U okviru manifestacije Mjesec hrvatskoga jezika, u ponedjeljak 27. veljače u Narodnoj knjižnici Grad održan je razgovor o jeziku „Jezik naš svagdašnji“. O korištenju različitih oblika jezika u svakodnevnim situacijama govorile su Mirjana Žeravica, profesorica Hrvatskoga jezika i književnosti, Katarina Fioriović, izvršna urednica portala DubrovnikNet i Lara Čustović, učenica 4. razreda Turističke i ugostiteljske škole Dubrovnik.
Profesorica Žeravica objasnila je da hrvatski jezik obuhvaća standardni hrvatski jezik i sve njegove idiome. Obilježje je standardnoga jezika da je normiran, upotrebljava se kao sredstvo sporazumijevanja. Standardizacija omogućuje komunikaciju u svim područjima života, no poznavanje i učenje standardnog jezika ne isključuje korištenje i čuvanje svih idioma hrvatskoga jezika. Standardni jezik treba učiti, pravila se uče tijekom, ali i nakon školovanja.
Potaknula je prisutne na stalno učenje priznajući kako i sama nailazi ne ono što ne zna i da su to situacije kad se treba obratiti nekomu tko zna više, bila to neka osoba, stručnjak iz područja jezikoslovlja, knjiga, izvor na Internetu. Preporučila je web stranicu Hrvatskog instituta za jezik i jezikoslovlje kao izvrstan vodič. Osvrnula se pri tom na kritiziranje, traženje i isticanje tuđih pogrešaka, kao na krivu metodu poučavanja koja kod onog koji uči izaziva strah od pogreške, a to samo sputava učenje.
„Jezika se ne treba bojati“, istaknula je Žeravica govoreći o svojoj ljubavi prema jeziku koju u svom radu nastoji prenijeti svojim učenicima. „Pravila postoje i treba ih poštovati. Ali, ne treba se bojati pogriješiti, strah sputava učenje. Čovjek je pokoran iz straha, poslušan iz ljubavi. Tako bi trebalo pristupati jeziku. S ljubavlju.“
Medijski sadržaji često su meta neugodnih kritika, kako jezikoslovaca tako i šire javnosti. Katarina Fiorović govorila je o problemu koji kao novinarka ima prilikom odabira u kojoj situaciji koristiti standard, a kada zavičajni govor. Navela je primjere kritike zbog nekorištenja standarda kad je odlučila priču ispričanu zavičajnim govorom prenijeti onako kako je govornik iznio.
Postoje i drugačije situacije, kad se kao novinarka susreće s govornicima koji se teško izražavaju, ne raspolažu bogatim rječnikom, ali zbog svojih djela zaslužuju priču. Tu također treba intervenirati i ono što su ispričali prenijeti kombinirajući standard i dijalekt, često i sleng. Zadatak novinara je prenijeti priču čitateljima, a da bi se to postiglo, norme standarda ponekad se namjerno zaobilaze. Kritike su često upućene i zbog korištenja nekih riječi i izraza koji se ne smatraju hrvatskim standardom.
Za primjer je navela riječ „hapšenje“, za koju smatra da mnogo bolje oslikava situaciju privođenja okrivljenika od strane policijskog službenika, nego riječ „uhićenje“ čije korištenje zahtijeva i dodatak „od strane policijskog službenika“, dok riječ „hapšenje“ to podrazumijeva. I jedna i druga se nalaze u rječniku hrvatskoga standardnoga jezika i, iako riječ „hapšenje“ nema hrvatski korijen, Fiorović smatra da bolje opisuje spomenuti događaj.
Žeravica je istaknula da je jezik živ i stalno se mijenja, neke riječi zastarijevaju, nove životne situacije i prilike izazivaju potrebu stvaranja novih riječi. A neke riječi odlaze u prošlost, postaju dio pasivnog rječnika. Takvi su historizmi, riječi koje označavaju predmete iz prošlosti i novim generacijama je ponekad teško objasniti što one predstavljaju, jer jednostavno nisu imali priliku vidjeti te predmete, a neće imati priliku susresti se s tim riječima osim možda prilikom čitanja nekog teksta koji govori o prošlosti.
Anarhizmi, zastarjele riječi koje opisuju određene pojave, osjećaje, također nisu u svakodnevnoj upotrebi, ali mnogi od njih nisu dobili adekvatnu zamjenu, što sužava mogućnost izražavanja. Navela je primjer glagola „ćutjeti“ kojim se iskazuje duboka naklonost, ljubav: „Koristimo glagol voljeti. Tako mi sve volimo: volimo majku, volimo dijete, volimo mobitel, volimo govedinu.“
S druge strane, zbog novih tehnoloških dostignuća i novih društvenih okolnosti javlja se potreba za stvaranjem novih riječi, što se nerijetko događa uključivanjem stranih riječi u hrvatski rječnik, najčešće anglizama. Lara Čustović, koja nakon srednje škole namjerava upisati studij kroatistike, rekla je da mladi često koriste engleski jezik u svakodnevnom govoru i da smatra da to može negativno utjecati na učenje i njegovanje hrvatskoga jezika.
Uz to, istaknula je kao problem to što mladi hrvatski jezik doživljavaju kao nešto što je vezano isključivo za školu ili još preciznije za nastavni predmet Hrvatski jezik i književnost, pa na pravopis i način izražavanja paze samo na satima jezika, dok na ostalim predmetima uopće ne obraćaju pažnju na to. Također, smatra da je još veći problem to što se zna dogoditi da ni nastavnici ostalih predmeta na to ne obraćaju pozornost, nego se potiče i ocjenjuje samo točnost, a ne i poštivanje pravopisnih i gramatičkih pravila. Čustović je rekla da misli da to prilično doprinosi izgradnji stava ravnodušnosti mladih prema važnosti jezika u svakodnevnom životu.
Iz publike postavljena su pitanja o naglašavanju u hrvatskom jeziku te deklinaciji dubrovačkih prezimena poput Konsuo i Gjenero. Profesorica Žeravica istaknula je da iako je dubrovački govor najbliži standardu, što se naglašavanja tiče nije u svim slučajevima podudaran s njim. Otvorilo se i pitanje gdje uopće možemo čuti kako zvuči hrvatski standard te je Žeravica preporučila slušanje Trećeg programa Hrvatskog radija.
Što se tiče deklinacije navedenih dubrovačkih prezimena, rekla je da se Konsuo i Gjenero mogu deklinirati prema pravilima kako se dekliniraju imenice konzul i đeneral.
