Na 75. Dubrovačkim ljetnim igrama izvedena je posljednja ovogodišnja dramska premijera, Oluja Williama Shakespearea u režiji Vite Taufera i izvedbi Festivalskog dramskog ansambla.
Napisala: Petra Jelača
Zaista primamljiv repertoarni odabir, Shakespeareova Oluja na otoku Lokrumu i k tome u režiji Vite Taufera u svakom je smislu bio izazovan i nije čudno da je predstava unaprijed rasprodana. No, samim dolaskom na začarani otok, počinju problemi. Prvo, odabirom lokacije koja je ambijentalna samo jednim dijelom, u smislu nenastanjenog otoka.
Scena za Shakespeareovu Oluju, bez obzira na vrstu redateljske interpretacije, nije pogodna unutar ostataka benediktinskog samostana, a čak i da jest tamo, položaj gledališta nipošto nije dobro odabran. Ne možemo gledati u pozadini scene obnovljeni dio građevine dok smo u postapokaliptičnoj pustinji koja želi biti distopija.
Drugo, tek kada dobijemo programski letak, i počnemo gledati predstavu, shvaćamo kako se radi o adaptaciji teksta prema motivima istoimene Shakespeareove drame, što je naravno legitimno, no nije kao takvo najavljeno, pa može redatelju i dramaturgu pobjeći u neželjenom smjeru, a to se upravo i dogodilo.
Treće, nije na razini festivala kakav bi trebale biti Dubrovačke ljetne igre da u programskome letku predstave ne bude naveden autor prijevoda Shakespeareova teksta, bez obzira što je drama adaptirana te se radilo prema njezinim motivima. Također, za ovakve centralne premijerne naslove, naročito kada se radi o Shakespeareovoj Oluji, jer se radi o jednom od književno najljepših, ali i najmanje klasično dramaturški strukturiranih Shakespeareovih tekstova što ga i čini teškim za izvedbu i scensku interpretaciju, morali bi postojati dodatni tekstualni sadržaji, barem kao što je to slučaj s glazbenim programom, a za Oluju nužan bi bio i opsežniji odabir tekstova, naročito zato jer predstava već ima i dramaturginju Vesnu Đikanović čiji je to posao.
Jedan njezin tekst u objavi za medije i na web stranici Dubrovačkih ljetnih igara vrlo je općenit i govori jedino o današnjem vremenu, te njegovim distopijskim karakteristikama, a to smo na lokrumskoj sceni i imali prilike vidjeti u jednom na prvi pogled vrlo dopadljivom, ali nedovoljno razrađenom izdanju. U predstavi je bilo najmanje Shakespeareova teksta i njegovih lica što samo po sebi ne mora biti problem, naročito kada prema njegovim motivima radi redatelj uspješnog i prepoznatljivog scenskog rukopisa kao Vito Taufer.
No tekst trebaju nadomjestiti sadržajna i smislena izvedbena rješenja, a ne samo niz kolažno montiranih sekvenci iz drame, koja ruku na srce i jest tako strukturirana, otvorene i posve bajkovite strukture, ali zato se i ne izvodi često. Ili je bajka u začaranoj šumi nenastanjenog otoka (i to se može dobro napraviti) ili je jasno razrađena priča o nekome od segmenata iz svog podteksta, a brojni su, samo da navedemo najvažnije: vlast, volja za moći, uvijek ista ljudska priroda, podčinjavanje, kolonijalizam, imperijalizam, kapitalizam, neoliberalno doba, poništavanje ljudskosti. A najbolje bi bilo da je i jedno i drugo.
Od svega toga vidjeli smo elemente plastične ružičaste bajke namjerno pretjerane i ironijski odmaknute, koja koketira s kičem, vjerujem, namjerno; zatim elemente dječjeg kazališta, humora vezanog uz glazbene brojeve, biće Ariela koje vješto vlada zbivanjima i gotovo da je autonomno u svom pojavljivanju, odsutnog sredovječnog muškaraca, oca lijepe princeze iz glazbenih brojeva, mornare, dvorjane, sluge, pijance koji su se spasili na otoku pa gledamo njihov defile, jedan za drugim, bez neke jasnije veze.
Čuli smo i adaptirani tekst drame prema kojoj je predstava rađena, ali nedovoljno cjelovito izrežirana, primjetljivo iskolažiran još nekim Shakespeareovim citatima pjevanim u glazbenim brojevima, kao što je primjerice hit ‘Da li da te s ljetnim usporedim danom’, te aluzije na citate iz Hamletovih monologa, što ima čak i humorno-parodijsku funkciju.
Kao da su glazbeni brojevi, čiji su autori Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević, preuzeli smjer režije, koja je najavila da za ideju ima distopiju. Možda to jest distopijsko čitanje današnjeg svijeta, stav da se svijet pretvorio u niz kolažnih scena koje nemaju zajedničku poantu niti nastoje biti zaokružene, samo iz nekog post festum kuta kao niz samostalnih cjelina govore o situaciji u kojoj su se našle i to na vrlo eurovizijski način.
Pri tome odmah treba naglasiti da visoko cijenim konceptualnu izvedbenost jednog od autora glazbe Damira Martinovića Mrle i njegove skupine Let 3, i trebalo ga je angažirati za glazbu, no u Tauferovoj režiji prema motivima Shakespeareove drame cjelina predstave trebala je biti obogaćena tim elementima, a ne sazdana na njima.
Unutar takvog niza ima izvrsnih glumačkih ostvarenja, kao što je ono Adriana Pezdirca kao Ariela. No Prospero Luke Peroša posve je poništen, on govori i nastupa u maniri rezigniranog Frankensteina u čiji laboratorij ulazimo, nesvijesni da jesmo u laboratoriju u kojem on povlači konce, pa i one Arielove. To je možda jedna od najvećih mana predstave, poništenje Prospera, jer nije dovoljno jasno da su sva zbivanja od početka pa do samog kraja njegovih ruku odnosno njegovih misli i čarolija djelo. Vrlo je upitno i koliko netko tko nije čitao dramu ili je prije gledao može pratiti najosnovniji okvir radnje. Centralni mladi par, Miranda i Ferdinand, Ružica Maurus i Lovro Rimac namjerno su krajnje estradizirani i time se zauzeo ironijski odmak od romanse, no ne na dovoljno razrađenoj razini. Zanimljiva je djevojčica u ružičastoj haljini koja to više nije, ljepuškasti princ koji naglo postaje mladoženja, no oni su ostali samo na razini niza popularno kulturnih slika, medijsko – estradnih ilustracija.
Treba istaknuti i Franju Dijaka kao Kalibana, ponešto prenaglašena kostimom i glumom no kvalitetne interpretacije, kao i Marinka Leša u ulozi Sebastijana.
Glazbeni zahvati Damira Martinovića Mrle i Ivanke Mazurkijević te koreografski Lea Mujića u svadbenim scenama obogaćenim mitološkim ceremonijalom bili su vrlo efektni, kao i kostimi Alana Hranitelja, naročito onaj Arielov.
Zaključno, radi se o, na prvi pogled dojmljivom i mjestimično duhovitom vizualno -estradnom nizu koji nije povezan u smisleniju organsku cjelinu, i time valjda želi poručiti kako trenutno kao civilizacija nismo dospjeli dalje od Eurovizije, što je posve točno.
U kontekstu Dubrovačkih ljetnih igara, suprotno očekivanjima, nažalost ne možemo govoriti o uspjelom premijernom naslovu. Štoviše, kao i u slučaju ovogodišnje Kafetarije, ideja Shakespeareove Oluje na Lokrumu mamac je za publiku, a na začaranom je otoku na kraju dočeka nešto sasvim drugo.
