Nakon malo gubljenja po parkingu ispred bolnice, uspio sam u dogovoreno vrijeme pronaći vatrogasca Nikšu Ivančevića i narančasti šator kraj bolnice gdje me čekao. Kao što znate, uzorci za testiranje na korona virus iz naše bolnice svaki dan idu za Zagreb, a voze ih naši vatrogasci. Iz Primorja, Župe, Konavala i Grada. Dok smo čekali da nam predaju kutiju s brisevima kratko smo popričali i sa županijskim vatrogasnim zapovjednikom Simovićem, koji također ne prestaje s intervencijama i poslom. Liječnici i sestre koje smo vidjeli, od glave do pete su u zaštitnim odijelima, maskama, vizirima. Jedna “zamaskirana” djevojka me pozdravila, mahnuo sam i ja njoj, ali naravno prepoznati je bilo je nemoguće.
Točno u 14 i 38 (nedjelja, 29. ožujak) preuzeli smo kutiju s 15 uzoraka, smjestili je iza suvozačevog sjedala i uputili se za Zagreb.
O kutiji nismo pričali, vodili smo razgovor izbjegavajući pomisao da u autu potencijalno imamo virus, barem sam ja izbjegavao. Prokomentirali smo potresić kojim nam je započela nedjelja, prisjetili se i onog iz 1996. u Stonu, zagrebačkog od prošle nedjelje, a i onog albanskog koji nas je bio zatresao u studenom prošle godine. Da zaključimo potrese, Ivančević savjetuje da pronađemo siguran štok umjesto da istrčavamo vanka.
Semafori u Zatonu, izgoreni platan i prvi punkt u Trstenome, kratki razgovor s policajcima i idemo dalje…
U pokušaju ignoriranja realnosti i zadatka koji obavljamo ispitivao sam Nikšu (koji me dva puta zamolio da mu ne govorim Vi) o poslu, intervencijama, najgorim, najluđim… Od spašavanja mačaka koje zbog znatiželje zaglave na najneobičnijim mjestima, izbacivanja zmija ljudima iz kuća, odčepljivanja odvoda, razno raznih situacija za koje vjerojatno nikad ne bi ni promislili da ih vatrogasci rješavaju. Kad ne znaju koga zvati, ljudi najčešće zovu upravo njih, ponekad ih moraju odbiti jer znate kakvih ljudi ima, traže i očekuju ponekad i nemoguće, a i da se pristojno izrazim i nebulozne stvari.
„25 godina sam u vatrogastvu, svašta sam vidio, svašta sam doživio, ali najgore su mi tehničke intervencije nakon sudara. Sjećam se jedne gadne prometne kraj Kleka kad je vojni kamion Yuga pretvorio u željeznu kocku. Jako teška intervencija je bila kad se avion u kojemu je bio Ron Brown srušio u Konavlima…“
Što se požara tiče, a bog zna koliko ih je gasio, onaj iz 2008, kad je gorjelo oko Grada, kad su spašavali kuće na Bosanci, a i sam Grad pamti kao najtežu, a pamti i svjetsko nogometno prvenstvo u Francuskoj 1998. osim po bronci koju su naši osvojili i po tome što su navijači od Primorja do Konavala u euforiji palili petarde i bengalke, pa su vatrogasci umjesto gledanja utakmica trčali na sve strane sprječavajući štete koje su se mogle dogoditi.
Prvu profesionalnu intervenciju Ivančević je odradio 1994. na Lastovu, a ujedno je i ronilac, član Ronilačkog kluba Dubrovnik. U Gradu imamo još 7-8 vatrogasaca koji su spremni za intervencije pod morem, taman smo se prisjetili tragedije u Šipanskom kanalu i brzo skrenuli s teme jer je meni osobno to bio najteži novinarski zadatak dosad… Na granici u Neumu bez puno riječi.
„Samo im rečem da je korona iza sica i odmah zatvaraju prozore“ – U ovakvim vremenima ne treba gubiti smisao za humor, a carinici i policajci kad vide vatrogasca, ni mene nisu tražili propusnicu, koju imam.
Inače crveni Citroen u kojemu smo se vozili i koji je poprilično i komadan i jak, donacija je vatrogasaca iz Bad Homburga – Inače grada prijatelja Dubrovnika, i to nije sve od opreme što su naši vatrogasci dobili od njih. Hvala Bad Homburg.
Od nekog uzbuđenja nisam ni skužio koliko je čudno zapravo ne stati u Neumu, bar kupiti kutiju cigara, natankati auto, popit kavu, ali tako vam sad to ide. Nema zaustavljanja, nema ni prometa, ni ljudi. Ništa.
Prelazimo drugu granicu, imamo odličan pogled na Pelješki most, pojma nemam je l’ radovi traju ili i Kinezi miruju, ali svakako dobar posao je po mom sudu već učinjen.
Iza Neretvanskog mosta, ja bi rekao u Rogotinu drugi punkt… Kratki razmjena informacija s policajcima – kako je u Gradu? Kako je kod njih? Pazite se, vidimo se večeras!
Ulazimo na autocestu, koja je očekivano prazna. Vozimo do 150 km/h …
I dalje ignoriram koronu i započinjem priču o „Vatrenim vijestima“, Viber grupi u koju je Ivančević okupio sve dubrovčke novinare gdje dobivamo pravovremene informacije, fotografije i videe. Kamere, fotoaparati, dronovi, montaža. Nikša se svime time bavi. Čak mi je bilo i malo neugodno koliko ne poznajem taj dio i moje struke. Moja montaža se svodi na zalijepi izjavu, kači potpis, snimi ton. Ivančević je tu više profi, sam snima i montira, i sve to skupa objavljuje na svom YouTube kanalu.
„Imam već dva drona na duši“ – smije se.
I da, osim svega navedenog Ivančević je i bajker, vozi Yamahu Supertener, prije je vozio i bandita (Suzuki) i nije oduševljen činjenicom da mu je korona promijenila planove i otkazala put u Rumunjsku. Svake godine sudjeluje u karavani Prevlaka – Vukovar, a anegdote iz Albanije, Grčke, Bosne možete isto pronaći na njegovom ranije spomenutom kanalu. Godišnje na motoru odradi 25 – 30 000 kilometara.
Malo prije 17 sati, neđe oko Šibenika uhvatila nas je kišica. Neki od kolega vatrogasaca se javlja da voze po Srđu i preko razglasa govore ljudima „Lijepo vam je gospar Mato rekao da stojite doma“ – Nasmijali smo se, ja još uvijek vjerujem da je to bila samo šala. Nije valjda da vas treba moliti da stojite doma?
Malo tišine, benzinska pumpa, wc, pranje prozora …
I zašto ste se prijavili da vozite uzorke u Zagreb? Je l’ vas strah da se ne zarazite?
„Zašto? Privatno jer volim putovati, nije mi problem sjest u auto i voziti do Zagreba i nazad. A i takva mi je priroda posla da sam stalno na putu. Volim vozit, a i svatko od nas vatrogasaca bi pošao i odradio ovo, pogotovo u ovim okolnostima. S obzirom kakav je naš posao, ovo nije ništa zahtjevno. To je jednostavno dio posla. Vjerujem liječnicima da je kutija koju nosimo sigurna. Oni prvo brinu za sebe dok pripremaju uzorke, a onda i za sve nas skupa. Ta kutija je zaštićena, zatvorena, nema me čega biti strah. Da je neka druga situacija možda bi negdje stali nešto pojest, popit. Ali sad nemamo ni gdje i da hoćemo, sve je zatvoreno, osim za natočiti gorivo ništa drugo ni ne možemo. Nema ni potrebe, cilj je što prije isporučiti uzorke u Zagreb. Danas je super vrijeme i uvjeti na cesti, za razliku od zadnjeg puta kad je bio snijeg i kad sam jedno vrijeme vozio iza ralice.“
Osim što naši vatrogasci nose uzorke na testiranje uvijek se nađe nešto što treba prenijet nekome od naših sugrađana koji su trenutno u Zagrebu, i obrnuto. Ipak svi koji su zadnjih 15 dana vozili uzorke u Zagreb nadaju se da će što skorije iste voziti u Split, pa će se doma vraćati u normalne ure, umjesto u 5 ujutro.
Pričali smo o koroni u Italiji, Španjolskoj, britanskim i švedskim metodama, kineskim mokrim tržnicama i hrani koju jedu. Bacali prognoze i nade …
„Možda se neke stvari resetiraju, isprave. Možda dođe još kakav Beroš u Vladu“
Tako smo se malo vozili u tišini, istovremeno uživajući u prirodi oko nas i praznoj autocesti, s tko zna kakvim mislima u glavama … „ A što ćemo s frizerima, nećemo moć još dugo ovako?“ – obojica smo se odvalili smijat.
Slušamo vijesti, i muzika na radiju je nekako bolja u zadnje vrijeme. I eto nas u Lučkom. U Novi Zagreb smo ušli malo prije 8, „Moja Domovina“ nas je potrefila taman kad smo skretali kraj Muzeja Suvremene Umjetnosti. Mene nije to podsjetilo na zajedništvo devedesetih, ali me podsjetilo na odlazak na faks, kad smo moja Nike i ja oplakali u autu dok su nas moji vozili preko Savskog mosta, a na radiju je zasvirala „Vilo moja“ od Coce.
Pravac Klinika Fran Mihaljević.
Na Lisinskom stoji plakat „Ljubav bez zlobe, život bez virusa“
Posvuda su policijske trake, u Draškovićevoj vidim novi grafit „Mrzim Coronu“, ne treba više paziti na tramvaje – nema ih. Neboder u Radničkoj je na svom mjestu, valjda mi se ni fakultet u Lepušićevoj nije srušio.
U 20 sati i 18 minuta predali smo paket nekoj simpatičnoj doktorici u klinici. Izašla je bez rukavica, bez maske, s velikim osmjehom na licu, malo nam se narugala jer smo joj samo pomaknuli sic da uzme paket. Imao sam par pitanja i za nju, ali već je stigla druga dostava iz Čakovca pa je nisam htio peglat…
Okej, obavili smo posao. Skupili Jana, studenta fizike i njegovu jazavčarku Chelsea, odnijeli dragoj Mariji neku kuvertu. Ne mogu vjerovati u kakvim okolnostima se srećemo, ona u ful zaštitnoj opremi.
Na Krugama smo preuzeli neku opremu za stožer i malo prije 10 krenuli nazad. Nikšin kolega bajker u Lučkom nas je dočekao s kavom u termosici i mlijekom u boci od Jamnice i mogli smo doma. Sve skupa je nerealno, da ću se voziti do Zagreba i boraviti u njemu sat i po, dva? Nemoguće.
Zaustaviti se u Macole nismo propustili, ali samo to.
Na naplatnim kućicama kraj Šibenika, malo prije ure iza ponoć pokupili smo medicinsku sestru Maju, koja radi u našoj bolnici. Prepustio sam joj prvi sic, nek se komoda još koju uru, sigurno joj neće biti lako kad uđe u bolnicu danas/ sutra.
Jazavčarka Chelse je pristojnija od većine ljudi.
Kratko zaustavljanje u Opuzenu na pumpi i eto nas. Čim uđem u Neum ja brojim da sam doma. I tek tad shvaćam da nema kiflica u “Magistrale”, nema cigara, ništa. Tek tad sam osvijestio da se mi zapravo u Neumu ne smijemo zaustaviti, ni na sekundu.
Prelaskom granice stiže poruka od MUP-a. Pravim se da nisam pročitao niti jedan članak o tome kako će nam kontrolirat telefone. Otpast će nam prsti od skrolanja i tipkanja. Tišina.
U 3 i 42 smo prošli kružni tok u Gružu … Miris rodnog kraja nas je razbudio, nisam ga obado u zadnje vrijeme, valjda je i ta kratka promjena zraka bila dovoljna da me vrati u djetinjstvo.
Prvo smo iskrcali Maju, koju nije strah i jedva se čeka vratiti na posao. Poželjeli smo joj sreću i da je ne vidimo tako skoro. Lakat s Janom i povratak do narančastog šatora gdje sam parkirao auto.
Fala vatrogascu Nikši Ivančeviću na sigurnoj i zabavnoj vožnji, tijekom koje sam svašta čuo i naučio. Između ostalog i da šumskih krpelja koji izazivaju meningitis nema od Zadra prema jugu. Rijetko koji zaluta.
Točno u 4 jutros sam ušao u stan, naravno da nisam pošao spavat, buba me adrenalin kao da sam spasio svijet. Ne sekiram se, ovih dana san se lako nadoknadi.
I da, kao i svi ostali i Nikša ima poruku za vas „Ostanite doma. Mi moramo raditi, moramo biti izloženi, a vi ostanite doma i nadajmo se da će ovo brzo proć.“
