Povodom obilježavanja ovogodišnje manifestacije Dana europske baštine, 15. rujna 2022., u Saloči od zrcala održala se književna večer posvećena liku i djelu Tereze Buconić Gović u kojoj su sudjelovali Tanja Galjuf, prof. hrvatskoga jezika i književnosti, Irja Jerković, prof. književnosti i knjižničarka te Mato Tomljanović, predsjednik KUD-a Komolac. U središtu književne večeri bio je “Primorski kalendar”, posljednje objavljeno djelo autorice iz 2011. godine čiji prijevod na engleski jezik potpisuje Linda Peričević.
Književna večer započela je video uratkom programa “Čitajmo zajedno” koji je 2021. godine snimila Matica Hrvatska, ogranak Dubrovnik u kojem Irja Jerković čita djelo “Dubrovački krajolici” Tereze Buconić Gović, a okupljene je pozdravila knjižničarka Marjana Leventić rekavši da se odabir autorice nametnuo sam po sebi, upravo jer je tema ovogodišnje manifestacije održivost baštine gdje se u fokusu nalazi ne samo materijalna, već i nematerijalna kulturna baština. Tereza Buconić Gović svojim je stvaralaštvom obuhvatila cjelokupnu kulturnu baštinu, pretvarajući je u književni jezik.
-Naša suradnja postala je posebno intenzivna nažalost, nekoliko godina prije njezine smrti, pred kraj njezina života. Pokušali smo zajedno, u najljepše božićno vrijeme oživjeti sjećanja na našu Rijeku. Prvo događanje smo nazvali “Rijeka u riječi” kada smo u prepunim prostorijama našeg KUD-a listali Terezine slike i čitali legende o Rijeci Dubrovačkoj. Govorila je Tereza tada o tim vremenima, slušajući vlastite tekstove. Odabrali smo starije fotografije koje smo pretočili u izložbu pod nazivom “Rijeka u slici” i koje smo postavili u franjevačkom samostanu u Rožatu. Ta je izložba večeras ovdje i imate priliku danas ju i vidjeti. – kazao je Tomljanović prisjećajući se suradnje s Terezom Buconić Gović. Izložba prikazuje prošlost Rijeke Dubrovačke, život koji se nekada odvijao.
Irja Jerković, prof. književnosti osvrnula se na riječi gospođe Belitić “da se ne treba samo o baštini brinuti, i čuvati je nego spoznaje i znanje o njoj širiti među ljudima” komentirajući kako je Tereza upravo to i ostvarivala, te da književna večer, ali i ostala događanja potvrđuju da Terezino djelo nije “samo mrtvo slovo na papiru” čega se i sama pribojavala.
-Moram reći da radeći svoje književne priloge na radiju, toliko često zavirim u Terezin nepresušan izvor. Njene knjige koristim kao referentnu literaturu u kojoj uvijek nalazim nešto baš za svaku temu, baš za svaku prigodu, baš za svaki blagdan. – komentirala je Jerković o količini pisane riječi koju je Tereza ostavila za sobom.
Tanja Galjuf, prof. hrvatskoga jezika i književnosti osvrnula se na jezično izražavanje autorice komentirajući kako je to “baština koja diše, raste, umiruje se pa hvata zamah. Tereza to osjeća i svakim svojim udahom i izdahom koji pretvara u riječi koje prenose dušu zemlje. To su rečenice koje usporavaju čitatelja, ne dopuštaju brzinu, brzo čitanje bez razmišljanja, priča o zemlji ne trpi ravnodušnost jer ništa ne razumije ubrzan čovjek”.
Jezik kojim je Tereza pisala je “liričan, emotivan, blizak”. Rečenice su pune “personifikacija, usporedbi,inverzija, metafora opisa uz prisustvo svih osjetila, jezik je raskošan, bogat i zaigran neuobičajenim riječima, riječima zavičaja i riječima bogatog kreativnog izričaja jedne lirske duše, pun epiteta, metafora, zastarjelica koje imaju moć vremeplova u davna prošla vremena.” Za kraj osvrta Galjuf je odabrala citat iz Primorskog kalendara: „Osjetiš u trenutku kako je život lijep, visok kao nebo, beskonačan, pomalo sličan plavkastoj crti što se vidi kad u sumračje ili jutrenja gledaš gdje se svjetlost budi ili smiruje na vodoravnim nitima što spajaju nebo more.“
