onda imamo mlade koji lakše svoje osjećaje izražavaju na engleskom nego na hrvatskom. I tu je problem, kojem trebamo doskočiti. Pojavom društvenim mreža dogodilo nam se da se 16-ogošnjaci iz Hrvatskog bolje razumiju s vršnjacima diljem svijeta, nego s drugim, starijim generacijama s kojima žive u istoj zemlji.
Vaša književnost, s obzirom na teme, kojima se bavite, mogla bi se nazvati društveno angažiranom. Može li književnost utjecati na promjene u društvu?
Ako želiš napraviti bitnu promjenu u društvu, književnost nije taj medij jer joj treba puno vremena da zaživi. Smisao književnosti nije politička promjena ad hoc, ali književnost može artikulirati probleme, koji postoje, a često su neizgovoreni, da bi se uopće moglo na njima raditi. Ako netko želi instant promjenu, onda se treba uključiti u politiku i društveni aktivizam. Književnost može pripomoći, ali to joj nije primarna uloga.
FOTO: Maro Bošnjak, Vedran Levi i DLJI
