Moje ime je Klara Knego i rođena sam 1994. godine u Dubrovniku. Nakon završetka srednje Umjetničke škole Luke Sorkočevića upisala sam Likovnu akademiju u Zagrebu, smjer slikarstvo te sam je završila 2020. godine u klasi profesora Igora Rončevića – jednostavno je o sebi napisala nekoliko rečenica naša današnja sugovornica. Kroz intervju ćete je bolje upoznati i, svidjet će vam se, sigurno.
Kad si otkrila da si slikarica, da imaš taj talent i potrebu za takvim vidom izražavanja? Likovna akademija je pretpostavljam bila za tebe jedini logičan izbor, koji su neki dojmovi i doživljaji studiranja na ALU, provedi nas malo kroz tvoje školovanje i razvoj.
Od malena sam imala potrebu za krativnim izražavanjem i dekoriranjem stvari. Sjećam se sebe kao djeteta kako se mučim sa A4papirom da učinim funkcionalnu likovnicu sa selotejpom, sjećam se svoje sobe sa hrpom stvari koje sam preslagivala u svrhu dekoracije promišljajući o kompozicijama istih, sjećam se svoje osnovne škole i raznih odjevnih kombinacija i frizura i svojih roditelja sa komentarima kako ne mogu takva vani. Tako da ta crta me prati cijeli život, ta potreba da nešto napravim u stilu svoje estetike. Sve to je naravno pratilo i šaranje na papiru pa kasnije izražavanje na platnu.
Likovna akademije je sama po sebi jedno posebno mjesto i jako sam sretna što sam bila dio te zgrade i svih ljudi koji su se kretali tim klasama, hodnicima, menzom… Tamo vlada jedna opuštena atmosfera u kojoj sam imala svu slobodu tražiti sebe na platnu, upravo na mojoj trećoj godini studiranja, kada sam došla u klasu svog profesora Igora Rončevića sam počela dublje promišljati o samom slikarstvu i tada sam otkrila tako reći svoju prirodu iz koje je proizišao plavi ciklus slika koji ne prestaje ni dan danas.
Naravno moja tematika kroz plave tonove se mijenjala ali je ona uvijek tištila neku potrebu za “bijegom”, ona svakom svijetu da novu odjeću kao da ste iz bučnog svijeta punog emocija ušli u staklenu kocku u kojoj vas nitko ne vidi, a vi sve vidite, ništa ne čujete.
Po tvojim slikama lako se da zaključit da si od plave boje, što te vodi plavoj više nego drugim bojama?
Ono što mene zove ka plavoj boji je njezino široko paletno djelovanje na sve nas. Nerijetko možemo čuti da je nečija najdraža boja upravo plava. Plava ima nešto uzvišeno u sebi. Djevica Marija se ikonografski prikazuje u plavom plaštu/odjeći simbolizirajući čednost, njenu prisutnost možemo primijetiti u heraldici, širenju mode plave boje u grbovima aristokratskih obitelji diljem Europe pa je tako plava postala i boja elite. Kasnije, u doba romantizma simbolizam plave boje povezivao se s pojmovima poput tuge, čežnje, melankolije, žudnje, melankolije, i tome slično.
Kako bih možda bolje približila svoj odnos prema plavoj boji koja oblači moje radove spomenuti ću Goethea koji u svojemu djelu “Učenje o bojama” navodi plavu kao boju koja priziva daljinu, čežnju, beskraj, onu koja je sama po sebi energija – poticajna i smirujuća, koja nas privlači te se uživamo zagledati u nju.
Osim plave boje ne vuče me više niti jedna boja, plava je kao moj “gestalt voditelj”. U mojom slikama se još mogu pronaći tonovi tirkiza i narančasta i/ili crvena boja jer plava jednostavno po zakonu harmonije traži malo topline.
Kako izgleda tvoj proces slikanja, koliko često slikaš? Što te najviše inspirira? Događaju li ti se neke “neobične” situacije u tom procesu?
Cijeli proces krene tako da se igram po platnu sa apstraktnim mrljama, izljevanjima i proljevanjima, tada je sve šporko, plavo, mokro, proliveno, tada je sve prepušteno slučajnostima. Te slučajnosti nerijetko mi riješe pitanje kompozicije, inspirirana nastalim oblicima krenem u samu razradu teme.
Moja soba je moj atelje, slike su vazda oko mene, I onda kada ne radim aktivno na njima tu se odvija određena komunikacija. Gledam, obrćem platno, je li bolje vodoravno, okomito, da li će bolje pasati bijela ili boja slonovače… pa se nekada i “posvađamo”, počne me živcirati jer joj ne mogu naći rješenje. Tada ju okrenem i započnem novu dok ona prva ne “sazri”.
Koje tehnike su ti najdraže? Dok slikaš je li razmišljaš o tome kako će ljudi vidjeti tvoj rad, je li imaš ideju što im želiš prenijeti ili?
Moje slike su atmosferske, one dočaravaju unutarnja stanja i odnos mene sa samom sobom. Potreba za mirom, bjegom rodila je plave tonove, plava boja daje mojim radovima definiciju, ona ima ulogu da uspostavi kontakt s unutarnjim svijetom osjećaja i stavova. Plava boja pozitivno utječe na um i tijelo. Kao boja duha, poziva na odmor, usporava metabolizam čovjeka, što potvrđuje njezinu ulogu kao boje meditacije i kontemplacije, duhovnu boju. Plava je univerzalno umirujuća boja, njezina okolica smiruje i stišava. To je ono što moje slike jedino žele prenijeti, taj osjećaj koji davam sama sebi i stavljam ga direktno u svoj rad.
Isprobala sam razne tehnike no trenutno za ono što I kako radim akril mi najviše odgovara.
Gdje si dosada izlagala? Jesi li uopće? Planiraš li? Kakve su ti želje i ambicije po tom pitanju?
Do sada sam imala jedno samostalno izlaganje u Kulturnom centru Mesnička u Zagrebu (2019.), a od grupnih izlaganja sudjelovala sam na Chash&Carry u HDLU-u u Zagrebu (2018.). Izlagala sam u sklopu manifestacije “Ljeto u Gružu” u “Art Parku” (2021.) te u sklopu Festivala soli u Stonu sam sudjelovala u likovnoj koloniji Art park (2021.). Nisam se puno trudila prijavljivati na natječaje no od ove godine nekon što sam se vratila doma sa studija i stvorila ponovno svoju rutinu stvari su se počele događati i nastaviti će se događati.
Kako doživljavaš dubrovačku slikarsku/umjetničku scenu? Je li tvoj povratak u Grad nakon studiranja bio dobar potez, pruža li ti Dubrovnik kao mladoj slikarici prostora za razvoj?
Ostanak u Zagrebu nikada nije bio opcija. Ostanak u Zagrebu ili odlazak van Hrvatske svakako bi mi donio više izbora i iskustva no Mediteran je vazda bio moj dom, miris soli, oštra bura je ono što mene čini zadovoljnom i ne treba mi ništa više od toga. A što se tiče razvoja… to je samo do mene hoću li ja zapet u nekakvoj kolotečini ili ću tražiti i razvijati svoj izričaj dalje.
Imaš li neke uzore slikarske na svjetskoj razini? Čiji te radovi “diraju”?
Na početku, kada sam tek otkrila različite pravce u povijesti umjetnosti, u jednoj knjižici zainteresirala sam se za slikara Pabla Picassa. Njegovi kubistički oblici koje sam tada imala priliku vidjeti na mene su ostavili dubok trag. Također sam oduševljena umjetnicima minimalizma. Radovi Donalda Judda takvi reducirani, uvijek me iznova oduševljavaju kojom lakoćom odišu nakon što su lišeni svega i svedeni na najjednostavniji oblik. Plava boja i linearan pristup tematici su svojevrsni moj minimalizam.
Radiš u dvije škole kao profesorica likovnog, u Orašcu i na Lopudu. Kako se snalaziš u toj ulozi? Na Lopudu imaš samo tri učenika, opiši nam malo kako izgleda raditi u takvim okolnostima, inače se profesori bore za razredima od 30 ljudi … Kažu da puno puta možemo mi odrasli učiti od djece, jesu li i tebi kroz rad djeca štogod objasnila?
Radim u Osnovnoj školi Antuna Masle u Orašcu i područnoj osnovnoj Školi Lopud iste. Rad sa tako malo učenika je divan, tu je prisutna jedna intimnija atmosfera, sasvim drugi način komunikacije nego u velikim razredima. Djeca su sigurnija, hrabrija i uživaju u životu daleko intenzivnije od odraslih, njima nije problem upustiti se u nešto novo i što mi je najdraže je kako djeca primjećuju i najsitnije detalje, oni su više manje tu i sada. Djeca se ne boje prepusti mašti koja ih vodi nekad i u nepredviđenim pravcima pa su tako su na jednom satu, uvodnom satu crtali na temu “Doživljaju s ljeta”. Jedan učenik je odlučio nacrtati joystick no nije znao zna što bi s njime ni što bi to mogao još okolo nacrtati kako bi popunio papir. Kroz brainstorming došao je do toga da to bude zastava, a nakon što je zastavu obojao obrnutom trobojnicom od one hrvatske u tren oka se dosjetio da je to JOYSTICKOSLAVIJA. Eto, to je jedna simpatična situacija gdje vidimo kako se djeca ne opterećuju i nađu rješenje za problem u tren oka, ali ono što sam definitivno naučila od djece jest da je svakome njegov problem najteži.
Radiš još i u Malcu Genijalcu, koja ti je tamo uloga?
Radim da, u Malca nam sada traju upisi te sam trenutno u ulozi voditeljice. Malac je međunarodna škola za razvoj kognitivnih sposobnosti i intelektualnih potencijala djece. Bavimo se matematikom kao treningom za mozak, kroz osnovnu školu sam volila vježbati zadatke iz matematike te sam umalo upisala matematičku gimnaziju (presudila je ljubav prema likovnosti i izražavanju) pa je moje zapošljavanje u Malcu bio splet sretnih okolnosti koje su mi omogućile da se ponovno nađem u tom svijetu.
Na čemu trenutno radiš? Imaš li neke konkretnije planove za budućnost? Što si želiš u budućnosti?
Trenutno radim na seriji slika svog grada Dubrovnika. Na likovnoj akademiji sam diplomirala sa slikama velikih dimenzija koje prikazuju plave stijene referirajući se na pilarski Penatur. Tu sam zagrebala tematiku grada Dubrovnika pa sada u tom slijedu radim na prikazima gradskih veduta koje naravno oblačim u plavi ton. Ja sam još jako mlada I tko zna kakve ću još teme i pristupe otkriti kroz moje slikarsko putovanje, definitivno neću stati na tome.
U budućnosti što želim? Biti sretna.
Gdje ljudi mogu vidjeti tvoje radove? Imaš neki web? Društvene mreže? Atelje?
Svoje radove objavljujem na svom Instagram profilu pod imenom k.knego_art. Moram priznati da nisam baš ažurna kad su u pitanju društvene mreže no današnji svijet to od nas zahtijeva pa ću morat postati I ja ažurnija što se toga tiče, želim pokazati svoje radove, a vjerujem da I ljudi žele vidjeti što imam za pokazati.
