Magistrica jezikoslovnog znanstvenog smjera kroatistike i lingvistike, te polaznica treće godine poslijediplomskog studija Filologije na Sveučilištu u Zadru, Petra Brailo mogla je, zbog svoje izvrsnosti i profesionalnog pristupa struci birati kamo će i što će. Izabrala je Konavle. I sretna je. Ne samo činjenicom da je tu sa svojim suprugom svila obiteljsko gnijezdo, već i poslom koji radi. Mlada znanstvenica u Konavlima!
Petra je rođena na Badnji dan 1993. godine u Zagrebu gdje je završila osnovnu školu i VII. (opću) gimnaziju, a potom Kroatistiku i Lingvistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom studiranja je sudjelovala u više projekata, od kojih izdvaja istraživanje provedeno u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče koje je rezultiralo znanstvenim radom Lexical Semantic Categorization in Schizophrenia Patients predstavljenim na konferenciji Zadarski lingvistički forum na Sveučilištu u Zadru 2017. godine. Spomenuti znanstveni rad i projekt Izvršne funkcije kod odraslih govornika hrvatskog jezika nagrađeni su nagradom Franjo Marković Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Također, na temelju ocjena u studiju proglašena je među 10 % najboljih studenata Sveučilišta u Zagrebu, zbog čega je i nagrađena nagradom za izvrsnost. U Erasmus razmjeni studenata 5 mjeseci je provela u Berlinu na Odsjeku za slavistiku Humboldt Sveučilišta. Diplomirala je na lingvistici s temom Asocijacijske leksičke veze kod osoba oboljelih od shizofrenije, a znanstveni jezikoslovni smjer kroatistike diplomirala je temom Opis konavoskoga govora.
Poslijediplomski studij Humanističke znanosti, smjer Filologija, upisala je u veljači 2019. godine. Tema doktorskoga rada joj je „Opis konavoskih govora“.
Ljetovanja kod babe i đeda
Dakle, tvoj naglasak te odaje – otkud Zagrepčanka u Konavlima, kakve su tvoje veze s ovim dijelom Lijepe Naše?
-I Zagreb i Konavle smatram svojim domom. Rođena sam u Zagrebu, u kojem sam živjela do završetka fakulteta, a nakon toga sam se preselila u Konavle. Ipak, s obzirom na to da mi je majka Konavoka, a i zahvaljujući činjenici da su mi roditelji profesori, imala sam tu privilegiju da smo svako ljeto i druge praznike provodili u Popovićima, u babe i đeda. Već odmalena zaljubila sam se u ovaj kraj i znala sam da bih, kad odrastem, voljela živjeti uz more.
Za dolazak, povratak – romantično, zaslužna je ljubav i brak – nije li Zagreb pružao veće mogućnosti i zadovoljavanje ambicija mlade znanstvenice iz područja hrvatskog jezika?
-Za dolazak u Konavle, odnosno za povratak korijenima zaslužno je više faktora. Ljubav svakako, prema tadašnjem momku, odnosno današnjem mužu, ali i ljubav prema konavoskom govoru i prema Konavlima općenito. Za diplomski rad odlučila sam se baviti opisom konavoskog govora, koji me od prvih dana zaintrigirao, a onda se sve, kako to i inače biva kada sve radiš iz ljubavi, posložilo.
Završila sam znanstveni, jezikoslovni smjer na kroatistici i računalnu lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pa s tom činjenicom možemo pretpostaviti da su mogućnosti još manje, pogotovo u Konavlima, kao i u drugim krajevima koji su okrenuti gotovo isključivo turizmu. Ipak, smatram da, u nedostatku mogućnosti samo treba pokucati na druga vrata, a u krajnjoj liniji, stvoriti vlastita. Ja sam imala sreću da u Konavlima postoji institucija koja se bavi humanističkim i društvenim pitanjima, pa sam zaposlenjem u Muzejima i galerijama Konavala mogla nastaviti svoj znanstveni, ali i kreativni rad.
Zaposlena si u Muzejima i galerijama Konavala – što je sve u opisu tvog radnog mjesta?
-Nakon godine dana pripravništva položila sam stručni ispit za kustosa, odnosno muzejskog dokumentarista, čime sam zadužena za vođenje muzejske dokumentacije, a ujedno i za odnose s javnošću. Osim toga, u muzejima smo pokrenuli jako izdavaštvo, na kojemu je naglasak moga rada i mogu reći da u tom dijelu posla najviše uživam.
Lektura i uređivanje tekstova, monografija, kataloga, ali i mnogih izdanja vanjskih autora koji nam se obraćaju u želji kvalitetnog izdanja. Isto tako, zadužena sam za nematerijalnu konavosku baštinu, odnosno za usmenu književnost Konavala i konavoski govor, što znači da prikupljam kazivanja, analiziram prikupljeno i stvaram bazu podataka, pokušavam pronaći razlike u konavoskim govorima, zapravo bavim se svime što je izraženo u konavoskom govoru i predstavlja konavoski govor – tu je zaista puno posla, za koji nažalost imam najmanje vremena zbog tekućih poslova, koji često postanu prioritet. Urednica sam i muzejskog bloga, kao i ostalog sadržaja koji svakodnevno objavljujemo.
Zanimljivo – radiš na doktoratu iz, koliko sam upoznata, različitosti konavoskog govora po selima – otkud taj interes i do kojih saznanja si dosad došla?
-Tako je, cilj je opisati konavoske govore, a samim time želja je izdvojiti razlike među selima, odnosno konavoskim župama, ključnim administrativnim jedinicama koje su sa svojim središtem imale utjecaj na okolna sela. Isto tako, cilj je izdvojiti razlike u usporedbi s cavtatskim i dubrovačkim govorom, kao i razlike između starijih i mlađih govornika konavoskog govora. Razlika među selima ima, no mislim da su Konavljani jako dugo održali svoj govor, odnosno do promjena je sporo dolazilo upravo zahvaljujući svojoj zatvorenosti u prošlosti, koja je bila prisutna radi samoodržanja, a pogotovo s obzirom na položaj Konavala uz same granice. Upravo zbog jakih međusobnih odnosa, razlike je teže primijetiti, a uglavnom je riječ o razlici između Gornje i Donje bande te Vitaljine.
Danas se, s obzirom na povezanost s drugim krajevima, migracije, utjecaje medija, ali i na druge vanjske utjecaje, konavoski govor brzo mijenja. Upravo zato velika mi je želja zabilježiti što više jezičnih značajki neovisno o mom doktorskom radu, i iz ljubavi prema baštini, i sa željom za očuvanjem, koliko je to moguće.
Ne smatra se došljakinjom
Kako si inače ti, kao ipak došljakinja, doživjela konavosku zajednicu – po mnogo čemu veoma zanimljivu i specifičnu?
-Ne smatram se došljakinjom, ipak sam od malena upijala konavosku zajednicu i zapažala razlike između Zagrepčana i Konavljana, pa samom selidbom nisam doživjela ogromnu promjenu. Ne volim generalizirati, ali ako baš moram, kao pozitivne karakteristike kojima se divim izdvojila bih konavosko zajedništvo, osjećaj za identitet i ljubav prema baštini i običajima. Sviđa mi se čak i onaj pomalo, đe je preša moment koji većina dijeli, ali ja ga još nisam dokučila u sebi, radim na tome (haha). Ipak, ponekad mi je teško razumjeti zatvorenost većine i strah prema novome, za koje znamo da nas samo ograničavaju u učenju i napredovanju.
Malo koji kraj i u našoj okolini se može pohvaliti tako velikim odazivom na neka događanja, kao primjerice, izložbe i programi Muzeja i galerija, kao što je to u Konavlima. Je li to neki društveni fenomen Konavala – sjetimo se promocije knjige Petra Obada koja je okupila “pola Konavala”…
-Da, to je zaista pohvalno. Uvijek nas odaziv na sve naše programe pozitivno iznenadi, a istovremeno se nadamo da će broj prisutnih rasti. Mislim da to samo potvrđuje pozitivne karakteristike zajednice koje sam spomenula, predivan je taj naglasak na baštinu i zajedništvo koje Konavle njeguju.
Je li tvoj interes možda vezan i za rad u nastavi, odnosno, osjećaš li da je u potpunosti „na djelu“ tvoj puni kapacitet?
-Roditelji su mi profesori i upoznata sam s problemima te struke, pa se možda zbog toga entuzijazam za tim poslom nikada nije rodio. Zaista se nikad nisam vidjela kao profesorica u osnovnoj ili srednjoj školi, a i vjerujem da to nije profesija, već poziv. Shodno tome, mislim da bi takav posao ograničavao moje vrijeme za istraživanje i trenutno osjećam da se moji kapaciteti i htijenja ostvaruju upravo ondje gdje trebaju.
Što radiš u slobodno vrijeme, čitaš li puno, koja te literatura najviše privlači?
-S obzirom na to da u slobodno vrijeme rado surađujem s izdavačkim kućama, posebice u Zagrebu, rijetko sama biram što ću čitati, već mi oni pošalju izdanja za koja im je potrebna lektura ili uredništvo. Ja to zaista volim, pa se rijetko žalim što tako provodim svoje slobodno vrijeme. Osim toga, pokušavam što više vremena provoditi u prirodi i maksimalno iskoristiti tu blagodat što živim u Konavlima.
Koliko jezik odumire, što zbog tih svih silnih kratica u brzoj komunikaciji preko mobitela, a što zbog brojnih stranih riječi koje su ušle u hrvatski jezik gotovo ravnopravno… Koliko smo uopće više pismeni? Lektori su sve manje traženi, u poplavi tiskovina i portala – tekstovi se objavljuju bez provjere lektora… koji se promatraju kao trošak?
-Jezik je poput živog bića, konstantno se mijenja i tu je njegova ljepota – ne možete ga uhvatiti niti zaustaviti, a ne vidim ni zašto bismo to htjeli učiniti. Mislim da treba znati postaviti granicu i u lekturi – jedno je ispraviti pravopisno pogrešno napisanu riječ ili pomoći nekome da se bolje izrazi, a potpuno je drugo ispravljati, recimo, dijalekt nekog kraja i govoriti da je bolje izražavati se standardom. Sve ima svoje vrijeme i mjesto, pa tako ne podržavam ispravljanje pjata u tanjur ili crevja u cipela, pogotovo ne u svakodnevnom govoru.
Što se tiče medija, mislim da je to ipak razina na kojoj bi lektor trebao postojati i da si nijedan ozbiljan medij ne bi smio dozvoliti nepismeni sadržaj. Mislim da nije problem trošak, već je nastupila jedna opća nezainteresiranost, smanjenje kriterija i, ako dozvolite, manjak radne etike. Ne zabrinjavaju me ni kratice u komunikaciji jer je to samo odraz jezične ekonomije, koja je rezultat komunikacijskih potreba. Prava je ljepota jezika u primjećivanju i opisivanju, a ne u propisivanju.
