Kad smo razmišljali o imenu za konobu, vratili smo se našim korijenima. Nadimak mog đeda je bio Ivanko, i prema tome je cijela obitelj nosila nadimak Ivankovi. Odlučili smo poštovati tradiciju i odabrali smo ime koje govori samo za sebe, govori nam gospar Miho, dok u konobi Ivankovi u konavoskom Drveniku s njime i njegovom suprugom Jadrankom pijemo kavu. U obiteljskom poslu sudjeluje i njihovo četvero djece te njihovi partneri, zahvaljujući kojima se na trpezi nađu i neke druge, ne samo konavoske delicije. No, za pripremu najcijenjenijeg konavoskog jela zadužena je najstarija članica obitelji, vitalna 77-godišnja tete Pave Zvrko, koja ni u poznim godinama svog života ne posustaje.
Prvotno su htjeli samo obnoviti i urediti prostor, a potom su se počele rađati razne ideje kako ga urediti, a potvrdu da su na dobrom tragu te da imaju reprezentativan prostor koji bi privukao goste dobili su nakon što su se učlanili u Udrugu Agroturizam Konavle.
„Išli smo s Udrugom na izlete i nesvjesno počeli uspoređivati neke druge prostore s onim što mi imamo. I tako smo se malo po malo uvjerili da možda imamo dobar prostor i da imamo što ponuditi i odlučili smo krenuti u posao. Ima tome već sad tri godine“, objašnjavaju nam supružnici Zvrko.
Otvaranju ugostiteljskog objekta prethodila je obnova starinske konobe u prizemlju obiteljske kuće.
„Starinu smo obnovili radi sebe. Nakon što smo obnovili kuću, započeli smo radove na konobi, koji su trajali sedam, osam godina, većinom tijekom zime, jer smo ljeti zauzeti s drugim poslovima“ priča nam gospar Miho, inače samostalni obrtnik koji se proteklih nekoliko godina bavi turizmom i prijevozom.
„Većinu toga, skoro pa sve smo napravili svojim rukama, najviše moj brat Pero i ja, a pomogao je i ostatak obitelji. Kad smo se već odlučili uložiti silan trud, svoje vrijeme i znanje, htjeli smo to napraviti alavija. Nije ovo bio mali posao. Tad nismo ozbiljno razmišljali o pokretanju ugostiteljstva. Ne možete previše izmišljati kad imate nešto ovako. Zna se što priliči starinskoj konobi, a što ne i time smo se zapravo vodili“ priča nam Miho.
I zaista, godine rada, truda i ljubavi vide se u svakom kutku konobe. Prostorom dominiraju kamen i drvo, koji uz prigušenu rasvjetu i ukusno raspoređene dekorativne predmete daju prostoru toplinu obiteljskog doma. Pri uređenju prostora mislilo se i na mališane te je za njih uređeno igralište.
„Jedan od većih zahvata bila je obnova kamena i fuga. U donjem dijelu konobe, na ulazu kamen se vidio, dok u gornjem dijelu to nije bilo slučaj – morali smo ukloniti sav malter. Pri radovima, moj brat Pero i ja smo pronašli zaobljenje u zidu, u kojem se pretpostavljamo prije ložilo i kuhalo jer je kamen bio nagoren. Kao takav smo taj dio odlučili i ostaviti. Kako su prijašnje fuge bile od klaka, s vremenom su se počele runiti, pa smo i njih morali obnoviti. Uz to smo sav kamen ispjeskarili“ priča nam Miho, dok Jadranka dodaje da se često prisjeti riječi svoga svekra.
„Kamen je donosio na magarcu, a kamenica koja se i danas nalazi u konobi donesena je u jednom komadu. Nažalost, puno je takvih priča koje su nam naši stari mogli prenijeti, no mladost nema za te priče strpljenja. Danas mi je žao zbog toga. Upravo zato, trudimo se na našu djecu prenijeti što više. Nekad nam to pođe za rukom, nekad ne, ali pomalo svi uskaču“, govori nam Jadranka.
Iako nisu imali dovoljno vremena kako bi detaljno istražili povijest kuće u kojoj žive, pojedine detalje znaju. Za gornji, uvučeniji dio konobe, pretpostavljaju da datira iz 17. stoljeća i da je to jedna od prvih nastambi u Drveniku.
„Upravo u tom dijelu konobe nalazila se puškarnica u kojoj se i živjelo. Takva zaštita je bila potrebna jer je ovaj prostor tad bio česta meta napada komita (pljačkaša, op.a.). U to doba ovdje nije bilo drugih nastambi i prvi Zvrci su se nastanili ovdje u takvim uvjetima. S vremenom i kako su prilike dopuštale, kuća se širila, tako da je najnoviji dio konobe, ako se to tako može reći, star 100 godina“ priča nam Miho, a Jadranka dodaje da majka Nika Kapetanića potječe iz ove kuće te da im je on kroz godine rasvijetlio neke detalje iz obiteljske povijesti.
„Poklonio nam je i kartu koja prikazuje kako je Drvenik izgledao 1790. godine kao i obiteljsko rodoslovlje te još neke sitnice. Iako ga nismo tijekom obnove konzultirali, Niko je zadovoljan našom izvedbom”, govori nam Miho.
Ime konobe također je iskaz poštovanja prema tradiciji, u kojem se dodatno iščitava stav obitelji Zvrko da ne treba „izmišljati toplu vodu“, već prigliti naslijeđeno.
„Kad smo razmišljali o imenu za konobu, vratili smo se našim korijenima. Nadimak mog đeda je bio Ivanko, i prema tome je cijela obitelj nosila nadimak Ivankovi. U Drveniku su obitelji Zvrko, jer ih je bilo nekoliko, imale svoj nadimak po koje se raspoznavalo iz koje su kuće. Tako smo se prilikom odabira imena konobe odlučili za tradiciju i odabrali smo ime koje govori samo za sebe“, govori nam gospar Miho.
Tradicija i poštovanje prema predcima ogleda se i u današnjoj vezanosti obitelji Zvrko uz zemlju. I danas rade baštinu, iako u manjoj količini nego prije, drže kokoši koje dnevno izlegu do trideset jaja. Za svoje potrebe, iako ne od svog mesa, već mesa nabavljenog iz Slavonije, rade i suše kobasice.
„Obitelj je oduvijek bila vezana za zemlju. Iako nema ni godine radnog staža, moja svekrva Pave itekako poznaje težak rad. Baština se uvijek radila i povrće prodavalo. S tako teško zarađenim novcem školovali su svoju djecu i napravili još jednu kuću u Cavtatu, kako bi se djeca mogla u budućnosti baviti manje tegobnim radom. Dok se na našem području nisu počeli otvarati veliki centri, od zemlje se uz puno muke i truda moglo lijepo živjeti. Netko je trebao ići u polje, netko na placu“, priča nam Jadranka, dok Miho dodaje da je svaki privatni posao jednak – niti jedan ne pita koji je dan i zahtjeva posvećenost.
„Meni je i danas nepojmljivo da smo dnevno brali preko tisuću pomadora, tisuću paprika, balančana, zelenog graha i drugog povrća. Ali tad nam je to bio sasvim normalan dio dana, pretvorilo se u svojevrsnu rutinu. Tako i danas, uz ostale poslove vodimo i brigu o konobi. Ne smatramo to teškim poslom, jer se uloženi trud uz zadovoljne goste ipak vraća“ priča nam Jadranka.
Obišli smo i najbližu baštinu obitelji Zvrko, zvanu Dubrava udaljenu svega dvjesto metara od konobe i obiteljske kuće, na kojoj uzgajaju povrće koje najčešće poslužuju svojim gostima te usput razgledali kokošinjac i sušaru. Upravo je na ovom dijelu baštine familija za vrijeme proljetnog vala pandemije provela i najviše vremena.
„Sadili smo, kopali, Miho je uređivao međe. Muškarci u obitelji ne mogu sjedati skrštenih ruku“, govori nam kroz smijeh Jadranka.
Obilaskom baštine, naišli smo i na komadić uređeni zemlje, na kojemu je Mihael, jedan od sinova supružnika Zvrko, počeo uzgaja kalifornijske gliste.
„Kalifornijske gliste su vrlo korisne za tlo, poboljšavaju mu kvalitetu i takvo tlo zahtijeva puno manje umjetnog gnojiva. No i one zahtijevaju posebnu „prehranu“, stoga odvajamo ljuske od jaja koje onda meljemo, kore od banana sušimo i meljemo i to ide za njih. Kad je već odlučio pokušati s njihovim uzgojem, na nama je da ga podržimo“ pojašnjavaju nam.
Po povratku u konobu na stolu nas je dočekala plata s pršutom, domaćim sirom iz Mihanića, kulenom te tri vrste namaza, među kojima se ističe namaz od kupusa raštana, a potom i torta od skorupa.
„Pokušavamo dodati poneki moderan detalj tradicionalnoj gastronomskoj ponudi našeg kraja, ali se u svemu tome trudimo i ne pretjerati. Još mnogo toga želimo uvrstiti u ponudu konobe, ali idemo imali koracima. Gosti nam dolaze i vraćaju se upravo zbog domaće atmosfere i tradicionalnih jela koje im na našim trpezama nudimo“, govori nam Jadranka.
Jadranka je kreativna obiteljska kuharica te je uz ostale članove obitelji zadužena za kreiranje jelovnika i posebnih ponuda, muški članovi obitelji su zaduženi za jela ispod peke i žara, a kad je u pitanju nadaleko poznata zelena menestra glavnu riječ vodi najstarija članica kućanstva, 77-godišnja tete Pave Zvrko, Mihova majka koja još uvijek nije spremna okačiti svoju kuhaču o klin. Uz to svakodnevno obilazi kokoši i baštinu te i dalje s puno pažnje i ljubavi radi konavoski vez.
Korona je itekako utjecala na njihovo poslovanje, no za razliku od mnogih drugih ugostitelja, Ivankovi se nisu prepustili očaju, već u svemu nastoje vidjeti pozitivnu stranu.
„Trenutno, kako bi ispoštovali epidemiološke mjere ne možemo primiti više od 20 do 30 ljudi, a prije smo ih mogli primiti puno više. Recimo, lani smo za potrebe kuhanja menestre osušili nekih 200 kilograma kobasica, a ove godine zbog nesigurnosti onoga što je ispred nas, ali i zbog toplog vremena smo zasad stavili sušiti samo mali dio prošlogodišnjih količina. No, bez obzira na sve, zelene menestre će i ove godine u našoj konobi biti“, govori nam Miho.
„Ovako, s manjim brojem možemo svakom gostu posvetiti pažnju koju zaslužuje. Mislimo da imamo što gostima ponuditi i pokazati. Zbog toga smo i otvorili konobu”, kaže Jadranka, a suprug je nadopunjuje:
„Cilj nam je u što većoj mjeri povezati konobu s našom vlastitom poljoprivrednom proizvodnjom i sušarom te izgraditi plastenik. Razmišljamo u idućem periodu i o pokretanju proizvodnje gljiva. Trudimo se u najvećoj mogućoj mjeri nabavljati lokalno proizvedene namirnice, no to još uvijek nije u potpunosti moguće. No, principi na kojem smo postavili našu ponudu je upravo taj – da nudimo jela za koja znamo da možemo lokalno kupiti sve što nam je potrebno i tako ćemo nastaviti raditi i ubuduće“.
A da planove supružnici Zvrko grade na postojanim temeljima, može posvjedočiti i njihovo bogatstvo koje imaju kroz svoje četvero djece. Njihova konoba stoga i jest pravi obiteljski pothvat u kojem sudjeluju svi članovi obitelji, sukladno svojim afinitetima te ostalim obvezama. Paulina, njihova najstarija kći je sa svojim suprugom, Slavoncem, obiteljski dom svila također u Konavlima, a ljubav prema njihovom sinu Mihaelu je i njihovu nevjestu iz Makedonije dovela na hrvatski jug. Stoga ne trebaju nikoga čuditi dobra slavonska kobasica i kulen ili vrhunsko gravče na tavče i čobanac na trpezi u Konobi Ivankovi. I blizanka Antonija je, po završetku srednje škole u Zagrebu, sa sobom u Konavle dovela svog mladića i sada je red, jedino na blizancu Vinku. Možda u ovom kolopletu sjajnih okusa nedostaje još poneki istarski specijalitet. No, šalu na stranu, u Konobi Ivankovi u Drveniku ne samo da se dobro jede, tamo čovjek može puno toga i naučiti : o slozi, ustrajnom radu, ljubavi, poštovanju i tradiciji.
