Prva dramska premijera na 75. Dubrovačkim ljetnim igrama, Kafetarija Carla Goldonija u režiji Paola Tišljarića, u suradnji s Kazalištem Marina Držića
Napisala: Petra Jelača
Na Držićevoj poljani uprizorena je premijera novog čitanja jednog od najpopularnijih i najdugovječnijih naslova iz povijesti dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara, Kafetarija Carla Goldonia, u jezičnoj adaptaciji dr. Frana Čale i ambijentiranju u dubrovačku sredinu na početak 20 stoljeća.
Naslov je repertoarno odabran zbog obljetničke 75. sezone, te zbog očite programske koncepcije novog umjetničkog vodstva Igara povratka klasicima, naslovima koji su dramski program i formirali. U slučaju Kafetarije, izazov je bio golem. Radi se naime o jednostavnoj, laganoj komediji koja počiva na jeziku i mentalitetu, na atmosferi kavane, a slavu je stekla zbog niza glumačkih improvizacija koje su rasle iz sezone u sezonu i time oduševljavale publiku. Srž je to pučkog teatra, pa svatko tko se odluči na postavljanje tog naslova riskira usporedbu. Paolo Tišljarić nije se odlučio na takav redateljski koncept. On je izrežirao u odabranom prostoru Čalinu adaptaciju, nadopunio je lijepim kostimima (Ana Mikulić) i scenografskim elementima (Vesna Režić), oslonio se na duh jezika domaćeg ansambla, uz nekoliko zgodnih dosjetki u adaptaciji (dramaturginja Antonela Tošić). Rezultat je komedija koja ne pobuđuje previše smijeha i kojoj nedostaje karizme. Pokušala je utjeloviti uglađeni dubrovački duh vremena, potrudila se oživjeti ambijentalnost, premda ni približno kao na Gundulićevoj poljani, no taj se čin može shvatiti i kao pokušaj hommagea nekadašnjem ambijentalnom teatru koji danas može opstati samo u ovakvim uvjetima, doslovce stisnut uza zid, uz bubice i žamor turističkog Babilona iz pozadine.
Praznina razloga zašto gledamo ovaj naslov, osim činjenice da je nekada bio slavan i da će publika sigurno doći vidjeti novu verziju Kafetarije, glavni je problem Tišljarićeve predstave. Ta je praznina nastala upravo redateljevom odlukom da eliminira elemente pučkog teatra na kojemu je ovaj naslov bio sazdan. Nije cilj oponašati ili donositi slične redateljske odluke kao prethodnici, dapače, nova su čitanja nužna i poželjna, jer svaka predstava mora biti živa i u dosluhu s vlastitim vremenom i njegovom publikom, no činjenica je da ovaj tekst, osim na sceni viđenoga, dakle pohvale nekadašnjem, danas već nestalom dubrovačkom govoru, u besprijekornoj jezičnoj izvedbi ansambla KMD-a, za što je zaslužan jezični savjetnik Maro Martinović, zatim prikaza nekadašnjeg mentaliteta i manira, ne nudi puno bez punjenja kavane njezinom dušom-ljudima i njihovim ponašanjima, dakle, glumačkim improvizacijama nastalima kroz zajednički timski rad, koje se potom mogu i fiksirati, odnosno nadopisati postojećem tekstu. Upravo taj izvedbeni segment predstavu bi činio aktualnom; uspostavio bi vrlo blizak kontakt s publikom, nevezano za direktnu interakciju. Element živosti i komunikativnosti je nedostajao, pa vjerujem da bi ovakve redateljsko-dramaturške dorade do iduće sezone mogle napuniti nedostajućim sadržajem i potrebnom unutarnjom snagom i ovu Kafetariju.
Ukoliko nije želio raditi pučki teatar, redatelj je trebao naznačiti neki vidljiviji koncept, osim naznačenih aluzija na povijesni kontekst početka dvadesetog stoljeća te upute glumcima da lagano karikiraju svoja lica, što su oni i učinili, i to vrlo uspješno, svaki na svoj način. Postmoderno su se poigrali sa zadanim karakternim klišeima, jer su lica Goldonijeve Kavane, pa tako i Čaline adaptacije, mahom tipska sa samo naznačenim karakternim osobinama, osim, naravno, lica gospara Lukše, i donekle kafetijera Frana.
Bilo je tu nekoliko uspjelih uloga. U prvome redu to je Marjan Nejašmić Banić u ulozi gospara Lukše, najbolje napisanog lica Goldonijeve komedije Kavana, a do ingenioznosti dovedenog upravo kroz Čalin jezik i lokalizaciju, što je Nejašmić Banić u svakome smislu iskoristio: stvorio je vlastitu kreaciju i dao dostojan hommage tom legendarnom licu. Zanimljive su bile i uloge Hrvoja Sebastiana, smjernog i ispravnog kafetijera Frana, koji je unio iskrenosti i osobnosti u svoju ulogu, zatim Antonia Agostinia, vrlo zanimljivo iskarikiranog, gotovo stiliziranog zagrebačkog fakina; Mirej Stanić u ulozi vlasnice kartašnice gospođe Zore, u maniri filmske Marlene Dietrch, Marije Šegvić, koja se poigrava dihotomijama stereotipa lude Dalmatinke, i njezinih stalnih namjerno egzaltiranih obrata iz fanatične smjernosti u povišeni bijes, a sve s vidljivim ironijskim odmakom. Cjelini predstave doprinijeli su i Edi Jertec kao trgovac Đivo i Angela Bulum kao Blage, njegova žena; Srđana Šimunović napravila je zanimljivu igru stereotipom kao balarina Anica, umjetničkog imena Giselle, dok je Bojan Beribaka kao Toni, Franov djetić jedini išao prema naznakama realizma u skiciranju svoga lica.
Generalni je dojam predstave da je redateljska uputa glumcima bila: igrajte laganu komediju, s elementima stilizirane ali dopadljive groteske, neopterećeni njezinom prethodnom slavom. To može funkcionirati, možda će se i svidjeti današnjoj publici, no nije dovoljno da bi se dao cjelovit hommage, kako sami autori predstave pišu, ‘kultnoj Kafetariji iz 1978. koje se dubrovačke kazališne generacije tako rado sjećaju’.
Uopće se ne slažem da je predstava bila osrednja i da nema karizmu. Bila je odlična, gluma je bila vrlo dobra a gospar Lukša maestralan. Da publika dijeli ovo mišljenje pokazuju i ovacije glumcu na kraju predstave. Zašto svi uporno uspoređuju ovu predstavu s onom iz sedamdesetih godina a ne s današnjim predstavama na Igrama gdje nema niti jednog Drzića ili Vojnovića. U današnjem trenutku ova je predstava izuzetna, bolja od većine onoga što se trenutno nudi i zato je treba podržati.