Kao najstarije dijete u obitelji uvijek sam brinula o bratu i sestrama te sam već tada osjetila kako želim biti netko tko će mijenjati svijet na bolje i pomagati drugima. Mislim da sam izabrala doći na ovaj svijet kako bih bila baš to što sam danas – započinje svoje predstavljanje Ivana Prizmić, 33-godišnja Dubrovkinja, majka dvoje male djece, djevojčice i dječaka koje priželjkuje, kad za to dođe vrijeme, vidjeti u waldorfskom vrtiću, odnosno školi. Ivana Prizmić se školuje za waldorfsku učiteljicu, iako već ima diplomu Učiteljskog fakulteta u Rijeci. A na njen poziv i da bude baš ovo što je danas, bitno je utjecala njena učiteljica. kao i na tolike druge. Pa kaže:
Odlaskom u prvi razred osnovne škole to sam sama sebi i potvrdila u susretu sa svojom prvom učiteljicom koja mi je pokazala kako se radi iz ljubavi, iako biti učitelj ne smatram poslom, nego pozivom. Mogla bih zapravo reći da je njena predanost tom pozivu najviše utjecala na mene, ali i na ostale učenike iz mog razreda, obzirom kako se nas petero odlučilo baviti istim poslom. Završivši Klasičnu gimnaziju Ruđer Bošković upisala sam Učiteljski fakultet u Rijeci.
Spletom okolnosti niste se dosad realizirali u ulozi učiteljice….
ali ste se prije nekog vremena odlučili početi pohađati školu za waldorfsku učiteljicu. Kako je do toga došlo?
Nakon studija vraćam se u Dubrovnik gdje sam spletom okolnosti radila razne poslove koji nisu bili vezani uz moju struku. No, veoma brzo sam uvidjela kako me ti poslovi zapravo ne ispunjavaju, već ih samo odrađujem. U međuvremenu sam ostala trudna, ostvarila se kao majka te se u meni, dok sam razmišljala o budućnosti svoje djece i njihovog školovanja, vratila želja kako se ipak želim realizirati u svom pravom pozivu. Budući se u Waldorfskoj školi djetetu pristupa kao pojedincu, te se stečeno znanje ne provjerava pismenim i usmenim ispitivanjem niti se vrednuje brojčano, već se kod djeteta njeguje i njegov osjećajni život, razvijaju radne i stvaralačke navike te osnažuje volja i individualni interesi, odlučila sam se upisati na Institut Waldorfske pedagogije u Zagrebu. To je pedagogija s kojom se nisam susrela u dosadašnjem obrazovanju, a odlikuje je sve ono što želim za budućnost svoje djece. Bilo je izazovno studirati s malom bebom, ali gdje postoji volja i želja ništa nije problem, naravno uz podršku obitelji.
Iz dosadašnjeg iskustva, što biste naznačili kao osnove waldorfske pedagogije i zašto biste se vi kao roditelj sutra odlučili upisati djecu u takvu školu?
Kao osnove Waldorfske pedagogije djeca razvijaju unutarnju želju za učenjem na zanimljiv i interaktivan način, djeca idu u školu s veseljem, uči se s razumijevanjem umjesto štrebanjem, razvija se kreativnost u svim aspektima života, spretnost u radu, razvija se snalažljivost i prilagodljivost gdje djeca uče kroz praktične zadatke i izazove, a gradivo se povezuje sa svakodnevnim životom. Također se razvijaju razne prezentacijske, komunikacijske, organizacijske vještine i timski rad. Dijete ostvaruje višu razinu samopouzdanja gdje učitelj uvažava i daje podršku djeci, a djeca stječu vjeru u sebe i svoje sposobnosti.
Waldorfska škola, koliko mi je poznato, ublažava, odnosno, izbacuje stres djece u ovom možda natjecateljskom duhu koji se i u našemu društvu nameće kroz sve segmente odrastanja – ali…. može li se onda očekivati ili se pribojavati da djeca koja nauče na suradnju, toleranciju, timski rad i hijerarhiju ideja – rad – uspjeh – imaju naknadni stres ulaskom na tržište rada?
Odgoj i obrazovanje u waldorfskim vrtićima i školama bliski su životu, zato se nerijetko nazivaju „Škola za sutra“ jer pružaju djeci kapacitete za cijeli život. Djecu se uči samostalnosti, odgovornosti i individualnosti, solidarnosti, senzibilitetu za druge i svijet. Kod djece i mladih razvija se ljubav prema učenju i unutrašnja motivacija, a kreativnost i inovacija su svakodnevica u waldorfskim školama. Djeca, unutar sebe, nose sjeme onoga što će postati. Waldorfski nastavnici tom sjemenu pružaju potrebnu njegu kako bi ono moglo rasti. U tom procesu sve je važno. Čak i boja zidova i oprema razreda koju djeca koriste, sve je oblikovano tako da podrži i usmjerava njihov razvoj te da ih istodobno usmjerava brizi za okoliš u kasnijem životu. Waldorfska pedagogija jedinstvena je metoda obrazovanja, stvorena da razvije slobodna ljudska bića koja su sposobna sama sebi dati smisao i smjer u vlastitim životima. Tako pripremljeno dijete snaći će se u svakoj novonastaloj situaciji. Tu ću citirati R. Steinera što je ujedno i moto waldorfske pedagogije „S poštovanjem primiti, u ljubavi odgojiti, u slobodi otpustiti.“ Zbog svega navedenog i svega što pruža Waldorfska pedagogija bih kao roditelj dijete upisala u takvu školu. Dijete treba iz škole otići s ljubavlju prema znanju!
Obzirom na pedagogiju kojoj su vas učili na Učiteljskom fakultetu u Rijeci i ovoj sada edukaciji, što je osnovna razlika?
Waldorfska pedagogija je pedagogija kojoj je začetnik Rudolf Steiner. To je pedagogija koja je drugačija od klasične pedagogije. Jedan učitelj poučava i prati djecu od prvog do osmog razreda. Djeca u školi uče doživljajno, promatranjem prirode i čovjeka u prirodi. Puno se pozornosti poklanja odnosima, osobnom izričaju, harmoniziranju temperamenata i slično. Od prvog razreda uz hrvatski jezik uče dva strana jezika (engleski i njemački), matematika, prirodu i društvo i ostale predmete, sviraju glazbene instrumente, uče ručni rad (razvijaju finu motoriku), izražavaju se kroz umjetnost (slikanje, ples, pjevanje), a zanimljivost je da nemaju klasične udžbenike nego za svaki predmet učenici sami izrađuju vlastite bilježnice koje su im ujedno i udžbenici. Nastava se izvodi u epohama, a to znači da svaku temu obrađuju tri ili četiri tjedna primjerice ako djeca uče slova onda se tome posvetimo tri ili četiri tjedna te djeca mogu uroniti u nastavno gradivo nema disperzije ni razlijetanja pozornosti. Učenici uče na jedan posve drugačiji način, nema apstraktnog nego puno maštovitog i imaginativnog. Na taj način radi se cjelovito to jest nije samo učenje usmjereno na glavu nego na srce i ruke. Zbog toga ima puno ručnog rada, a u kasnijim razredima drvodjelstvo i vrtlarenje kroz koje se jača volja, a ona je jednako važna kao i razvoj kognicije i emocija. U Waldorfskim školama nema ocjena ni ponavljanja razreda. Učenike u školi ne ocjenjuje se brojčanim ocjenama nego ih se prati opisno na više razina, no sve opisne ocjene mogu se u bilo kojem trenutku prenijeti u brojčane. U waldorfske škole ne upisuju se samo djeca, članovi zajednice postaju i njihovi roditelji. Roditelji i učitelji zajedničkim snagama podupiru dijete na njegovom putu odrastanja. Kroz cjelokupnu nastavu koja je prožeta umjetničkim dijete se istinski povezuje s nastavnim sadržajem i lakše ga usvaja, razumije i pamti. Naglasak je na kvalitetu koji u spoju s umjetničkim vodi ka moralnosti. Steiner je i krenuo u reformu obrazovanja uvidjevši kako društvo treba promjenu, a nju mogu donijeti samo mladi moralni ljudi.
U Dubrovniku se s idejom Waldorfske škole krenulo prije 3 godine, godinu korone se pauziralo, sada se ponovno intenziviraju aktivnosti…
Dio sam Inicijative waldorfske pedagogije Dubrovnik koja je s radom počela prije tri godine. Mi smo zajednica roditelja, obrtnika, zanatlija, učitelja, odgajatelja koji pokreću Waldorfski vrtić i školu na području Dubrovnika. Trenutno smo u pregovorima oko prostora. Zbog korone smo malo pauzirali s javnim radom, ali vraćamo se spremni Dubrovniku ponuditi vikend radionice gdje ćemo javnost upoznati s našim radom. Možete nas pratiti na facebook stranici Volim Dubrovnik – želim waldorfsku školu gdje stavljamo obavijesti kada nešto javno organiziramo. Kada će se točno otvoriti vrtić i škola ne mogu sa sigurnošću reći, ali ovim putem pozivam sve roditelje, odgojno – obrazovne djelatnike, umjetnike i sve ljude da nam se pridruže u našoj inicijativi kako bi zajedno stvorili zajednicu koja će biti sjeme promjene u današnjem društvu.
Znam da imate dvoje male djece i hrpu obaveza oko njih, ali čime i kako ispunjavate slobodno vrijeme, kad ga imate?
Živimo u vremenu u kojem se sve aktivnosti mjere i jedino su mjerljive vremenom. Jedna od najčešćih izjava modernog čovjeka je: „Nemam vremena, žuri mi se… nije vrijeme za…“ U cijeloj toj zbrci od vremena i obveza koje su uvjetovane vremenom i obvezama koje je nametnulo vrijeme, jer smo mi to htjeli, ostaje malo vremena za vrijeme u kojem ćete moći uživati. Obitelji se sve više udaljuju jedni od drugih, sve manje razgovaraju i manje vremena provode u zajedničkim susretima i druženju. Naši stariji bi rekli, neka čudna vremena. Sigurno imaju pravo, ako zbog ničega, onda zbog istine koja je vezana uz činjenicu da se sve više udaljavamo i sve manje komuniciramo. Suvremen način života ne dopušta nam cjelodnevnu brigu o djetetu, oba roditelja najčešće su prisiljeni raditi puno radno vrijeme kako bi svojoj obitelji mogli osigurati kvalitetan životni standard. Zbog toga je vrijeme nešto najvrjednije što posjedujemo i možemo pokloniti svojem mališanu. Svatko od nas može učiniti određene promjene u svom životu i učiniti znakovite promjene u kojem će vrijeme dobiti neku novu dimenziju, ako ništa, onda onu u kojoj će dio vremena postati poklon kojeg ćete nesebično darivati onima koje volite. Vrijeme za obitelj važno je za razvijanje kvalitetnih odnosa između članova obitelji, radi izgradnje zajedništva, bliskosti i povezanosti što sve doprinosi zdravom razvoju djeteta. Ja osobno imam tu mogućnost cjelodnevno provoditi vrijeme sa svojom djecom jer sam odlučila posvetiti se djeci i naučiti ih onim osnovama. Nama je cijeli dan ispunjen slobodnom igrom, druženju s ostalom djecom, radimo razne likovne aktivnosti, pričamo priče i uključujem ih u sve kućanske poslove koje obavljam.
