Odabir Voltaireovog pustolovno-parodijskog romana ‘Candide ili optimizam’ s primjesama fantastike, obilatom upotrebom hiperbole i groteske, za prvu ovosezonsku premijeru u Kazalištu Marina Držića izvedenu 20. listopada 2023., opravdaniji je danas nego ikad.
Napisala: Petra Jelača
U svijetu čije dnevne kronike zbivanja svakodnevno pratimo, optimizam je nasušno potreban, pa ipak, i on se javno hiperbolizira kroz već nekoliko desetljeća prisutnu ideju o prisilnoj sreći te silno i stalno inzistiranje na pozitivnom stavu, kakve god da su prilike. Fabula Voltaireovog romana sastoji se od brojnih pustolovina koje se redaju velikom brzinom, a naslovnom licu Candideu rijetko donose dobre ishode. Candide je pošten, iskren, oštrouman, pametan, naivan, neiskvaren, čist mladić; vjeruje onome što ga je u školi naučio učitelj Pangloss o smislu života, o nužnome pronalaženju uzroka i posljedice u svemu, u činjenici da sve ima svoju svrhu i smisao, te ideji da živimo ‘u najboljem od svih mogućih svjetova’.
Radi se o citatu jednog od vodećih onodobnih filozofa, Gottfrieda Wilhelma Leibniza (1646.-1716.), a važno je napomenuti da se radi o filozofskoj izreci izvan njezinog matičnog konteksta: svodi se na razinu svakidašnjeg životnog naputka i potom višekratno kroz priču ismijava i ironizira. Voltaireov žalac pretpostavlja filozofsko ishodište optimizma ali je dominantno usmjeren prema optimističkim nazorima u svakidašnjem životu, što roman čini zabavnim, čitljivim, laganim, bolno istinitim, nadasve aktualnim te pogodnim za dramatizaciju i kreativnu izvedbenu igru.
Namjerno Voltaireovo prekrcavanje Candideovog životnog puta epskim pustolovinama punih nevjerojatnih, bajkovito-fantastičnih nedaća zaista je slično suvremenim scenarijima pandemija, ratova, potresa i prirodnih katastrofa koje se uživo mogu pratiti putem velikog broja medija. Nedužni pojedinac poput Candidea treba slamke spasa da bi se u tom labirintu snašao, pa se oslanja na obrazovanje, filozofiju, a u suvremenim okolnostima na nepregledne nizove ‘učitelja života’ i autora knjiga samopomoći. Tu su još i razni iscjelitelji, gurui, učitelji svakovrsnih tehnika rada na sebi. Svi se oni, barem javno, kao Pangloss, moraju držati svojih teorija, no i njih, kao i učitelja iz Voltaireovog romana, život nemilice demantira u silnoj nakani da ‘prikažu kako je sve zapravo dobro dok se neprestano događaju loše stvari’.
Dramatizacija i režija Hrvoja Korbara dobrim odabirom predloška i suradnika uspjela je na daskama Kazališta Marina Držića stvoriti vrlo nesvakidašnju pojavu: kreativnu i maštovitu izvedbenu igru.
Režija i adaptacija teksta scenski prati i propituje Voltaireov ironično-parodijski glas ali daje prostora i samim glumcima da na temelju predloška stvore niz vlastitih kreacija. Članovi ansambla Kazališta Marina Držića dobili su priliku izvući iz sebe kreativne potencijale kakve nisu možda ni sami znali da imaju. Neprijeporno je za to zaslužan način rada autora adaptacije i redatelja Hrvoja Korbara koji je uspio ostati dosljedan predlošku i pritom ga osuvremeniti ne samo kostimom i scenografijom, nego misaono. Osvježiti ga dramaturški i redateljski ne mijenjajući naizgled ništa. Takve se pojave rijetko viđaju na hrvatskim pozornicama, još rjeđe na sceni Kazališta Marina Držića.
Dramatizacija Hrvoja Korbara uvodi lik naratora (tumači ga, kao i učitelja Panglossa, Zdeslav Čotić) koji se obraća publici kao Voltaire čitateljima, pojašnjava eventualne dramaturške nejasnoće, dodaje neke suvremene kontekstualizacije, ironizirajući ih u maniri predloška. Upisivanje suvremenosti prepoznaje se u situacijama režiranima poput meksičke sapunice, stilizaciji pokreta, razrađenosti uloga, kroz izvedbenost rječitiju od radikalnih redateljskih koncepata učitanih u djelo. Kako i sam redatelj piše u programskoj knjižici, Voltaireov roman nevjerojatno podsjeća na današanje vrijeme, tako da je teško povjerovati kako je napisan prije dvije stotine pedeset godina.
Uz dramatizaciju i režiju Hrvoja Korbara, scenografija Paole Lugarić Benzia jedna je od vodećih komponenti predstave, jer je nevjerojatno inventivna, lijepa i točna, te posve u dosluhu s dramaturškim izvedbenim konceptom. Isto vrijedi i za kostimografiju Tee Bašić Erceg, pa su scene predstave vizualno pamtljive i snažno dojmljive, za čime ne zaostaju kreacije glumaca ansambla KMD-a.
Ugodno ansambl iznenađenje predvodi Bojan Beribaka u naslovnoj ulozi. Kao Candide bio je dovoljno iskren, živ, energičan, pametan i naivan u isto vrijeme; angažiran u promišljanju i poduzimanju. Sve nijanse izgubljenog i opet pronađenog optimizma kroz njegovu su scensku igru došle do izražaja.
Partnerica u igri mu je Marija Šegvić kao lijepa Cunegonda; pokretom je naročito maštovito i scenski inventivno utjelovila mnoge karakteristike svoga lica. Nika Lasić izvsna je u svim svojim ulogma: naročito kao Veliki inkvizitor i Kraljica Eldorada, te Paquetta. Izmira Brautović kreirala je jedno od najzanimljivijih lica i najvećih iznenađenja ove predstave: njezina Starica vrlo zanimljivom i promišljenom karakterizacijom postaje jedno od nosivih lica, uz ostale manje uloge koje utjelovljuje; odzvanja kroz čitavu predstavu. Na vrlo je sličan način iznenadio i Hrvoje Sebastijan kao Maksimilijan, Svećenik, guverner Buenos Airesa, Martin: u svim je navedenim ulogama pokazao do sada skrivene sposobnosti ludizma i imaginacije. Zdeslav Čotić i Edi Jertec također su ostvarili vrlo pamtljive i zanimljive kreacije: Zdeslav Čotić kao često prisutni narator i učitelj Pangloss, a Edi Jertec kao Barun, Isakaar, i naročito kao Cacambo.
Sve navedene uloge samo potvrđuju kako svakom ansamblu treba redatelj koji će mu dati dovoljno angažirajuće i dovoljno kreativne zadatke da adekvatno njihovim umjetničkim osobnostima izvuče iz članova ansambla ono najbolje. Važan je i način na koji se do toga dolazi, a vidljivo je da je Hrvoje Korbar dao dosta suradničkog prostora svojim glumcima, jer ova predstava zaista, kako je napisao, počiva na glumačkom, ali i redateljskom dodala bih, ludizmu i imaginaciji.
Čitav je dojam upotpunio redateljev izbor glazbe uz autora glazbe Žarka Dragojevića te oblikovatelja svjetla Marka Mijatovića, pa je Kazalište Marina Držića dobilo naslov koji će, nadamo se, gostovati i izvan matične kuće.
