Iva Pozniak naša je sugrađanka, osoba koja je u svom životu uspješno iskombinirala znanost, cjeloživotno obrazovanje, zaštitu okoliša, umjetnost riječi i pokreta te brigu o životinjama. Kad smo se dogovarale za razgovor pitala me je iznenađeno: Zašto sam ti baš ja zanimljiva? Nadam se da će ovaj razgovor i njoj i vama odgovoriti na to pitanje. Predstavljamo vam dakle Ivu, doktorandicu primijenjene znanosti o moru, instruktoricu trbušnog plesa, pjesnikinju, ekološku aktivisticu, voditeljicu europskih projekata…
Iva je rođena u Dubrovniku, gdje je završila osnovnu i srednju školu te potom i studij Akvakulture na Sveučilištu u Dubrovniku. U vrijeme kad je diplomirala bilo je iznimno teško naći posao u struci, pa je radila razne poslove od konobarenja do prodaje nakita po galerijama…ali se i cijelo vrijeme obrazovala završavajući razne tečajeve, seminare, radionice.
-Učimo cijeli život i to je normalno, tako se razvijamo i napredujemo, nikad ne treba prestati učiti nešto novo. Radila sam svašta dugi niz godina, ali sam uvijek vjerovala da ću pronaći posao u struci. I eto prije osam godina regionalan agencija DUNEA tražila je nekoga moje struke tko bi provodio već dobivene projekte vezane za zaštitu okoliša. Posao sam dobila i opet iz dana u dan učim nešto novo. Posao je zanimljiv, dosta se putuje, a dosta je i konkretnih učinaka koji su vidljivi na terenu, osobito bih izdvojila projekt koji je upravo u tijeku SeaClear kroz koji se razvija prvi autonomni robot za prikupljanje otpada s morskog dna.
Trenutno vodim više projekta koji se tiču zaštite mora pa sam upisala poslijediplomski doktorski studij Primjene znanosti o moru, koji se provodi u kombinaciji sveučilišta u Splitu i Dubrovniku. Bavim se ponajviše upravo temom otpada u moru, pa sam tako spojila posao i dodatno obrazovanje.
I kakva je situacija s otpadom u moru u našem dijelu Jadrana?
– Jadran ima veliki problem s otpadom, a ponajviše je to izraženo u našoj županiji. Otpad u moru rezultat je isključivo ljudske aktivnosti, zato ga je potrebno zvati otpadom u moru, a ne morskim otpadom. Zbog geografskog položaja i struja najviše otpada koji obilno dolazi iz susjednih zemalja zadržava se u našem akvatoriju. No nisu naš problem samo „susjedi“, imamo i dosta neodgovornih građana koji su desetljećima u more bacali sve i svašta, a često je more zagađeno i ribarskim alatima. Na primjer i u Malostonskom zaljevu imamo puno dijelova konstrukcija za uzgajanje školjaka, koje često zbog nevremena potonu i ostanu na dnu. Uglavnom od 5 žarišnih točaka otpada u moru u Jadranu, četiri su upravo u našoj županiji. Uz Vis to su Mljet, Pelješac, Korčula i Lastovo. 2020. na Lokrumu je izvađena ogromna količina plastičnih boca. Na zagađenje mora, utječe i svakodnevni odabir svih nas. Proizvodi koje koristimo, putem otpadnih voda na kraju završe u moru.
Zašto je otpad na dnu mora problem svih nas?
– Taj otpad se s površine ne vidi, nama se čini da nam je more čisto i zdravo, ali otpad na dnu štetan je i za biljke i životinje, a onda i za čovjeka. Osobito je štetna plastika, koju možemo nazvati beskrajnom jer kad ona završi u okolišu nikad ne nestaje, nego se usitnjava do mikročestica i stalno kruži oko nas. WWF je napravio jedno zanimljivo istraživanje u kojem su došli do podatka da jedan čovjek tjedno konzumira jednu kreditnu karticu plastike, koju smo sami, svojim djelovanjem, unijeli u okoliš. To je pet grama plastike tjedno, koju unosimo u organizam kroz kozmetiku, pastu za zube, riblje proizvode…Čak i zrak, koji udišemo ima u sebi sitne čestice mikroplastike.
Je li rješenje potpuno izbjegavati plastiku?
– Plastika je materijal bez kojeg mi ne možemo. Ona je vrijedan materijal u raznim sektorima. Trebalo bi pronaći način za njezinu ponovnu uporabu, a potpuno izbjegavati jednokratnu plastiku koje se ne može više reciklirati. Ima sjajnih rješenja za mehaničku preradu plastike. U takvim se postrojenjima plastika razdvaja na vrste i mehanički se usitnjava i dalje koristi. U takvom postrojenju nema nastanka štetnih tvari. Možda je to jedna zgodna ideja za mlade poduzetnike. Plastika se može koristiti kao sirovina za neki građevinski materijal, za 3D printere, kao sredstvo stvaranja u umjetnosti…
Prije desetak godina zaštita prirode bila je u Hrvatskoj svojevrsni bauk. Sjećam se više javnih rasprava u kojima se ekološkim argumentima pokušalo skrenuti pažnju na štetnost projekata, a većina je odmahivala rukom na takve primjedbe. Danas pak svugdje slušamo „zeleno“.
– Da primijeti se velika razlika u politikama. Europska Unija, sada nakon pandemije koronavirusa i sve češćih elementarnih nepogoda koje je prouzročilo globalno zatopljivanje, najviše sredstava izdvaja upravo za zelene programe. Direktno ili indirektno svi projekti se tiču zaštite okoliša. Tako više nemamo samo održivi turizam, nego projekti moraju imati konkretne mjere zaštite okoliša, kao i svi projekti vezani za promet, poljoprivredu…
Je li to po tvom mišljenju dovoljno da se zaustavi globalno zatopljavanje i izbjegnu posljedice, koje bi dovele u opasnost mnoge živote, pa i opstanak čovjeka kao vrste?
– Mlada aktivistica Greta Thunberg izgovorila jednu lijepu misao, koja je jedna od aktivističkih poruka nedavno održanoj Konferenciji UN-a o klimatskim promjenama u Glasgowu. Rekla je da dokle god radimo samo ono što je politički moguće, a ne sve ono što je realno moguće, nećemo ništa napraviti u smislu sprječavanja klimatskih promjena. EU i dalje radi ono što je politički moguće, a ne ono što stvarno je realno moguće i nužno. Svaki pojedinac pridonosi globalnom zagrijavanju, a promjenom načina života može doprinijeti i smanjenju vlastitog ugljičnog otiska, ali bitne su korporacije, industrija, velika postrojenja, veliki zagađivači. Trebalo bi promijeniti ekonomsku strukturu svijeta. To nije lako, ali o tome ovisi budućnost i opstanak ljudi.
Kako ti smanjuješ svoj ugljični otisak?
– Ove sam godine prestala jesti meso. Prestala sam više iz empatije prema životinjama, posebno prema sisavcima jer imam kučka i veliki sam ljubitelj životinja i licemjerno mi je bilo da jedem neku kravu ili tele, a pazim na kučka. Dobro se osjećam, vidim da mi godi taj način života. Pokušavam što više šetati, što manje koristiti automobil. Provoditi vrijeme u prirodi, koristiti održive proizvode. Ne koristim jednokratnu plastiku. Pri kupnji hrane kupujem velika pakiranja, i što više izravno od lokalnih proizvođača. Recikliram stare predmete i pretvaram ih u nove. To mi je na neki način i ispušni ventil, kroz koji se kreativno izražavam. Na primjer veliki sam ljubitelj sobnih biljaka i imala sam neke stare posude za cvijeće, koje mi se nisu sviđale. Nisam ih bacila nego sam ih glinamolom i bojama preuredila.
Dok mi razgovaramo o ozbiljnim temama Nuri sjedi mirno ispod stola, no uskoro se pobunila jer je kraj nas prošao pas, kojeg ne voli. Iva je svoju ljubimicu udomila iz jednog zagrebačkog azila, a s obzirom na to da je riječ o mješancu njemačkog ovčara, svakodnevne, dugačke šetnje su neizostavan dio njihovog dana.
– Jako volim životinje, a Nuri pogotovo. Trudim se i što više sudjelovati u hranjenju mačaka na gradskim hranilištima, jer žene koje se brinu za gradske mačke to rade iz vlastitih sredstava i svaka im je pomoć dobrodošla. Htjela bih još jednom podsjetiti na akciju sterilizacije uličnih mačaka, koju potpomaže i Grad Dubrovnik, bitno je to kako bi se smanjio broj uličnih mačaka, ali i prenošenje bolesti.
A sad nešto skroz drugačije. Kako si postala plesačica trbušnog plesa?
– Pa tamo negdje 2005./06. u Dubrovnik je došla ruska profesorica plesa Elena Kulagina, koja je pokrenula školu trbušnog plesa. Nakon par godina učenja, imala sam privilegiju i voditi početnički tečaj. Zaljubila sam se u to od prvog trenutka. Imamo plesnu skupinu, ali zadnji je nastup bio 2019., prije korone i trenutno nemamo ni prostor za vježbanje.
Sad smo na malo dužoj pauzi, što nije ni loše jer je svaka od nas našla i neki drugi interes, pa kad se opet skupimo će se i taj naš nastup obogatiti novim elementima. Trbušni ples postane dio tebe, to su pokreti koji oplemene svako žensko tijelo. Svaka žena ima u sebi tu senzualnost, koju tijekom godina zaboravi. Zanimljivo je kako se trbušni ples nekad plesao samo u ženskom krugu, kao u nekom krugu povjerenja. I slavenska plemena imala su ženski krug, ples. U ovom koronavremenu sam upisala i završila tečaj plesa bereginja, popularno zvane „slavenske joge“. To je ustvari tradicionalni ženski ples, magija u pokretu, koja se izvodi kao energetska praksa za žene. Bereginje su inače slavenske boginje.
Osim plesa i „igranja“ s glinamolom i bojama, Iva je sudjelovala u radionicama kreativnog pisanja i uz pomoć Staše Aras pronašla svoj pjesnički izraz.
– Imala sam tu potrebu, osim plesom, izraziti emocije i riječima, a kroz radionice sam isklesala svoj stil. Pisanje je na jedan način zanat, koji treba naučiti, a naravno da je talent iznimno bitan. Imam složenu svoju prvu zbirku, koja sad čeka pravi trenutak da izađe vanka. Pišem stalno i to je još jedan način kreativnog stvaranja. Mislim da je recept za sretan život upravo stvaranje, rukama, tijelom, riječima, stvaranje novog donosi radost. Od kuhanja do umjetnosti sve može biti stvaranje. Umjetnost i stvaranje su spoj realnog i onog unutrašnjeg, duhovnog svijeta u nama. Pojedinac svojim primjerom i životom, a bez osuđivanja drugih, može doprinijeti promjenama u društvu. Sve što radimo može biti lijepo, može biti umjetnost ili nekome drugome inspiracija.
Mnogi su mladi ljudi u Gradu i državi frustrirani stanjem u društvu, mnogi su otišli vani, mnogi to planiraju. A ti?
– Užasno volim putovati. Puno putujem. To mi je jako potrebno u smislu da se maknem iz Grada, upoznam neke nove ljude, neke nove običaje, krajeva. Ali i Dubrovnik volim, od ove naše prirode do načina života. Mi zaboravljamo često na taj naš komod i mir koji ovdje imamo. Jedino što smo mala sredina, pa se oko svih aktivnosti, koje se u velikim gradovima lako organiziraju, mi ovdje sami moramo aktivirati i puno više truditi, biti pokretači novih sadržaja.
Iva je i članica dubrovačke inicijative Posadi ljubav, koja je niknula iz pokreta Posadi stablo, ne budi panj, a nedavno su na Žarkovici posadili i mikrošumu.
– Voditeljica te inicijative naša Romana Tomić iz DEŠE, koja ima ogromnu energiju i znanje iz područja ekologije. Ja sam samo pomagačica. Posadili smo mikrošumu, to je znanstveni koncept gustih nasada raznog autohtonog drveća, koji nas rješavaju četrdeset puta više ugljičnog dioksida od onih pojedinačno sađenih stabala. Najzdravije u prirodi su upravo mješovite šume. One su izvor najveće bioraznolikosti. Isto je tako i s ljudskim zajednicama, tamo gdje svatko svakoga uvažava s njegovim različitostima. Planiramo puno lijepih akcija, a virtualno smo izradom transparenata podržali klimatski Marš za opstanak u Zagrebu, koji se održao u petak. Svaka je podrška pa i ova virtualna važna.
