Knjiga “Heroji bez puške – Crveni križ u Dubrovniku 1991.-1992.” predstavljena je u Kazalištu Marina Držića pred brojnom publikom. Riječ je o knjizi kroz koju osobe koje su djelovale u Gradskom društvu Crvenog križa prepričavaju svoja sjećanja na vrijeme kad je ova udruga značila život i jedine informacije o njihovim najbližima. Riječ je naravno o Domovinskom ratu, kad su volonteri Crvenog križa obavljali mnogostruke važne uloge.
Na početku predstavljanja himnu RH otpjevala je operna diva Dubravka Hilje, a onda se emotivnim govorom svima obratio predsjednik GD Crvenog križa Dubrovnik Ante Franković, koji se prisjetio ratnih vremena, ali i potresa u Stonu 1996., nakon kojeg je Crveni križ imao jako važnu ulogu.
-Ova knjiga pokazuje da smo čovjeku davali što mu treba u onom najtežem trenutku. A to je dom, to je čaša vode. Ljudi su dolazili, mi smo ih prihvaćali i smještali tamo gdje smo im mogli dati sigurno mjesto, a to nije bilo lako. Godine su brzo prošle, a nama nedaće nisu stale. Sjetimo se potresa u Stonu, sve se poravnalo od Dubrovačkog primora do Stona. Morali smo spašavati te ljude, dati siguran dom, dati hranu, dati im sve što treba. I to smo uspjeli. Iza toga su nas požari pogodili. Pa iza požara potresi, pa iza potresa poplave. I mi smo imali dovoljno ljudi, dovoljno snage, dovoljno svega da te ljude osiguramo i da im pomognemo onoliko koliko je to moguće u datim trenucima,rekao je, među ostalim Franković kroz suze.
Razgovarali smo s autorom Ivom Oreškovićem koji je iznio niz svojih impresija i fascinacija ljudima koji su ostali u Gradu 1991. i stavili se u službu pomoći drugom čovjeku.
Što je Vas potaknulo na ideju da krenete u istraživanje i objavu knjige o Crvenom križu u ratnim godinama?
Uistinu je čarobno kako se o istome može pitati na više načina. Ključna je namjera. Tu neki dan moj prijatelj Živko Šimunović višekratno je bio upitan od „dobronamjernih dušebrižnika“: „Kako ste baš našli njega!“ Pitalo se i mene: „Kako je to baš tebe zapalo?“ Rekli bi Bosanci: „Đe, bolan, njega nađe?!“ U predvečerje ljetnoga dana, u vrijeme neposredno prije Corona epidemije, nazvala me prijateljica dr. sc. Vesna Miović. I, onako „s neba pa u rebra“ upitala: „Bili ti napisao knjigu o Crvenom križu? Ja sam rekla da jedino ti to možeš alavija.“ Kasnije sam doznao da je tad bila na kafi kod Stanke Kodelli. Tko bi imao hrabrosti odbiti njih dvije? Tako je sve počelo. Onda je tek „uskrsnuo“ prijatelj Živko!
Ovaj rad doživio sam kao veliki izazov, ne znajući odgovora na pitanje hoću li mu uspjeti odgovoriti. Zato postoji sud javnosti. Početno sam samopouzdanje dobio znajući da sam i sam nešto slično proživio u to doba, i u vrijeme prije, što mi pruža znanje za tumačenje. Znao sam da će mi stoga snaga moje sadašnjosti, potkovana iskustvenom prošlosti, biti pomoć na putu otkrivanja onoga što je vrijedno saznanja i čuvanja, onoga što jest veliko. Uvidjevši da na temelju dostupnog mi arhivskoga gradiva, sačuvanih spisa u pismohrani Crvenoga križa, nije moguće dati cjelovitu priču o ovim ljudima i događajima, shvatio sam da to mora biti naš zajednički uradak. Moj i njihov. I potvrdilo se time tumačenje kako historija isključivo pripada živome čovjeku. U ovom slučaju meni kao onome koji piše, poštujući da je životu potrebna služba historije, i ljudima iz Crvenoga križa kao onima koji nešto čuvaju – živa sjećanja – ali i svima nama kao patnicima sadašnjosti kojima je potrebno oslobođenje. I to ono koje se postiže iznošenjem istina iz prošlosti. Istina je jednostavna. Kad je možemo potvrditi historijskim dokazom, onda je ona neminovno u službi živoga čovjeka sadašnjosti i generacijama koje dolaze putokaz budućnosti.
Prihvativši se ovoga izazova, našao sam se u raskoraku dvojbe bilježiti li, kao historičar, isključivo historijski ili pak uvažavati i ono nehistorijsko u sebi i u ljudima o kojima je riječ. Prihvatio sam tezu da suvišak historije šteti živome čovjeku, jer ukoliko je shvatimo kao isključivu, čistu, golu znanost, onda će ona svojom suverenošću za nas biti nekakva vrsta završetka života i svojevrstan obračun. Odlučio sam pokušati naći mjeru. Kao glavni kriterij uzeo sam zdravlje, odnosno život. Naš. Stoga je ova knjiga nastala na temelju ravnoteže vremena i to onoga kojeg su se ljudi Crvenoga križa odlučili sjetiti i drugoga koji su odlučili svjesno zaboraviti. Nastali su na temelju ravnoteže mog odabira što iz spisa iščitano ovdje zabilježiti, prenijeti, a što izostaviti. Nije bitno sve dokumentirati. Nužno je vrednovati. Potrebno je iz snage sadašnjosti tumačiti prošlost. Nama obračun ne treba. Mi pripadamo i jesmo dio kulture nacija i civiliziranog čovječanstva kojima on ne može biti svrha ni cilj. To stavljamo u krilo onima kojima je on postao historijsko obilježje, biljeg prepoznatljivosti u očima susjeda, koji su sami izgradili na vlastitu štetu. Onima koji su u vječnom obračunu u kojem, čak i ako ga nema, odvažno izabiru same sebe.
Trebalo je djelovati odmah
Koje detalje i priče, koje dosad nisu poznate dubrovačkoj javnosti, ova knjiga otkriva i donosi?
Ja ne znam što je dubrovačkoj javnosti uopće poznato o ljudima Crvenoga križa iz vremena agresije, osim ljudima živim svjedocima tog vremena? Držim kako mogu kazati da je ova knjiga zbir do sada nikada javno ispričanih priča sa svim detaljima koji su nam se učinili bitnima. Ona jest moje autorsko djelo. Ali, ova knjiga nije knjiga jednoga čovjeka! Ona je projekt. Svih. Heroja bez puške. O kakvim je ljudima riječ? Polazeći od toga da historija briše slabe ličnosti, a iskazana historiografska potreba za ovim radom nepobitna je, odgovor se nametnuo sam po sebi. Riječ je o jakim ličnostima. Historija trpi samo jake ličnosti. To ne znači da monumentalno govorim o velikim djelima i ljudima. To ne znači da sam antikvarnim pristupom isključivo istima izrazio pijetet i zahvalnost za život. Ovdje je riječ o kritičkom razmatranju prošloga, ali ne da bi se historijsko stavljalo pred sud, već nas nagnalo na vlastito preispitivanje historijskoga u službi života. Zašto? Upravo zato da se ne bismo potpuno utopili u nemilosrdan suvremen svijet spektakla, mitova, štetnih vjerovanja nas tobože modernih – u svojoj biti oslabljenih ličnosti – što može za državu i naciju imati poguban krajnji učinak da mi Hrvati postanemo nehrvatski u kozmopolitskom karnevalu svakidašnjice.
Jeste li i sami bili dirnuti ili iznenađeni nekim informacijama o kojima niste ništa znali?
Dirnut? Jesam. Itekako.Vratilo me to u ta teška vremena. Drži me i danas. Knjigu sam pisao u kući za odmor moje supruge Andrijane u selu Mislina. U trenucima odmora, taraca, pogled u mir, trstika, rika, jendeci, pokoji pas prolaznik, dva mačka i simfonijski orkestar žaba, zvučna rapsodija kreketanja. Misli? Negdje daleko. I tako danima. I noćima. Kad nisam pisao često sam u snovima proživljavao scene iz priča. Ova knjiga je živa emocija. Trebat će mi vremena. Iznenađen? Nisam bio ničim. U to vrijeme sve je bilo moguće. I ono što zdrav razum živa čovjeka ne može ni zamisliti? To je tako kad je izvorište i pokretač događanja pomahnitala Sotona. U trenucima kad sam slušao i promatrao heroje bez puške, ali i u onima u kojima sam opetovano preslušavao njihova svjedočenja, opet i iznova, u meni se budio mir, nekakav osebujan osjećaj lagode. Izuzetno je to iskustvo. I svaki puta isto, a opet drugačije. Mislim ovdje na Gospođe od Grada. Moje sugovornice. Bogatstvo je bilo u tako kratkom vremenu imati tu čast biti sa svima njima. Težina, a ujedno njihova lakoća izgovorenoga, iznenađuje. Veže te za stolac. Zastaneš. Udahneš. Šutiš. I? Opet, šutiš. Onda nasuprot sebe vidiš lice lijepe nasmijane žene. U tom času, kao dječarac, ćutiš onaj jedinstven osjećaj majčinske premoći, ali istovremeno i sigurnosti i okrilja ljubavi. I sretan si. Tek onda progovoriš. Gospari nisu tako vješti gospodari svojih osjećaja. Njihova tuga odjedared prerasta u radost, radost u klonulost i očaj. Oni kao da imaju kotač koji ih naglo pokreće iz osjećaja ushićenja zbog učinjenoga dobrog djela do melankolične potištenosti zbog nedjela (ne)ljudi Sotona. U oba slučaja suza je vjeran stanovnik muškoga obraza. Ali oni poznaju i smijeh. I kad su najviše bili ranjavani i suočeni s (ne)čovječnim djelima, umjeli su se smijati zlu. Smijeh u boli. Danas s osmjehom svode stvari na pravu mjeru. Samo se čovjek umije svjesno smijati. Oni drugi, zvijeri, cvile i zavijaju. U jednome su bili jedinstveni. Znali su da je sve bezvrijedno bez djela. Trebalo je djelovati odmah. U svom Gradu, u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Ne negdje drugdje imati beskorisne snove o boljemu sutra, maštati o zločinu koji se mogao spriječiti. Svaki je od njih znao, a svjestan je i danas, da je on bio taj pravi čovjek. Onaj koji djeluje. Sad.
Ne smeta “pevačica” već “pesme” koje odzvanjaju iz mobitela hrvatske mladeži
Zašto mislite da je, unatoč protoku od 30 godina, bitno zapisivati i objavljivati knjige poput ove koja se bavi Domovinskim ratom?
Na ovo pitanje odgovoriti ću Vam ne „moralizirajući i filozofirajući“ prigodno o značaju Domovinskog rata što je na žalost čest slučaj u hrvatskom javnom prostoru. A, tamo gdje treba djelovati, institucije i sustav vrijednosti ne čine ništa ili nedovoljno. Vratiti ću se Zlu. Ciljano. Zločincu Arkanu. Njegova „ucviljena udovica“ Ceca Ražnatović tepa mu i danas: „On mi je bio najveća podrška. On je bio jedna dobrica!“ Neka Ceca tepa. Halal joj bilo! Ima ona svoju računicu. Tamo daleko. „Srećno“ joj bilo! Dakle, ne smeta, „pevačica“. Smetaju me, vrijeđaju i bole, njezine „pesme“ što odzvanjaju po klubovima, na ulici, u kafićima, automobilima, svugdje oko nas, iz mobitelā „hrvatske mladeži.“ Taj na žalost mnogobrojniji dio hrvatske mladeži sokoli se, nadahnjuje za buduća „velika djela“, i smisao života pronalazi u tekstovima „pesama“ poput „Babaroga“, „Cigani“, „Beograd“, „Da ne čuje zlo“, „Devojko veštice“, „Drugarice, prokletnice“, „Kad bi bio ranjen“ itd. U ovim mojim godinama uvijek ima i nešto dobroga. Moj prag čujnosti ili najmanja jakost zvuka koji mogu čuti smanjuje se. Sve ovo ne znači da ne cijenim izvornu narodnu glazbu u Srba. Stvar je to osobnog glazbenog ukusa. Koristim ovu priliku obratiti se njima – hrvatskoj mladosti. Draga djeco, djevojčice i dječaci, djevojke i mladići, sinjorine, manjgure, puce, uncuti, farabuti, fakini, svi vi odreda infisani i omađinani beogradskim influencerima i „zvezdama srpskog turbo-folka“, kad god „vrišti“ u vašim mobitelima Ceca Ražnatović, onda znajte da svaki puta iznova gurate ruke, kao sveti Toma razapetom i uskrslom Isusu, u žive rane hrvatskih majki, očeva, sestara, braće, kćeri, sinova, unučica i unuka, onih čije je živote usmrtila, hrvatskom krvlju natopljena zločinačka ruka koljača i ubojice, njezina supruga, „dobrice“ Željka Ražnatovića Arkana. Ja vam se javno obraćam jer ne želim biti sudionik u zločinu. Ključna je razlika između stručnjaka, znanstvenika i intelektualca u tome što intelektualac i javno djeluje. Imati znanje znači imati i društvenu odgovornost. Činimo li nečinjenjem zlo? O, itekako. Zato trebaju knjige o Domovinskom ratu. Trebamo biti neumorni u ponavljaju istine o Domovinskom ratu. Ona mora biti u temeljima osobnosti novorođenoga hrvatskog djeteta. Istina i znanje o vlastitoj naciji izgrađuje čvrst karakter. Zašto nam treba ova i ovakva knjiga? Ne da bi dala prostora dokazivanju meni kao naratoru. Ne da bi veličala bilo što i bilo koga. Treba nam svima da se ne zaboravi i ne zaborave. Istina o ljudima i događajima. Ona je naše nacionalno naslijeđe i biljeg identiteta. Ona je istina i o nama samima. Prenesena na goli papir ona postaje dokument i dio naše kulturne baštine. Ne možemo opstati ukoliko nismo spoznali sami sebe. To je uvjet bez kojega se ne može, condicio sine qua non, ispuniti temeljno načelo održivoga razvoja koje nalaže da ne smijemo generacijama koje dolaze ostaviti manje od onoga što smo naslijedili.
Što Vas je, možda, najviše impresioniralo o radu Crvenog križa tih godina što niste znali?
Sve! Ljudi! Zajedničko im je bilo to, i Gospođama i Gosparima, da su u vrijeme stradanja i agresije, svaki dan proživljavali kao da im je posljednji. Bili su svjesni da ne mogu povući zlo koje je učinjeno, nesreću koja se dogodila, bol koja je nanesena. Za njih je jučer toga dana bilo pokopano zauvijek. Tad se o tome nije moglo misliti. Luksuz je bilo dvojiti i o onome što sutra donosi. Bitno je bilo ono sada. Možda nije postojalo. Svaki novi dan bila je vječnost. Bio je dar. Primali su ga sa zahvalnošću u spomen na one koji su pozdravljali jučerašnji dan, a više nisu bili među njima. Svoj život, jedan jedini koji imaju, sveli su na mjeru vremena. Jedan dan, koji već sutra odlazi u nepovrat. Svaki trenutak bio im je neprocjenjiv. Oni su ljudi ljubavi koji su svaki dan doživljavali kao posljednju priliku za iskazati je prema drugome i u tome biti velikodušan. Znali su da se isključivo predanim radom mogu žrtvovati, i to danas, jer sutra možda neće imati prilike ništa od sebe dati. Samo takvi kao oni mogli su zaslužiti biti vrijedni spomena. Svaki je dan bio početak novoga života. I uvijek i iznova, svaki od njih, bio je njihov najbolji dan života. Danas, njihov spomenik.
Stanka Kodelli – najbliža suradnica na knjizi
Koliko imate sugovornika u knjizi i tko su oni?
Ovo nije knjiga u kojoj ćete naći sve ljude koji su volontirali pri Crvenom križu. Bila bi to nemoguća misija. Koncept, struktura i svrha ovoga rada ne dozvoljava to, vremenski niti opsegom. To može biti predmetom nečijega istraživačkoga interesa i tema nekoga metodološki drukčije zamišljenoga znanstvenog rada. Iz popisa koji su sačuvani možemo razabrati kako je većina njih volontirala u određenim kraćim vremenskim razdobljima. Stoga priču gradim na onima koji su bili nositelji poslova Crvenoga križa u vrijeme agresije. Oni nisu moj proizvoljan odabir. Oni su se međusobno prepoznali. No, ovo jest knjiga posvećena svakome čovjeku koji je barem jedan dan, jedan sat, jedan tren bio od pomoći drugome u nevolji. Možda je baš tim činom u taj čas spasio život drugome. Poimenično to su: Stanka Kodelli, Berislav Bačić, Katica Raić, Pero Katavić, Blaženka Šeparović, Drage Raguž, Pave Ogresta, Luce Popović, Nikica Greguš, Antun Zec, Đuro Drašković, Nera Vrkaš, Vanja Rančić, Niko Zglav, Miho Katušić, Petar Šaraba, časna sestra Gonzaga Peras, Don Marko Stanić, Ana Dalmatin, Branko Müller, Danica Gučić, Simo Kandić, Antun Klečak, Antun Machiedo, Ružica Glavić, Stanka Ćurlin, Gordana Marković, Franica Vidović, Neda Perković, Cvijeta Simatović, Vesna Boras, Sonja Mišić, Jelica Fjorović, Vlaho Car, Franjo Barišić, Fra Jozo Sopta i Tripo Rundo. Mudrost u boli održava vrstu, kazao bi Friedrich Nietzsche. Rijetki su ljudi koji prilikom približavanja velike boli, a ratna razaranja i sve što sobom donose prije svega jesu bol, koji, dostignu svoje najveće trenutke. Njihova snaga održava i pokreće. Svi ti ljudi su i ne znajući, gotovo iznutra nagonski, odlučili ostati i postići nešto veliko – biti u službi obrane svoga Grada – nutarnjom snagom i iskonskom voljom nadvladati prouzročenu bol – agresiju. Moći patiti bilo je najmanje. Bitno je bilo ne propasti od unutarnje nevolje i sveopće nesigurnosti. Velika patnja uzrokuje krik. Njihov krik bio je ostati. To je ono veliko. To je njihova veličina. Još uvijek, Bogu hvala, većinu junaka ove knjige, susrećemo i danas. Preminulima neka je laka hrvatska zemlja. Za mnoge i ne znamo tko su. Bit ću slobodan kazati samo da su bili veliki Ljudi. I kao Nietzsche pozvat ću svih nas da se uživimo u historiju velikih Ljudi, kako bismo naučili biti zreli i umjeli pobjeći paralizirajućoj sili vremena koja svoju korist vidi u tome da nam ne dopusti sazrijevanje kako bi s nama nezrelima što lakše vladala. Pokušajmo zasititi naše duše vjerujući u junake ove priče i odvažimo se potom vjerovati u same sebe.
Tko su Vam bili najbliži suradnici na knjigi?
Svi oni zajedno. Dogovori. Razgovori. Sati. Druženja. No, ipak prije svih, Stanka Kodelli. I opet, Stanka Kodelli! Organizacijski sam imao bezrezervnu podršku i svakodnevni angažman moga prijatelja ravnatelja Gradskoga društva Crvenoga križa Dubrovnik Živka Šimunovića. I, ne manje bitno, supruge Andrijane! Izolirala me mjesecima u ornitoški rezervat jezera Kuti i zažabske močvare. Koja žrtva!? Koja sam ja vrsta?! Zahvaljujem se, mogu to danas kazati, mojoj uigranoj ekipi bez kojih posao stvaranja knjige ne radim, prijateljima, fotografima Tonćiju Plazibatu i Željku Curiću, čovjeku zaduženom za prijelom i grafički dizajn Marku Giljači i samozatajnoj lektorici Marieli Marković. Knjiga je tu. Nadam se da je čitljiva.
A tko je sve bio na predstavljanju pogledajte u fotogaleriji.
