Jedan od aktivnih dubrovačkih tata koji je bio i omiljeni nastavnik dok je radio u školi, a potom odgajatelj u muškom đačkom domu, Ivica Hajdić je na svoj fb napisao razmišljanje o tome kako se ponašaju današnji klinci i zašto se dogodila obrnuta uloga u odnosu dijete – roditelj. Njegov je status izazvao veliki broj komentara. Jedni smatraju da se ne mogu zatvarati oči pred promjenama koje su nastale u svijetu pojavom tehnologije i očekivati da će se djeca igrati kao prije trideset godina, dok su drugi zahvalni što je konačno netko na takav način otvorio to pitanje. Pročitajte u nastavku razmišljanje Ivice Hajdića pa iznesite i svoj stav.
Oduvijek se propitkujem, istražujem i razmišljam gdje mi to kao društvo griješimo zadnjih dvadesetak godina u odgoju djece, jer je više nego očito da su nam djeca sve više egocentrična, samoljubiva i da često puta promatraju svijet s gledišta vlastitih potreba. Sve češće svjedočimo da djeca izbjegavaju bilo kakav napor jer su orijentirana na užitak. Ako ne znate o čemu pričam, to bi bile otprilike sljedeće scene, koje zasigurno niste mogli viđati u vašem djetinjstvu, a danas su postale svakodnevnica. Sedmogodišnji dječak plače, vrišti i baca se po podu trgovačkog centra jer mu tata ne žele kupiti kinder jaje, spiderman-a i svijetleći mač. To je ono i kad se „sin razmetni“ ubacuje u razgovor roditelja, prekidajući ih, tražeći svoj „play station“ koji ne zna gdje je ostavio, ne mareći što prekida razgovor roditelja, nego ustrajava na onome što njega zanima, ne uviđajući ništa sporno što je prekinuo razgovor. To je i ono kada djevojčica od 5 godina ne želi obući haljinu koju joj je mama ostavila, nego inzistira na onoj šljokičastoj koja je u mašini. „Ma znaš što, moj ti Mateo ne bi pojeo ručak da mu ne puštam crtani preko you tube-a, nema šanse!“ kaže jedna mama. Druga se nadovezuje: „Moj ti Luka ne bi ništa popio osim seven-up-a ili coca-cole“ kaže druga mama„. A moja ti Mia ne bi zaspala bez mobitela, tako je naučila od druge godine“ uključuje se treća mama u uobičajeni razgovor današnjih roditelja. Sve više svjedočimo novom normalnom vremenu gdje djeca postaju odgajatelji svojih roditelja. Te pojave novijeg datuma koje uzimamo zdravo za gotovo, je i ona scena kada učiteljica reče učenicima da izvade udžbenike na klupu, a to napravi tek troje učenika. Ostali uopće ne reagiraju. Tek nakon trećeg ponavljanja više od pola učenika vadi knjige na stol. Nove generacije postaju sve „gluše“. Kriterij znanja i zahtjeva iz godine u godinu pada, a učionice se sve više pretvaraju u mjesta za zabavu. Priča o degradaciji prosvjetnih djelatnika od strane učenika već je toliko puta ispričana, tako da se neću ponavljati, i to je postalo pomalo normalno. Učitelji, pedagozi, odgojitelji sve više postaju detektivi za anomalije a sve manje oni koji mogu i kojima je dozvoljeno preodgajanje i postavljanje jasnih granica, jer je nekakav trend u društvu da se uvijek ide na ruku djece, jer su, kako se to lijepo reče, ona naša budućnost.
S druge strane sve više svjedočimo općoj frustriranosti i manjku smisla među mladima. I da opet ponovimo, to je globalni trend, općenita slika društva, a ne samo naš problem. Ovdje ne želim upirati prstom u nekoga i rasplamsavati raspravu tražeći krivca u jednom području, jer smo svi pomalo krivi i suodgovorni, pa i ja sam kao dugogodišnji prosvjetni djelatnik ali i otac troje djece, svi mi činimo društvo. Ovdje želim zaroniti malo dublje u srž problema, u stupanj psihičkog razvoja mladih koji je ključan za razumijevanje ove problematike. I da se razumijemo, i sam se ponekad borim u profesionalnom radu ali i unutar vlastite obitelji protiv nekih anomalija, čije uzroke želim dokučiti i popraviti. Nedavno mi je pod ruke došla izvrsna knjiga psihijatra i psihoterapeuta za mlade, dr.med. Michaela Winterhoffa „Zašto nam djeca postaju nasilnici“, koja mi je puno pomogla dodatno riješiti neke nedoumice, i dodatno potvrdila neke moje sumnje. Gdje smo mi to pogriješili, što je to pošlo po zlu iako su nam namjere bile najbolje i najplemenitije jer smo željeli našoj djeci najbolje!? U svakom slučaju djeca su nositelji simptoma pogrešnog društvenog razvoja. Ono što je dr. Winterhoff zaključio kroz višegodišnja istraživanja je činjenica da su nam djeca i mladi psihički nezrela, odnosno da odgajamo sve manje djece koja prolaze kroz psihički razvoj primjeren djetetu, i da je to u biti ključni problem ovog „novog normalnog“ stanja među djecom i mladima, što u konačnici može dovest do narušavanja društvenih struktura. Što to znači u stvarnom životu, o čemu ja to ovdje pišem!? To u praksi znači sljedeće.
Pod krinkom nekakvog ultra liberalnog odgoja, dijete postaje centar našeg svemira, gdje mu je sve dopušteno, gdje ga mi na taj način navodno bezgranično volimo i iskazujemo mu bezrezervnu ljubav, gdje ono upravlja nama a ne mi njime, gdje ono određuje u koji će se „shopping centar“ ići, koju jaknu kupiti i kada će ići spavati, iako mu je tek osam godina. I što smo dobili s time? Ključni je problem u činjenici da nam djeca nisu sazrijevala kao djeca, nego su odmah bila tretirani kao jednaki partneri. Na neki način smo nesvjesno ukrali djeci djetinjstvo jer smo ih odmah tretirali kao odrasle, tako da smo djeci nesvjesno nametnuli ulogu koja je neprimjerena stupnju njihovog psihičkog razvoja, i danas imamo ovo čemu svjedočimo: egocentričnost, izraženo sebstvo, narušene međuljudske odnose i manjak bilo kakve odgovornosti među mladima. Koliko god to apsurdno zvučalo, dali smo im pretjeranu slobodu s kojom se oni ne znaju nositi jer jednostavno nisu dovoljno psihički zrela za svoje godine. Dogodio se jedan apsurd nad apsurdima, mi smo od te silne ljubavi osakatili vlastitu djecu u području psihe, što se ne vidi golim okom ali se osjeti. I onda roditelj očajno vapi :“Sve sam mu kupio, ima sve, robe i igračaka na tone, vodim ga svuda, sve mu dajem a on mi ovako vraća!“ I dok bi se mi kao djeca sklanjali iz dnevnog boravka kad bi odrasli dolazili na čašicu razgovora, danas vidimo petogodišnjaka koji ravnopravno raspravlja sa odraslom osobom na čelu stola i to nikome nije čudno. Štoviše i baba koja je svoju djecu odgajala po drugim kriterijima, danas se divi svome pametnom unuku koje ravnopravno debatira s odraslima, dajući vjetar u leđa takvoj novoj pedagogiji. Danas dijete donosi odluku što će obući, kada i pod kojim uvjetima ide u vrtić, koja mu se (odgojiteljica) „teta“ sviđa a koja ne, i naređuje mami što će se spravljati za ručak. I da se razumijemo, nisu djeca zločesta, nego jednostavno nisu u stanju prepoznati svoje ponašanje kao pogrešno, jer je jednostavno nastao preveliki jaz između tjelesnog i psihičkog razvoja, odnosno kao da smo im dali da voze auto, a još nisu savladali ni vožnju bicikla. Tretiramo djecu od malena kao odrasle, kao partnere, kao odraz sebe, kao produženu ruku vlastitog „ja“ gdje se nesvjesno poistovjećujemo sa vlastitim djetetom. Kao rezultat toga imamo sve više mladih koji nisu sposobni za rad, koji teško razvijaju međuljudske odnose. Mladi se sve više ponašaju bez poštovanja i uvažavanja opće obvezujućih vrednota i pravila. U nedostatku psihičkih pretpostavki koje im nisu usađena ( jer se psiha ne razvija sama od sebe kao što mnogi krivo smatraju), nisu u stanju razlikovati pogrešno od ispravnog ponašanja. I što sada? Djeci treba vratiti da budu djeca i tretirati ih kao djecu. Jedino ćemo na taj način imati „sutra“ zdrave i odgovorne ljude. Moramo se svi skupa zapitati i sami sebi priznati da nas ovakav način odgoja vodi u krivom smjeru, da će ovo u konačnici uzrokovati društveni krah čiji su obrisi već sada očiti. Prije svega neprimjereno ponašanje mladih treba promatrati na temelju razvijenosti njihove psihičke zrelosti, ne podcjenjujući druge izazove i anomalije današnjice, kao što su krah obitelji, razvijena tehnologija koja ih dodatno asocijalizira, društvene mreže, pandemija i slično. Jer je činjenica da su problemi ovakve vrste i među djecom čiji se roditelji odnose s ljubavlju prema njima. Dječja psiha se mora razvijati postupno, postavljanjem jasnih granica i pravila što u današnje vrijeme zvuči kao svetogrđe, kao nekakav manjak ljubavi, što je totalno krivo. Činjenica je da danas izostaje prirodni autoritet roditelja, gdje se djeca trebaju slobodno razvijati, kroz razvoj primjeren djetetu.
To je ključno! Prestanimo tretirati djecu kao partnere, kao produžetak vlastitog sebe. Bez stupnjevitog razvoja djeteta, izostati će savjesnost, primjeren odnos prema radu i podnošenje frustracija, koja su neophodna za normalan život. Psiha se mora razvijati primjereno i postupno. Kao što ste kognitivne sposobnosti djeteta u ranoj dobi razvijaju igrom i čitanjem priča, tako se i psihološke sposobnosti razvijaju etapno, ne preskačući faze. Slomljena ruka se lako uoči ili rana koja krvari iz dječjeg koljena. Dječja psiha je sakrivena i oku nedostupna, a ono što ne vidimo teško uočavamo kao problematično, ali je itekako ranjena, vjerujte mi. Djecu treba voljeti na primjeren način, jednostavno ih odgajajući i tretirajući kao djecu, postavljanjem zdravih granica, jer i djeca vape za jasnom i primjerenom strukturom kako bi se izgradili u samosvjesne i psihički zrele osobe koje su sposobne za rad i zdrave međuljudske odnose. Budimo zdravi korektiv našem djetetu, a ne bankomat želja. Jednostavno pustimo djecu da rastu kao djeca.
foto:ilustracija
