Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Dubrovnik i Galerija Flora sa zadovoljstvom Vas pozivaju na otvorenje izložbe Ivane Dražić Selmani & Ivone Vlašić Horizont(ale) sretni smo 26. lipnja 2021. u 21 sat u Galeriji Flora. Izložba se može pogledati do 09. srpnja svaki dan od 17 do 21 sat.
Kada u svojoj čuvenoj Sagi o umetnosti piše o svrsi koja leži u osnovi najvećih kineskih slika krajolika iz dvanaestog i trinaestog stoljeća, povjesničar umjetnosti Ernst H. Gombrich ističe da je budizam, između ostalog, doveo i do potpuno novog pristupa slikama. Za razliku od istovremenog europskog poimanja romaničke i gotičke slike, u duhu prevladavajuće kršćanske dogme i prema unaprijed uspostavljenim konvencijama reprezentacije pretežno biblijskih narativa, kao i tretmana tadašnjih slikara, skulptora i arhitekata na nivou zanatlija, Gombrich podsjeća da su „Kinezi bili prvi narod koji o pravljenju slika nije mislio pretežno kao o izmećarskom (tj. servilnom) poslu, nego je slikara postavio u istu ravan s nadahnutim pesnikom“1 . S tim u vezi on dodaje:
Religije Istoka učile su da ništa nije važnije od ispravne meditacije. Meditirati – to znači misliti i mozgati o istoj svetoj istini satima i satima kako bi se određena misao učvrstila u čovekovoj svesti, sagledala sa svih strana, ni za trenutak ne izlazeći iz svesti. Za istočnjake je to neka vrsta duhovne vežbe kojoj su čak pripisivali veću važnost nego što mi pripisujemo telesnom vežbanju ili sportu.
Ako postoji makar jedna slika ‘svete istine’ koja je mamila, i nastavlja mamiti, poglede Ivone Vlašić i Ivane Dražić Selmani, onda je to ikonička predstava pučine: one neuhvatljive horizontalne linije u kojoj nebeska sfera kao da dodiruje morsku površinu. Točno je da je ona privlačna mnogima, uključujući i turiste: ali, za razliku od privremenih posjetitelja Dubrovnika, ta predstava je i potpuno neizbježna u slučaju dviju umjetnica, budući da obje stanuju u takvom arhitektonskom ambijentu da ih pogledi upućeni s balkona njihovih domova svakodnevno i uvijek iznova suočavaju s misterioznom optičkom varkom – dalekom linijom koje, zapravo, nema u realnim fizičkim uvjetima. Iz tih pogleda, katkad nehotičnih, katkad meditativnih, rađaju se misli u kojima i Vlašić i Dražić Selmani tragaju za smislom čistog postojanja. Ili, kako bi Gombrich to opisao, podsjećajući nas opet na Kinu:
Neki su kaluđeri meditirali o jednoj jedinoj reči, obrćući je u sebi dok bi danima mirno sedeli i slušali tišinu koja je prethodila i sledila svetome slogu. Drugi su meditirali o stvarima u prirodi, o vodi, na primer, o tome šta od nje možemo da naučimo, kako je skromna, kako stvara, a isto tako i razara čvrstu stenu, kako je bistra i studena, umirujuća, kako daje život ožednelim poljima; ili o planinama, o tome kako su jake i gospodstvene, a ipak i dobre jer puštaju drveće da raste na njima. Možda je, tako, religijska umetnost u Kini i počela da se upotrebljava manje zato da bi prenosila neko učenje – kao što će hrišćanska umetnost biti upotrebljavan u srednjem veku – a više kao pomoć pri meditaciji. Pobožni umetnici počeli su da slikaju vodu i planine u duhu poštovanja, ne da bi bilo čemu poučavali, i ne pukog ukrašavanja radi, već da bi obezbedili materijal za duboko razmišljanje.
Svojim najnovijim radovima, predstavljenim prvi put na zajedničkoj izložbi u Galeriji Flora, Vlašić i Dražić Selmani još jednom su osigurale materijal za to duboko razmišljanje. U centralnom dijelu glavnog izložbenog prostora Dražić Selmani ostaje dosljedna svojim minimalnim vizualnim intervencijama i privlači poglede publike nevidljivim jezikom ispisanim jedva vidljivim crticama. Njezin rad pod nazivom HORIZONT(ALE) sastoji se od niza ploča prozirnog pleksiglasa, uzastopno obješenih sa stropa. Ono što im je blisko jest to da je po sredini svake od njih i po cijeloj dužini, a u visini promatračevih očiju, otisnuta linija. To je linija horizonta koja je originalno bila ispisana pisaćom mašinom. Prema riječima autorice, koja sada fragmentarno evocira monumentalniju intervenciju sa svoje posljednje samostalne izložbe “Horizont sjećanja” (održane godine 2020. u dubrovačkoj palači Sponza), „niz crtica ispisanih pisaćom mašinom sugerira rečenice koje izgovaramo ili misli koje posjedujemo dok gledamo u horizont. Posjetitelji šetnjom između postavljenih ploča pleksiglasa pronalaze (ili ne pronalaze) liniju horizonta.” Ovakav pristup ima ulogu otvorenog poziva na komunikaciju s Nevidljivim: s onom iluzijom granice prostora na dalekoj pučini koja, usprkos fizičkoj distanci promatrača, otvara vrata realnoj meditaciji – ‘duhovnim vježbama’ kao KRATKIM SUSRETIMA KOJI BI MOGLI SVE PROMIJENITI…
Upravo se tako naziva višemedijska instalacija Ivone Vlašić kojom ona, u novootvorenoj, sporednoj prostoriji Galerije Flora, stupa u tihi dijalog s horizont(alama) Ivane Dražić Selmani – i to iz ‘obrnute perspektive’. Dok je u prvom slučaju publika pozvana da gleda s kopna prema horizontu, sada je njezin pogled virtualno pozicioniran u oku plivačice koja izranja iz mora i oku ribara (ili ronioca) koji se barkom vraća na obalu. SRETNI SU. Tu atmosferu konačnog zadovoljstva, usprkos svim nedaćama (uključujući i ovu posljednju, globalnu, pandemijsku), kao i svim pretjerano konstruiranim strahovima, sumnjama i zavjerama, Vlašić evocira kombinacijom nekoliko akrila na platnu, fotografijama iz starih porodičnih albuma i jednim optimističnim video-radom koji upravo tom komunikacijom optimizma sumira bit njenih ‘duhovnih vježbi’:
I slike i fotografije predstavljaju putnike, brodove, mjesta – odlaske, dolaske… Fotografije su iz albuma, zalijepljene na zid skupa s onim papirom mutnim, koji dođe prije slike u albumu. Neizvjesnost okretanja tog mutnog papira, prije nego se pojavi prizor (fotografija) – to je kao kad doputuješ negdje, pa se otvori NOVI POGLED, na neko novo mjesto. Sve su mi se fotografije učinile nekako sretne, možda jer smo baš sretni tada, na putovanjima, u kretanjima od jedne točke do druge. Možda smo još takvi u iščekivanju nekoga tko dolazi. Možda je ovaj pogled namijenjen tom zaboravljenom osjećaju, kojeg bi se trebalo sjetiti baš sad…
Pa sjetimo ga se!
—Marko Stamenković
