U organizaciji Dubrovačkih knjižnica na Međunarodni dan žena, u ogranku Lapad dr. sc. Lidija Dujić održala je predavanje „Ženskom stranom hrvatske književnosti”.
Voditeljica ogranka Katarina Palinić, predstavljajući predavačicu, spomenula je kako je Dujić znatan dio svojih znanstvenih istraživanja posvetila hrvatskoj ženskoj književnoj praksi od vremena Cvijete Zuzorić do današnjih dana. Kao rezultat tih istraživanja nastale su dvije znanstvene studije, „Ženskom stranom hrvatske književnosti“ i „Zovu ih književnicama“, te niz znanstvenih članaka.
Dujić je istaknula da joj je želja bila popularizirati temu kako bi je mogla čitati šira publika, što je jako važno za sve one koji se književnošću bave i koji je vole. Razumljivim, konciznim i nadasve zanimljivim predavanjem koje je izložila kao rekonstrukciju osobne priče o pisanju doktorske disertacije, dr. Dujić uspjela je za temu zainteresirati i zahtjevnu srednjoškolsku publiku iz Ekonomske i trgovačke škole Dubrovnik.
Predavanjem je Dujić skrenula pozornost na pitanje žena u književnosti, odnosno praznine u povijesti hrvatske književnosti kada se govori o književnicama. Kanon je u hrvatskoj, ali i u drugim književnostima, muški. Žene su u starijoj književnosti zastupljene kao muze, junakinje, žene su čitateljice romana, no kad se pojavljuju kao književnice, redovito im se dodaju atributi i apozicije koje ih stavljaju u odnos prema njihovim muškim članovima obitelji, prema muškim književnim prethodnicima ili okolini i društvenom položaju.
U drugoj polovici 19. stoljeća s pojavom sve većeg broja žena književnica, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, pojavljuje se termin „hrvatsko žensko pismo”.
„Kanon je u devedesetima bio Aralica, povijesni roman, velika povijest, a pored toga rastu druga štiva koja su male povijesti, koje se bave svakodnevnim životom, odnosima u obitelji i njih se ne naziva književnošću nego pismom“, objasnila je Dujić.
Odnosilo se to na književnice Irenu Vrkljan, Slavenku Drakulić i Dubravku Ugrešić koje su u to vrijeme postale disidentice. Danas, kad broj književnica raste i ravnomjeran je broju književnika, Dujić je izrazila bojazan da ta pojava, ukoliko broj književnica postane veći, obzirom na položaj žena u društvu i usporedbom s nekim drugim zanimanjima kojima se bave pretežito žene, ne ugrozi sami položaj književnosti.
Za pitanje žena u književnosti Lidija Dujić zainteresirala se još u studentskim danima, najprije zbog nespominjanja književnica na studiju jugoslovenske književnosti koji je pohađala, a slučajni pronalazak knjige njoj dotad nepoznate Dragojle Jarnević, koja ju je oduševila, to zanimanje je produbilo.
„Ovo je bilo nešto potpuno izvan znanstvene stvarnosti i otkrila sam, neka čitanja su potpuno drugačija, drugačije ih doživimo, ovo bih nazvala memorijom tijela. Pamtim kako sam knjigu otvorila i progutala. Knjiga je zastrašujuća, takav tekst nikad prije nisam srela, osjetite nelagodu pred osobom koja je tako iskrena i brutalna.”
Dujić je krenula u istraživanje opusa Dragojle Jarnević (1812.-1875.) i otkrila da je cijeli život pisala dnevnik. Rukopis je oporučno ostavila Hrvatskom književno-pedagoškom zboru, čija je članica bila, da ukoliko se što može iskoristiti, objave, ali deset godina poslije njezine smrti. Necenzurirani tekst o životu jedne žene, Hrvatski književno-pedagoški zbor procijenio je pornografskim, a izbor iz dnevnika, objavljen je tek 1958. Dujić je rekla da nešto slično tom tekstu nije postojalo u hrvatskoj književnosti, a ni šire. Na rukopisu je kasnije radila Irena Lukšić i on je objavljen 2000. godine.
Na postdiplomskom studiju, želeći se baviti hrvatskim književnicama, mentor dr. Šicel savjetovao je Lidiji Dujić da izabere Irenu Vrkljan. Tražeći materijal za ono što je u ženskoj književnosti prethodilo Ireni Vrkljan, uspjela je pronaći spominjanje sedam književnica: Cvijete Zuzorić, Ane Katarine Frankopan Zrinski, Katarine Patačić, Dragojle Jarnević, Ivane Brlić Mažuranić, Jagode Truhelke i Vesne Parun.
Marija Jurić Zagorka nije bila prihvaćena u književnim krugovima te nije na popisu. Ono što je zajedničko ovim književnicama jest da dolaze iz građanskih sredina ili plemstva, višeg društvenog sloja. Ako nisu udane, nedostatak obiteljskog života nadomještaju učiteljskim radom.
Žene s puno djece, bave se književnim radom usput, nerijetko skrivaju svoje pisanje ili ga opravdavaju, poput na primjer Ivane Brlić Mažuranić, koja piše za svoju djecu, a Hlapića za svoga nećaka.
Također, za spomenute književnice u literaturi su naglašeniji atributi i apozicije koji se vežu uz njihovo ime, nego za samo njihovo književno stvaralaštvo.
Tako je Cvijeta Zuzorić ljepotica, muza i prva hrvatska pjesnikinja, koja u hrvatsku književnost ulazi gotovo kao mit. Njezinim se životom bave kako njezini suvremenici, tako i današnji povjesničari i književnici, iako ne postoji nijedna pjesma za koju se sa sigurnošću može tvrditi da je njezina.
Ana Katarina Frankopan Zrinski sestra je i supruga; Katarina Patačić kontesa, varaždinska Cvijeta Zuzorić; Dragojla Jarnević usidjelica; Ivana Brlić-Mažuranić unuka Ivana Mažuranića, hrvatski Andersen; Jagoda Truhelka osječki Šenoa, a Vesna Parun ujevićevski boem.
Književnice su opisivane prema svom položaju u društvu ili zanimanju, a biografije su im bile dotjerivane.
„Zanimalo me postoji li neka veza među njima, jesu li znale jedna za drugu. Istraživanjem sam došla do sljedećega: s jedne strane imamo Cvijetu Zuzorić, s druge Irenu Vrkljan i između njih 400 godina. Pokazalo se u tom nizu kako postoji neka vrsta kontrapunkta između onoga što dobro prolazi i biva prihvaćeno u svijetu književnosti, kao model književnice koja se može prihvatiti, s jedne strane književnicu bez opusa – Cvijetu Zuzorić i s druge strane Irenu Vrkljan – opus bez književnice, budući da ona nije živjela u Hrvatskoj.
Dakle, s jedne strane osoba, s druge strane djelo”, istaknula je Dujić primjećujući da bi se ovo moglo usporediti s Frojdovom „teorijom nedostatka” pa su tako hrvatske književnice definirane u odnosu na književnost po onome što im nedostaje, jedan put tekst, jedan put osoba.
Dujić je prilikom istraživanja za doktorsku disertaciju postavila i pitanje je li neka od ovih književnica ulazila u svijet književnosti sa sviješću da postoji neka prethodnica koja se pokazala kao uzor ili poticaj za pisanje. Neke od spomenutih književnica bile su suvremenice, je li bilo moguće da nisu znale jedna za drugu?
Tema romana Irene Vrkljan „Svila, škare”, obrađena je na sličan način prije sto godina u Dubrovniku. Gjena Vojnović pisala je pripovijetke i u „Viencu“ objavila „Crveno ruho“ djelo koje se bavi istim motivima kao „Svila, škare“. „Ne može se znati je li Irena Vrkljan znala za Gjenu Vojnović, ali činjenica je da to potvrđuje neke obrasce hrvatske ženske književnosti”, istaknula je Dujić.
