Kibicanje nije niti zanat, niti umijeće, niti nešto nadrealno. Kibicanje živi na Brocama i u malim mediteranskim mjestima otkad je svijeta i vijeka. A opet, u primjeni, kad kibicate i nešto jako obično, oči vam izgledaju k’o da ste vidjeli tri duha i pet izvanzemaljaca koji sviraju frulu.
napisala: Marina Asturić
Sjećam se kad smo na satu Leksikologije i onomastike na fakultetu imali zadatak pronaći riječ iz našeg kraja, a ostali su morali pogađati značenje te riječi. Čokoladica je bila poticajna nagrada onoj ili onomu čija je riječ bila najzanimljivija. S riječju kibicanje priskrbila sam i smijeh i čokoladicu.
Kad bacaš kibic, to nije samo promatranje. To je zadiranje, gledanje, gladovanje za informacijama, bio to kratki ili dugi kibic.
Svi se klone kibicanja kao pogleda koji njih ne interesira, a svi ga primjenjuju svakim danom. Odriču ga se prilikom njegova prakticiranja. Netko bi rekao da je to nemoguće, ali ovdje je sve moguće.
Nema čak ni sakrivanja; ako prođe auto ili čovjek koji nije viđen na ovim prostorima, prestaje šetnja, obavljanje fizičkih aktivnosti, razgovor i svakodnevica i uslijedi pitanje: Ko je ovo, što je ovo, i popratni odgovor da ga nikad nisam vidila ili vidio. Oni koji jesu, idu u detalje, do babe, đedova, dunda, tetke, nekad čak i do zaboravljenih stonskih ili okolnih predaka i korijena.
Kibicanje se primjenjuje kad vidiš osobu koja ti se sviđa pa potajno mjerkaš, a oči su ti veće od farova automobila, ili kad vidiš nekoga koga prezireš, a pogled ti se suzi više od bročanske ceste.
Svi koriste kibicanje u aktivnostima kao što su odlazak u butigu, kafić ili na misu, koriste ga na kupanju, lokalnim događajima, sjedenjima ispred svoje kuće ili zgrade, zavirivanjima kroz prozor čisto da vide koga ima ili koga nema.
Nuspojave kibicanja su blago razjapljena usta, vrlo raširene oči, stav koji je mirniji nego u vojsci i lagani okret glave prema predmetu zanimanja i, najvažnije, potpuni izostanak brige vidi li itko navedeno kibicanje i buljenje – negdje drugdje to bi bilo opisano jezivim, ali ovdje je to zanimljiva umjetnost, kao kada slikar gleda u djelo koje nije nacrtao, ali mu je beskrajno fascinantno ono što vidi.
Svi su, barem jednom, kibicali i bili predmet kibicanja. Nekad su se zbog toga osjećali dobro, a nekada loše. To nije isto kao ogovaranje ili kao prodor u nečiju privatnost, to je nešto više, mentalitetna okolnost polovično objašnjena manjkom ljudi i viškom vremena, bez neke dobre ili zle tendencije, to je sve ono nagonski spljošteno u mediteranski karakterni mozaik i njegovo bezazleno, pred ljudima opravdano ispoljavanje, sve ono što se ne usudimo izreći naglas, a ukorijenjeno je u svakome od nas, kao što more ne može potisnuti valove ili maslina zbaciti lišće, tako se ni čovjek ne može otarasiti kibicanja kada je naviknut na toplinu ovog sunca s dvije oštrice – ili ćeš lijepo pocrniti i uživati ili ćeš izgorjeti i poluditi.
Rekli bi stari: Kibicajte, zdravo je to! Onda bi nas prekorili što previše kibicamo. Od njih preuzimamo beskonačne, paradoksalne dijaloge na dugim pižulima i bojazan kako je nešto promaklo u našim usporenim i ubrzanim životima. Ostali bi šaptaji, nagađanja i ubrzo prelazak na novo kibicanje.
Bit će novih ljudi, drukčijih kuća, novog ustroja svijeta. Ne znam koliko će biti human njegov narativ. Dok živi kibic, dok se baca njegova mreža, ribari svih kibicanja prenosit će usmenu tradiciju u daljnja i bliža mora. Ako nas ljudi u potpunosti prestanu zanimati, ako zamre kibic, izostala bi neka buduća nagrada kreativne profesorice, a čokoladica bi imala posve drukčiji okus koji bi, istina, bio isti i jednak kao svi drugi, ali nedostajala bi mu ona aroma kibica… ona aroma doma.
