Prilikom svakog izvođenja nekog baštinskog djela jako je važno upoznati kazališno-povijesni kontekst teksta da bi se bolje razumjelo njegovo scensko uprizorenje. Još je važnije pitanje kako učiniti da ono na sceni zaživi i komunicira s današnjim gledateljem.
Napisala: Petra Jelača
U kontekstu izvođenja dubrovačkih baštinskih djela na Ljetnim igrama, situacija je vrlo specifična, jer se kroz njihovu povijest postavljanja i života na Festivalu uspostavila tradicija identifikacije s jezikom, licima i prizorima. I naposljetku, dubrovačka publika jednostavno voli i poštuje svoju tradiciju i želi je gledati na sceni.
O komediji Ljubovnici
Komedija Ljubovnici anonimnog dubrovačkog autora iz 17. stoljeća pripada u korpus tzv. smješnica, kako ih nazivaju njihovi autori, ili ridiculosa, što je srodan talijanski žanr. Korpus broji 10 anonimnih komedija u koje, osim Ljubovnika, spadaju i još poneki naslovi možda poznati starijoj publici sa baštinskog repertoara Ljetnih igara i Kazališta Marina Držića, kao što su Starac Klimoje, Džono Funkjelica, Lukrecija, Jerko Škripalo i slični.
Sve su one na razmeđi eruditne komedije 16. stoljeća (kamo spadaju i svima poznate Držićeve komedije) i commedie dell’arte, koja se kroz 17. stoljeće širi Europom i nema fiksirani pisani tekst komedije, nego samo zabilježeni nacrt zbivanja, tzv. canovaccio. Bazirana je na improvizaciji glumaca koji su utjelovljavali uvijek iste tipove uloga i svojim umijećem improviziranja kroz pokret, geg, mim, gibanje, skok; zatim kostim, masku i glazbu, eksplicitne i aluzivne šale uvijek iznova nasmijavali publiku.
Tako su zapleti i lica naših smješnica na razmeđi uvijek istog tipa odnosno maske i dramskog karaktera, a u samim je tekstovima naznačen dio koji glumcima označava prostor za improvizaciju, osim fiksiranog, napisanog teksta koje lice govori.
Književni se povjesničari slažu da su među našim smješnicama Ljubovnici ponajbolja komedija, dramaturški najkvalitetnija. Njihovu je pozornost naročito privlačio i jezik anonimnog autora, pun neobičnih kombinacija talijanizama i latinizama, te izraza koji su mješavina štokavskog i čakavskog narječja. To je posljedica činjenice da su Ljubovnici u svoje doba bili vrlo popularni i izvođeni, a osim u Dubrovniku znamo da su se izvodili i po Dalmaciji, pa zato u prijepisima komedije ima udjela čakavskog narječja, što upućuje na prilagodbu smješnice sredini u kojoj se izvodila.
Na Dubrovačkim ljetnim igrama prvi su put izvedeni prve festivalske sezone, 1950. na Ljetnoj pozornici u režiji Miše Račića, i produkciji dubrovačkog Narodnog kazališta, a predstava se izvodila još dvije sezone, 1951. i 1952. Kao festivalsku predstavu postavio ih je Georgij Paro 1961. na Gundulićevoj poljani i bili su na repertoaru samo jednu sezonu, dok su najpoznatiji Ljubovnici u režiji Joška Juvančića, postavljeni u Pilama, 1969. godine, na repertoaru bili dvije sezone.
O predstavi Aleksandra Švabića i Festivalskog dramskog ansambla
Aleksandar Švabić svoju predstavu Ljubovnika oslanja na karakter samog teksta i na njegov povijesni kontekst, tražeći vrlo suptilnu sponu do suvremene publike.
Pronalazi je upravo tamo gdje u tekstovima smješnica ostaje nazančen prostor za improvizaciju: gegovi, mimovi, skokovi i lascivne aluzije postaju prostor za neverbalnu karakterizaciju lica.
Ona je naravno prisutna najviše kod likova koji su najmanje napisani; imaju najmanje teksta i time se karakteriziraju kao dramaturški manje glavni, ali ne i scenski manje važni. Redovito su tipski, a pripadaju im Vesela i Proždor, u intrepretacijama Nataše Kopeč i Kristijana Petelina u alternaciji s Damirom Klemenićem. U Švabićevoj režiji bazirani su na scenskome pokretu (Damir Klemenić) i neverbalnim aluzijama na karakteristike svoga lica. Veselin je geg i mim senzualan, ona je pospana i locirana u kuhinju, priprosta i donekle naivna; Proždor je njezin scenski i karakaterni pandan, posvećen ljubavi za jelo, pogrbljen i pripit, također izvedbeno realiziran kroz scenski pokret i masku.
Gospođa Lukrecija, oko koje se zaplet vrti, dakle oko tri pretendenta na njezinu ruku, u tekstu je prisutna vrlo malo, kao što smo i navikli u eruditnim komedijama: ona je objekt, pokretač radnje za ostala lica, ali ne i subjekt.
Aleksandar Švabić dao joj je međutim verbalni i neverbalni prostor, povjerivši ulogu Josipi Bilić. Time ju je izbavio iz pozicije objekta-pokretača radnje koji se samo spominje i ima svega nekoliko replika u komadu. Uvijek u pratnji služavke Anke, Lukrecija provodi dane na trampolinu, ne radeći ništa, uređena, u lijepoj haljini, znajući da se mora udati i razmatrajući kako učiniti pravi odabir da bi time sebi priskrbila život sa što manje poteškoća. Razgovori nje i služavke Anke (Veronika Mach), njihova usporena svakodnevica ispunjena uređivanjem haljina, čišćenjem, pospremanjem i razgovorom o potencijalnim muževima na maštovit je način realistična, naznačena neverbalnom komikom, suptilno provedenom, što nadomješta dublju karakterizaciju i ocrtava situacije njihovih života. Mala količina teksta koju Jospa Bilić kao Lukrecija izgovara čini mi se vrlo suvremena; dok razmišlja o odabiru adekvatnog životnog partnera, koji je u ono vrijeme osiguravao i egzistenciju, ostala je lica u komadu označavaju kao ‘fantastiku’.
Veronika Mach kao Anka korak je naprijed u gradnji lica koje je profiliranije u verbalnom i neverbalnom smislu. Njezina je uloga napisana, i pandan je glavnome liku, Intrigalu. Anka Veronike Mach je ženstvena i senzualna, a opet lukava i snalažljiva. Boji se prevelikih intrigi i spletki s gospodom, a svejedno ne može odoljeti Inrigalu čiji je prirodni par. Uloga Veronike Mach zanimljiv je spoj mekoće i senzualnosti te postojanosti, drugačiji od tipičnih uloga renesansno-baroknih sluškinja, i svakako je jedna od pamtljivih i zanimljivijih uloga u ovoj predstavi.
Trio Lukrecijinih udvarača započinje njenim tutorom Lovrom Kalebićem, u interpretaciji Borisa Barukčića. Njegova je uloga najbliža tipskoj maski impotentnog zaljubljenog starca sa karakterističnom komikom punom lascivnih aluzija i pripadajućih joj pokreta.
Fabricijo Pisoglavić (Andrej Kopčok u alternaciji sa Kristijanom Petelinom), zaljubljeni je mladić karakteriziran kostimom (školski kratke hlačice, škapinići i cipele) i tipskom glumom, Lukrecijin konačni odabranik, ne odveć snalažljiv ali ozbiljan u namjeri, potreban Intrigalove pomoći u udvaranju, predan ljuvenim uzdasima i nadasve komičan u svojoj pojavi.
Autor teksta Ljubovnika naročitu je pozornost posvetio Doturu Prokupiu, smiješnom eruditu koji u nizu svoje latinštine nabraja kataloge maksima ali i citata rimskih autora, kako u poeziji tako i u prozi. Borba s jezikom s kojom se zasigurno sreo redatelj Švabić najžešće se prelomila preko Marina Klišmanića, jer osim štokavsko-čakavske jezične mješavine pravilno iznesene na dubrovačku (jezični savjetnik Maro Martinović), on ima i čitav niz vrlo pravilno izgovorene i komički interpretirane latinštine, koja je i jedno od glavnih sredstava interpretacije njegovog lika. No, Marin Klišmanić je ostvario i pravu glumu jer je njegov Dotur Prokupio izašao iz okvira tipičnih smiješnih erudita; udahnuo mu je gotovo mladenačku osobnost zanesenjaka u ulozi ljubovnika; zabavlja sebe i publiku dok ga interpretira. Spomenuta jezična borba više je nego dobro iznesena, zahtijevala je sigurno ogroman trud u čemu je Marin Klišmanić zaista uspio, te bih ga uz Intrigala Dražena Šivka izdvojila kao najbolju ulogu u predstavi.
Intrigalo Dražena Šivka po svemu je glavno lice. Najnapisanije, najverbalnije, glumački najizgrađenije. On nosi radnju komada ne samo kroz shemu zapleta, nego i glumom kojom pokazuje da sva ostala lica drži svojim koncima. Njegova će uloga odzvoniti kao daljnji eho Pometa, premda je Intrigalo puno shematiziraniji i pragmatičniji od svog pretka, a Dražen Šivak dao mu je neprijeporni život i profiliranost.
Kroz prikaz lica u predstavi već sam dosta rekla i o samoj režiji. Puna je sitnih inovativnih detalja, nenametljiva, bez pretenzije da u baštinski tekst učitava vlastite koncepte, nadograđuje zaplet i likove mimo njihove napisane srži.
Spona do današnje publike, razmeđa mnogih stoljeća koja nas dijele od vremena nastanka i prvih izvođenja Ljubovnika suptilna je i nenametljiva a opet dovoljno prisutna da komad živi; neverbalna mjesta za improvizaciju maštovito su iskorištena, te potcrtana kostimima (David Morhan i Mia Popovska) koji prelaze iz povijesnih u naznaku sredine 20.stoljeća. Isto je i s glazbom (Maro Market); koristi skladbe iz vremena nastanka komada (pamtljiva izvedba Josipe Bilić ‘Passacaglia della vita’ Stefana Landija) sa finim pretapanjem u glazbu sredine dvadesetog stoljeća, vrijeme u koje se i scenografski (David Morhan i Mia Popovska) pretapa povijesna radnja.
O ambijentalnosti i baštinskim djelima
Nova ambijentalna pozornica ispred crkve svetog Jakova dobro funkcionira, osvijetljena prema dizajnu Martina Šatovića. Predstavlja obrise grada u zidinama u kojemu se komedija izvorno događa, i nastavak je već jako duge, dvadesetogodišnje potrage za novim ambijentalnim pozornicama ‘extra muros’, s obzirom da su one ‘intra’ nepovratno zauzete novim oblikom života koji je potpuno preuzeo Dubrovnik.
Ostaci lijepih povijesnih krajolika, benedintinski samostan svetog Jakova na lokalitetu Višnjica, podsjetnik su na prošlost, na baštinu, na vrijeme kojemu pripada i tekst Ljubovnika.
Ambijentalna režija Aleksandra Švabića uz pomoć inspicijentice i dramaturške savjetnice Antonele Tošić znala ga je iskoristiti. Ne igra samo prostor ispred crkve nego i dio nekadašnjeg samostana (današnje prostorije Zavoda za istraživanje korozije i desalinizaciju HAZU), u funkciji kuće gospođe Lukrecije. Njezino je pojavljivanje na prozoru vrlo sugestivno i evocira prošla vremena, dakle u funkciji je poznate ‘ambijentalnosti na dubrovačku’. Ukratko rečeno, svi su se elementi Švabićeve predstave dobro proželi; nadostavljaju se, uviru i izviru jedan iz drugoga. Za naglasiti je spretan odabir jezične redakcije i izdanja Ljubovnika, te ujednačavanje akcenata na dubrovačku, što je neprijeporna zasluga Mara Martinovića, savjetnika za govor.
Trebaju li Igre na ovakav način postavljati baštinska djela? Aposlutno da. Jesu li ovakve režije adekvatne? Mislim da jesu. Potrebno je nizati djela iz iznimno bogatog korpusa starih tekstova bez radikalnih učitavanja, suptilno ih i nenametljivo približiti današnjoj publici, da bi se s vremenom, akumulirajući naslove i stvarajući stalnu prisutnost baštinskih djela na dramskome repertoaru Igara, počele rađati i nove ideje za još bogatije i slojevitije interpretacije naše književne i kazališne prošlosti.
