“Slatki i grki Vojnovićev fundus” naslov je skupne izložbe dubrovačkih likovnih autora koja se 22. srpnja otvorila u prizemlju Narodne knjižnice Grad.
Izložbu je otvorila povjesničarka umjetnosti Maris Šišević, ujedno i autorica popratnog teksta o izložbi.
– Moderna kultura zahvaćena imperativom pozitivnosti iskače iz tračnica gorko-slatke tradicije, iz životne navigacije između radosti i tuge. Osuđujući gorke osjećaje čežnje i melankolije kao beskorisne ne vidi u njima inspiraciju za kreativnost i transformativni potencijal, stoga i ne crpi njihovu suptilnu moć.
Luko Paljetak određuje đir Stradunom, upravo unutar dijalektike gorko-slatkog paradoksa, a taj zauvijek proturječni par je i jedan od najvećih prolaza do Vojnovićevog svijeta gdje se snaga gorko-slatkog provlači kao tiha sila, način postojanja i poznata tradicija.
Jedan od najznačajnijih hrvatskih slikara, Vlaho Bukovac, bio je prvi koji je to učinio. Portretirao je Vojnovića. Bukovčev portret conte Iva, intimnog ugođaja, otkriva prijateljski odnos dvaju umjetnika, začetnika hrvatske moderne. Vojnović je i sam slikao, a u pisanju je imao ono što slikari nazivaju “oko”, i virtuozni pogled koji je njegovim tekstovima davao vrlo vizualnu kvalitetu. (…) Vojnovićev cijeli opus uglavnom je okupljen oko jedne jedine teme. Vojnović crta Grad. Crta sliku Dubrovnika snažno emocionalno-vrijednosno obojenu, nostalgičnim, sjetnim tonom, dok u isto vrijeme pojačava napetost snovitog ozračja, nemoćno mahnitajući poput Orsata u zanesenoj želji očuvanja Grada i njegove slobode. Vojnović slika mističnim i pasatističkim motivima jedan svijet na izdisaju „kad je knez još vlado“. Stvara u opsesiji da sačuva svijet slavne prošlosti Republike koji krepuskularne zrake još zeru osvjetljavaju, dok njena žerava još tinja u dušama onih koji su je voljeli. Na slici Vojnovićevog Dubrovnika ništa nije u samodostatnom značenju, već sve funkcionira kao promišljeno odabrani izraz vremena i prostora. Slavna prošlost je u slici sadašnjosti. (…)
Slikajući lijepe lapadske i gruške krajolike i vidike kao vedute, zalaske sunca, crkvice, kamen, čemprese, tarace, šetnice, dubrovačko nebo i more, smatrao ih je trajnima i neuništivima… i na tom tragu Vladimir Nazor, razmišljajući o „čarima Dubrovnika“, izrekao je misao: »Nestade slobode, i sjaja i drevnih gospara, i još koješta; ali džardini blistaju i sada na proljetnom suncu«⁶. Danas nestaje i ta „trajna vojnovićevska“ slika. Kroz mijene Grada i društva, i te vrijednosti su nepovratno izgubljene. Nazor bi se iznenadio. Džardini više ne blistaju na suncu. Blistaju bazeni na njihovu mjestu. Ali nadmoćna slavna prošlost još je „u zraku“, ucijepljena u nas, opominje „…din, din – din!… zvoni zvonce iz stare kapelice u šumici maslina i bora!“
Jesu li naši umjetnici spremni dignut jedra i plovit, prihvatit izazov i ponovno tražiti motive dubrovačkih izvorišta i utočišta?
Na ovoj izložbi, vidjet ćemo kako je sadašnjim dubrovačkim slikarima u ulozi prevoditelja uspjelo prikazati conte Iva, te prenijeti filozofiju i impuls njegovih djela kroz niti vlastitih osjećaja i razmišljanja i zrcaliti ih na slikarskim platnima. Jaka je još moć slavne prošlosti i djeluje i dalje… I to je oni slatki i grki njezin fundus – zaključila je Šišević.
Svoje radove izložili su: Mišo Baričević, Marijan Fragić, Ivana Gillé, Klara Knego, Valter Kožul, Robert Kralj, Maca Lučić i Jasmina Runje.
Za postav izložbe zaslužni su Marta Baće i Robert Kralj. Izložba se može pogledati do 12. kolovoza 2024.
