Nakon višedesetljetne uspješne karijere na prestižnim pozornicama diljem svijeta, čemu su prethodili i dragi joj nastupi na ulicama i katarzični u bolničkim halama, naša Dubrovkinja, jazz pjevačica Ines Tričković je uskočila i u glumačke cipelice. I to, ne bilo kakve. Već, kraljičine. Velika Senka Bulić ju je izabrala da odigra glavnu i jedinu žensku ulogu u predstavi Edurad drugi koju režira u Zagrebu i čija premijera se očekuje 7. prosinca. Nakon nekih 3 tisuće prestala je brojati svoje nastupe, no kao najdraže i najupečatlivije izdvaja one na Rebru na dječjoj onkologiji, Carnegie Hall-u, na Lokrum cabaret-u, Hong Kong international jazz festivalu, za Olivera u Vela Luci, Porinu…stoga bi bilo pretjerano zaključiti kako ulogom kraljice okrunjuje svoj rad, budući je pred njom sigurno još puno izazova na koje će spremno uzvratiti.
Ines, sjećamo se i vaše suradnje i suodnosa na pozornici u “Tramvaju zvanom čežnja”, pa za početak, kakvo je Tvoje iskustvo uranjanja u ulogu… i suradnja sa Senkom Bulić?
-Senka i ja smo na prvu osjetile neku snažnu povezanost i veliko međusobno poštovanje i razumijevanje. Kada me pozvala u svoj komad Eduard drugi, u glavnu žensku ulogu kraljice Izabele, koji evo izlazi uskoro u Zagrebu, bila sam duboko počašćena, ali i vrlo zabrinuta hoću li moći iznijeti jednu tako ozbiljnu i veliku ulogu. Međutim, moje duboko povjerenje prema velikoj Senki i njeno precizno i jasno vodstvo su me vodili tako lijepo kroz cijeli proces. Izvrsni glumački ansambl, puno rada, i eto. Napravila sam zaista jedan veliki iskorak u ovom izazovu i shvatila da još imam puno za dati i otkriti u sebi.
Ponekad se stječe dojam kako u Ines Tričković postoji više iznimno talentiranih osoba, no, bazično, sve ide od tvog glasa…. da si od djetinjstva imala afinitet prema pjevanju, poznato nam je, da si samoeducirana poznato nam je, ali… kad si osvijestila iscjeliteljsku moć i važnost glasa?
-Taj proces se počeo odvijati 2010-te godine kada sam počela raditi u Crvenim Nosovima (klaunovi doktori) u dječjim bolnicama u Zagrebu. U situacijama koje su jako, jako osjetljive, teške i posebne sa tako ranjivom publikom tj. bolesnom djecom, doživjela sam zaista katarzu i shvatila koliko je glas instrument duše, utjehe i istinske ljubavi, te koliko pjevanje može olakšati ljudima bol. Te 3 godine rada u Crvenim Nosovima su mi otkrile taj segment i na koji način zaista treba pjevati.
Sva takva iskustva, vještine i zanat si objedinila u svom masterclassu vokalne terapije. Kako to zapravo djeluje?
-Masterclass “Oslobodi svoj glas” koji je izašao ovog proljeća je usnimljen na način da gledatelj prati 10 detaljnih lekcija uz mene i uz moje upute vježba, a podučavam ih i tehničkim vježbama ali i vježbama duha, te tako pronalazi svoj vlastiti glas i osvještava sve elemente potrebne za pjevanje. Sve vježbe i lekcije detaljno vodim i objašnjavam, vrlo je lako za pratiti i sa potpunom sigurnošću tvrdim da svatko tko završi taj Masterclass će naučiti osnove pjevanja te oslobađanja svog glasa. Koncipirano je tako da je i za same početnike i pjevačke entuzijaste, ali isto tako zbog detaljnih tehničkih vježbi disanja vrlo koristan kako za amatere, tako i za profesionalne pjevače.
Na koje si sve načine oblikovala, njegovala svoj glas, kako učila o dahu? Zahtijeva li tvoj posao poseban način života što se tiče očuvanja zdravlja glasnica…
- -Sve je u dahu. To je osnova života, pa tako i pjevanja. Uz pravilno disanje mi postajemo vladari svog tijela, svog instrumenta. Bez toga nema ništa. Moja metodologija je zaista nastala organski uz godine mog rada, proučavanja, prakticiranja na sebi. Moj posao zaista zahtjeva jedan malo veći stupanj razumijevanja svoga tijela, te svatko tko se profesionalno bavi pjevanjem zaista mora paziti i maziti svoje tijelo, jer glas nije poput klavira ili nekog drugog instrumenta, glas je osjetljiv na tugu, sreću, prehladu, zimu, vrućinu, emocije svakakve i sve se čuje. Klavir se ne može prehladit, ali glas može :))), zato većinom svi mi koji od glasa zaista živimo, živimo i jedan dosta discipliniran i asketski život. U suprotnom karijera traje dvije godine i to je to. Rano spavanje, barem 8 sati sna, dobra hrana, kondicija…sve je to bitno.
Poznajem osobe koje na pitanje – gdje živite, odgovaraju: živim gdje radim. Čini mi se i da je tvoj stil života takav, često s kuferom u ruci....
-Do internacionalne Covid situacije je bio jako dinamičan, svaka četiri mjeseca sam imala turneje u Aziji, jednom godišnje Amerika, ljeta većinom u Hrvatskoj, snimanja, turneje, albumi… New york – Hong Kong- Dubrovnik su moje 3 glavne destinacije. Sve je naravno stalo sa koronom, i izgubljene su 2 godine, ali tako je globalno i viša sila. Nadamo se svi da će se situacija normalizirati uskoro te da ćemo svi touring izvođači moći ponovno raditi normalno svoj posao.
Prije nekoliko mjeseci su tvoji prijatelji i poštovatelji tvoje glazbe bili zabrinuti statusom u kojemu su bila kao najavila svoj odlazak i stanovito razočarenje događajima oko sebe… jesi prevladala to stanje?
-Uh…teška je to tema. Na žalost, mi smo pre, pre mali kao zemlja. Puno je nepotizma, nefer situacija gdje se često daju prilike ljudima koji su uvezani, ali ne i stručni. Kako da ostanem hladna na situaciju kada nakon svih godina karijere i internacionalnog uspjeha na svjetskim jazz binama, nagrada, predavanja na prestižnom jazz institutu u Kini skupa sa Steffan Karlsonom (jednih od najvećih jazz edukatora današnjice), se dogodi npr. situacija da se u Dubrovniku prije dvije godine organizira jazz festival, na kojeg nisam ni pozvana? A, da me se pozvalo, rado bih bila učinila nešto za svoj Grad, iskoristila svoje veze da pomognem dovesti neke od svjetskih jazz izvođača, održala radionicu, štogod treba i to potpuno besplatno, jer bi mi to bila čast. Kako da to bude ok i kako da se onda osjećam u svom vlastitom Gradu?
Kako da se osjećam kada sam dovoljno dobra za Carnegie Hall u New Yorku, a Dubrovačke ljetne igre odbijaju svaki moj prijedlog programa do sada predložen? I jedini put kad sam nastupila na Ljetnim igrama je bilo sa zagrebačkim ansamblom i zagrebačkom predstavom. Dok svugdje gdje sam vani bila i nastupala, na puno “težim” binama i festivalima sam bila odmah prihvaćena i cijenjena. To su vam činjenice i to vam je moja realnost. I sve je to ok. Tako je, kako je. Dolazit ću u Dubrovnik na odmor kao i prije a nastupati ću vani.
Zašto je jazz tvoj medij i kanal izražavanja?
-Jazz mi daje najviše slobode i nikada mi ne dosadi, jer jednu pjesmu npr. možete pjevati 20 godina i svaki put je otpjevati na malo drugačiji način. Improvizacija unutar jazza me strašno veseli. Mislim da je to ono što me toliko godina održalo u jazzu.
U cijelom moru tvojih interesa je i tarot, o čemu si nedavno imala i predavanje u TUP-u, čime te je privukao?
-Počelo je kao istraživanje i kroz djela psihologa Carl Gustav Junga sam došla do tarota te shvatila da je to jedan fantastičan alat samospoznaje i psihoanalize. Plemenit i nimalo “gatanje” što mnogi misle. Kroz te univerzalne arhetipe naslikane na kartama de facto možemo objasniti cijelu ljudsku psihu, te ljudski put plemenitog življenja.
Krasi te ekstravagancija u odijevanju, ali i brojne tetovaže po tijelu. Koliko je to dio tvog profesionalno osmišljenog imidža, a koliko tvoje osobnosti?
-Pa, mislim da je to jednostavno dio mene. Što se tiče tetovaža, sve one imaju simbolizam. Breskva na ramenu, je moja kineska breskva i moj život u Aziji, škorpion na ruci je moj natalni jupiter u škorpionu, sidro na podlaktici je poput sidra koje je imao tetovirano moj dida Miljenko s Lokruma, ima tu još toga… ali to za neki drugi intervju…
Iako ljudi vide samo krajnji ishod tvog posla, kad staneš na pozornicu, zahtijeva li bavljenje glazbom na tvoj način izuzetnu disciplinu i neuobičajeni životni režim?
-Izuzetnu disciplinu, da. Vojnički režim spavanja, organiziranja, planiranja i rada. Sposobnost dugoročno raditi bez instant nagrade, i gradit pomalo, sloj po sloj, ne odustati i imati ono nešto što ljude dotakne, inspirira. Moj cilj je uvijek bio da nakon mog koncerta ljudi odu doma malo sretniji i zadovoljniji nego što su bili kad su došli na koncert.
Je li covid vrijeme dovelo do promjene svijesti u ljudima, čemu smo se svi nadali kad je počeo vrijeme veće posvećenosti sebi, zbog “prisilne” izolacije, usredotočenosti na biti, ne imati…
-Pa, mislim da krizne situacije plemenitim ljudima donesu plemenite ideje, a neplemenitim ljudima donesu neplemenite ideje. Isto kao i rat. Netko nakon rata bude bolji čovjek, a netko gori. Takva je ljudska priroda. Mislim da je situacija sada isto takva.
U kojemu dijelu svijeta se najviše osjećaš doma, kao da baš tamo pripadaš po uzvraćenim emocijama i energetskim razinama osoba koje te okružuju?
New York City.
– Što bi za tebe bio neki najveći životni uspjeh?
Najveći je uspjeh biti sposoban pomoći svojim postojanjem drugima. Voljeti svoj posao i svoj život, zarađivati lijepo da ne oskudijevaš i da imaš za sve što ti treba, te moći reći da imaš iskrene i dobre prijatelje divne ljude, diljem svijeta. To su moji uspjesi.
