Kako stvarno odrasti?
Čini mi se nekad da smo svi mi još uvijek nedorasla djeca, da smo zapeli negdje u procesu dok je tijelo nastavilo rasti u privid odrasle osobe.
Pomislit ćete vjerojatno odmah na ratove, besmislene svađe među političarima, rukovodeće pozicije na kojima su očito djeca koja ne kuže da je sad „zauprave“, a naravno tu su i društvene mreže pune neiživljenih dječjih „Vidi me, vidi me, vidi me!“ momenata. No, ide to i dublje…
Što je sa svim onim iracionalnim strahovima koji većinu nas sprječavaju da ostvarimo nešto što nam je srcu najbliže – strah od neprihvaćanja, nepripadanja, od iskakanja iz normi koje su postavili tata i mama, ili škola i društvo?
Što je s potrebom da nas drugi vide?
Što je s potrebom da nas drugi vide kao bitne i velike, da nam afirmiraju i zrcale naš identitet, da nam daju postojanje i smisao?
Što je sa strahom da nemamo pravo biti tu, zauzimati prostor, nametati svoje postojanje i svoj glas…?
Svatko od nas može te strahove racionalno vidjeti kao nametnute i nestvarne, ali uglavnom u drugome.
U sebi i dalje hodamo okolo na prstima da ih ne uzrujamo, da nas ne odbace, da ne ostanemo sami, gladni i nezbrinuti, ili kao dijete agresivno grabimo da netko ne bi zaboravio da smo tu i najvažniji.
Sve su to prirodni strahovi i strategije koji pripadaju različitim razvojnim momentima djeteta. Da je sve uvijek bilo kako treba, dosad bi ih prerasli. Postali bi zrele osobe koje su u stanju nositi se s kompleksnostima života, davati i primati, slobodno stvarati i živjeti svoju jedinstvenu kreativnu istinu.
Naravno, savršeni uvjeti za razvoj rijetko kome su bogom dani.
Šaroliki smo, to je ljudski, tu smo da se kroz iskustvo ostvarimo u svojoj punoj zrelosti. No, čak i ako ne vjerujete u reinkarnaciju, nekad je savršeno očito da to neki u ovom krugu neće dosegnuti ni uz najbolju pomoć.
Kako uopće prepoznati, a kamo li postići odraslu zrelost?
Često se upravo to pitam, i sve više mi je to tema osobnog procesa, a i mnogih radionica koje organiziramo u Elixiru. Čini mi se esencijalno, ako ne mislimo nastaviti dalje po istom obrascu agresije i viktimizacije, bilo vanjske, bilo unutarnje.
To bespomoćno unutarnje dijete konstantno će izmjenjivati uloge žrtve, bullyija i spasitelja, sve dok ne pronađemo svoj način da suvereno stanemo na svoje odrasle “noge.“ Tad prestajemo očekivati od drugih da se pobrinu za naše potrebe i da riješe probleme koji nas plaše, tad postajemo aktivni sudionik života.
A taj proces, finale odrastanja, on je raznolik.
Za svakoga možda nešto drugačiji, ali svakako počinje iskrenim osvrtom na svoju zrelost. Kad odlučimo da ne želimo više živjeti iz djetinjih strategija za preživljavanje i kriviti nekoga drugoga za svoje strahove i ograničenja, otvore nam se neka nova vrata. A kroz njih su nova pravila igre.
Život prestane biti u sepia tonovima prošlosti i konačno dobije svoju žarku boju.
Marija Grgurević je vlasnica holističkog fitness studija Elixir Vitae u Župi. Prije par godina ostavila je posao u event managementu i krenula je u podvig stvaranja jednog eksperimentalnog prostora za istraživanje nove paradigme života koji izlazi iz vlastitog kreativnog stvaranja i duhovnog rasta.
