Tragična pogibija dubrovačkog vatrogasca Gorana Komlenca (42) duboko je potresla Hrvatsku, izrazi sućuti obitelji i njegovim kolegama stižu iz cijele zemlje.
Danas je u prostorima DVD-a u Orašcu gdje je živio, održana komemoracija u dostojanstvu tuge zbog odlaska jednog od ponajboljih i najobučenijih vatrogasaca Javne vatrogasne postrojbe Dubrovački vatrogasci, čovjeka koji je uvijek bio spreman pomoći i zaštititi od vatre ljude i imovinu.
Njegov odlazak je duboko uzdrmao vatrogasnu zajednicu hrvatskog juga koji nisu, od ratnih dana, izgubili čovjeka na terenu.
Netom prije početka same komemoracije oglasile su se vatrogasne sirene u DVD Orašac, a u knjigu žalosti upisali su se gradonačelnik Mato Franković, župan Nikola Dobroslavić, kao i brojni Goranovi kolege i prijatelji.
“Izašao je sa zvukom sirene pomoći drugima. Izašao je pomoći, spasiti imovinu naših ljudi, izašao je pomoći. To je srce prestalo kucati, ali vjerujte mi, srce će zauvijek kucati u srcima naših vatrogasaca. Bio si dio velike hrvatske vatrogasne obitelji i vjeruj mi, ta obitelj vatrogasaca neće te nikad zaboraviti, ni tebe ni tvoju obitelj. Bit ćemo uz njih, vjeruj mi Gorane. Vjeruj mi, vjeruj svim ovim našim vatrogascima koji su se danas došli oprostiti od tebe. I vjeruj mi, zavijek ćeš živjeti, bio si dio hrvatske vatrogasne obitelji i ostat ćeš to vječno”, kazao je glavni vatrogasni zapovjednik Slavko Tucaković.
“Goranovoj obitelji ali i svim drugima izražavam najdublju sućut zbog njegovog gubitka. Cijela županija danas tuguje. Izgubili smo junaka, primjernog vatrogasca, odgovornog roditelja, dobrog čovjeka. Poznato je da nema plemenitijeg djela od žrtve za svog prijatelja, svog bližnjega, za drugoga. Upravo je tako djelovao naš Goran. Cijeli život posvetio je radu za dobrobit drugih, spašavanju života i imovine, brinući pritom za svoju obitelj, suprugu i obitelj. Zašto je morao otići? Zašto on? Zašto sad? To nikad nećemo saznati. Vjerujemo da je on sad u boljem svijetu, ali ostajemo jednako neutješni zbog ovog strašnog gubitka. Nećemo zaboraviti njegovu plemenitost i njegovu žrtvu. Nećemo zaboraviti njegovu obitelj, kojoj želimo da izdrži ovu pretešku kušnju na koju je stavljena. Počivao u miru Gorane, hvala ti za sve”, kazao je župan Dobroslavić.
“Prekid jednog mladog života uvijek nosi strahoviti udarac i nositi se s takvom tragedijom zadatak je koji traži od nas i od vas puno i previše. Pojmiti da odjednom naprasno, među nama nema nekog tko je u sebi imao toliko životne energije, budućnosti, čini se nezamislivim. U tome je neizrecivo teško Goranovoj najbližoj obitelji i zato u se pridružujem u molitvi da s vremenom pronađete spokoj u uvjerenju da vas vaš Goran i dalje čuva, onako kako je to radio i do sad i isto tako predano kako je za života čuvao ovaj grad. Suosjećam se i sa svim kolegama koji se nose s Goranovim gubitkom. Puno je dimenzija u pozivu vatrogasca, a bratstvo je jedno od najbližih. Biti vatrogasac prvenstveno znači biti humanitarac, plemenita osoba koja je svakog trenutka spremna na herojski čin. Osoba koje je voljna ugroziti svoj život kako bi spasila drugi, kako bi sačuvala imovinu i ljude koje ne mora niti poznavati. Biti vatrogasac znači biti prijatelj na kojeg se uvijek možemo osloniti. Kada smo u opasnosti i kada su nam životi ugroženi, oni su uvijek tu. Da je živio uistinu svoj poziv svjedočit će svi koji su Gorana poznavali puno bolje od mene, a posebno oni koji su s njim dijelili akcije spašavanja i gašenja požara. Bio je srčan, požrtvovan i neustrašiv, istinski profesionalac, vatrogasac s davdeset jednom godinom iskustva. “Idem naprijed!”, među posljednjih su riječima koje je uputio svojim kolegama. Napustio nas je prerano i ta će okolnost uvijek izazivati tugu i žaljenje, a mi ovdje prisežemo da ćemo njegovo ime i sjećanja na njega čuvati u svojim srcima i da nećemo dopustiti njegov doprinos službi vatrogastva bude zaboravljen. Hvala mu na svemu što je dao ovom Gradu. Dragi Gorane, počivaj u miru Božjem, pod blagoslovom svetog Vlaha i svetog Florijana. Nek ti bude laka hrvatska zemlja. Iskrena sućut”, kazao je gradonačelnik Franković.
Sa suzama u očima od Gorana Komlenac oprostio se i njegov zapovjednik Stjepko Krilanović.
“Razmišljajući što ću reći u ovom trenutku, ulazio sam u ovu prostoriju i ugledao sam ovu sliku. To je ta slika koja treba ostati svima nama u sjećanju. Goran je bio uvijek vedar, uvijek nasmijan, uvijek spreman za konstruktivni razgovor, što mi je i njegova žena uvijek govorila. Uvijek će mi faliti ono njegovo treba mi traka za trčanje. Uvijek je gurao naprijed, možda je to u ovom trenutku bio i kobno, ali Bog je tako htio. Svako obitelj treba steći snagu. Mi ćemo sve ovo loše zaboraviti, a sjećati ćemo se samo onog dobrog. Obitelji je vazda ostati rupa, neki nedostatak. Želim vam puno snage da sve ovo prebrodite”, riječi su koje je uputio Krilanović.
Emotivan je bio i oproštaj županijskog zapovjednik Stjepana Simovića.
“Njegov osmijeh ću uvijek pamtiti. Čast je bila raditi s njim”, kazao je.
Pristupnima na današnjoj komemoraciji obratio se i Goranov kum i prijatelj Pero.
“Ne mogu zamisliti da više nisi tu, da je sve ovo ovako mora biti. Puno se još toga moglo napraviti..Goran je bio primjer dobro oca, supruga, sina i prijatelja…”, kazao je vidno potresen.
Iza Gorana je ostala supruga i dvoje male djece, dvogodišnji sinčić i petomjesečna kćerkica. Odgajat će ih u uspomeni na oca koji je bio i otišao kao heroj.
