Svakogodišnja ponavljanja pokreću mehanizme tradicije, pa blagdanska kolendavanja onkraj kalendarskih smjena starog i novog ljeta (p)ostaju očekivana mjera radosti. Jer, radosna vijest tom je običaju od davnine inicijacija i prvi otkucaj ritma kojim je ušao u srednjovjekovni kodeks Dubrovačke Republike.
Napisala: Jelena Obradović Mojaš
Kolendavanje knezu i crkvenim velikodostojnicima spomenuto u kodificiranom Statutu grada Dubrovnika 1272., u različitoj je dinamici bilo prisutno sve do pada Republike. Nije nepoznato da se u rukopisnoj građi Državnog arhiva u Dubrovniku, Arhivu Franjevačkog samostana Male braće na Stradunu ili, primjerice, u Znanstvenoj knjižnici Dubrovnik i u privatnim rukopisnim ostavštinama mogu naći tragovi o noćnom pjevanju puka i vlastele na ulicama, poljanama i placetama, ali i u prijateljskim druženjima u saločama i palačama.
Jer, kolendavanje je u svom dugom trajanju u dubrovačkom kulturnom pejzažu imalo dva oblika: književni kojem su, osobito u 18. i 19. stoljeću, pribjegavali pjesnici, književnici i znamenita pera, pišući čestitarske, nerijetko šaljive autorske umjetničke kolende bliskom krugu prijatelja i drugi; folklorni, tradicijski oblik kojemu na Badnji dan ili večer i na Staru godinu iz dubine prošlosti svjedočimo još i danas.
Današnje kolende nose u sebi otiske višestoljetnih formulnih stihova kojima se pronosi dobra vijest, skladna želja, zaziv zdravlja, mira i obilja, veselja, blagostanja i radosti… ali ne samo za taj pjev, za tu večer i o toj prigodi već se te želje zrcale i traže i u vremenu budućem, onom koje dolazi i nakon svitanja blagdanskog jutra. I, čini se da upravo ta ispjevana nota i izgovorena želja nadilaze samu interpretaciju i tradirani prizor jer imaju ono što tom običaju daje značenje ‘svevremenskog dobra’ i romansirane postojanosti, štoviše, opravdanosti kojom harmonizira vrijeme stvarnosti često opterećene nelijepim zbiljskim svijetom…
Osim nedvojbene vrijednosti nezanemarivo dugog kontinuiranog sloga od kasnog srednjovjekovlja, posebnost pa i važnost dubrovačkog kolendavanja valja tražiti i ogledati u refleksiji pomno probranih želja. Upravo u njima krije se esencija dobra i dobrog, željenog i izgovorenog, rečenog i ponovljenog, zapisanog i (o)pjevanog.
Riječi su (s)tvarne i željonosne i nisu nasumične u završnim akordima kolendarskog pjeva. Nije pretenciozno reći da se i metafizička značenja u njima kriju, osobito ako bismo poželjeli rastvoriti intertekstualne širine koje njihova otvorenost stihova dopušta, traži i daje. U njima je netko jednom davno odabrao pronijeti misao o gesti ljubaznoj, nježnoj, obazrivoj i ljudskoj kojom se može blagdanski, zašto ne i svagdanski, ophoditi, ticati vlastitim svjetovima i dodirivati osmijesima. I stvarati bolji svijet.
Kao u stihu Antuna Kaznačića (1784.-1874.) iz Kolende na imendan gosp. dum Nikole Arbanasa:
„Nek’ ti Svetac s’ Nebi udijeli, čim se kuća tvâ veseli!
Zdravlja, mira, blaga i sreće, i ako želiš još što veće!“
