Valjalo bi, barem iz poštovanja prema gosparu Lukši Beritiću, vratiti iznova ulici njeno najpovjesnije ime! Dakle, službeno (nadležnost Grada Dubrovnika) odlučiti da će se Ulica sv. Josipa ubuduće zvati: Ulica Vrata Celenge. Zašto? Pročitajte u nastavku!
Napisala: Maja Nodari
U godini koja je na izmaku ostaju u sjećanju dvije velike dubrovačke obljetnice : 750 godina od kodifikacije Dubrovačkog Statuta (1272.) i 70. obljetnica postojanja i uzornog rada Društva prijatelja dubrovačke starine.
Obje su važne obljetnice, podsjetnici na dugo trajanje dubrovačke povijesti, njeno obvezujuće bogatstvo i ugled. Obje su obljetnice popraćene bile nizom različitih priredbi, približene stručnoj i građanskoj javnosti.
U ovoj zgodi dovodim u vezu Društvo prijatelja dubrovačke starine i Dubrovački Statut iz 1272. godine, a poveznica im je legendarni dubrovački konzervator, istraživač, čuvar Dubrovnika i njegovih starina, suosnivač i prvi predsjednik Društva prijatelja dubrovačke starine Lukša Beritić (1889.-1969.)
Iako obrazovanjem pomorski časnik austrougarske ratne mornarice, uz izrazitu sklonost povijesti, samoobrazovanjem izrasta u predanog istraživača, pisca, znanstvenika, povjesničara Dubrovnika, njegova urbanizma, fortifikacija, vojnog uređenja i naoružanja.
I prije Beritića pisalo se o dubrovačkom urbanizmu i utvrđenjima, ali on je prvi objasnio taj problem svestranije i prostorno i vremenski, postavivši kamen temeljac za izučavanje urbanističke i graditeljske povijesti Dubrovnika, kojem je i kojem će znanost samo dodavati, jer to i jest njen smisao.
Taj „tihi i čedni radnik“ posvećen baštini djelovao je strpljivo i kritički, marljivo i s ljubalju za svaki djelić baštine. Doživio je da mu radove tiska tadašnja JAZU i drugi ugledni izdavači. Njegova je bibliografija pozamašna, djelo je neprolazne vrijednosti.
Ove kratke natuknice iz biografije gospara Lukše Beritića nikada nije na odmet pročitati, jer je njegova skrb za spomenike bila njegovo istinsko zvanje i ostavština.
Zvanje kojem je oduvijek težio, prožeto predanim osjećajem, znanjem, radom i odanošću prema svom zavičaju. I ne zaboravimo: izgled mnogih spomenika u tkivu Dubrovnika – danas nam se čine sasvim uobičajenima u slici Grada, kao da su oduvijek bili takvi, no takvima su postali upravo zalaganjem Lukše Beritića, rasnog konzervatora: popravak mosta vrata od Pila, vrata od Ploča, dućanska vrata „na koljeno“ na Stradunu, čišćenje i rušenje nakarada po Gradskim zidinama, obnovljena Gradska straža i luža zvonara i još mnogo, mnogo njegovih „potpisa“ u fizionomiji Dubrovnika.
Prednjačio je gospar Lukša i pri popravku starih umjetnina, oružja, arhivalija i povijesnih uspomena, koje su okupljene za muzeje i zbirke. Današnjim bismo jezikom rekli kako je zbrinjavao i pokretnu baštinu, ali i onu nematerijalnu, bez obzira što je «slovo zakona» nije spominjalo, jer bilo je to, kao i uvijek s baštinom, pitanje znanja i osjećaja.
Nastojao je Beritić imenovati ulice njihovim povijesnim imenima.
Evo, jednog primjera daleko ispred svog vremena, koji dotiče i ovo naše vrijeme. Radi se o urbotoponimiji, o ulici Vrata Celenge, nematerijalnom kulturnom naslijeđu koje je negiralo baš naše vrijeme, devedesete godine 20. stoljeća.
Ulica Vrata Celenge proteže se uz današnju crkvu sv. Josipa na sjeverno pročelje gradske palače Đurđević, baš na mjestu negdašnjih gradskih vrata Celenge, koja spominje i čuvena Peta knjiga Dubrovačkog statuta iz 1272. godine.
Ulica je dobila naziv po imenu davno izumrlog plemićkog roda Celenga (Celagna) koji se 1283. godine spominje kao rod u izumiranju, ali i negdašnjim gradskim vratima.
Dakle, Ulica Vrata Celenge jedna je od onih ulica u povijesnoj jezgri Dubrovnika za koju se znade barem 750 godina! Kakvo bogatstvo!
Tijek povijesnih događaja i mijena nije ovoj ulici ostavio ime trajno na snazi. Naime, u 16. stoljeću, gradi se crkva sv. Jakova od puča (S. Giacomo alli Pozzi) locirana na uglu Ulice od puča i raskošne uglovnice, palače Martinušić – Gučetić. Mala ulica je dobila ime sv. Jakova od Puča, a okomita je na Ulicu Od puča, nazvanu po brojnim pučima koji su se tu nalazili, a nalaze se i danas.
Velika je trešnja 1667. godine srušila crkvu sv. Jakova, a na njezinu je mjestu 1668. godine izgrađena crkva sv. Josipa.
O sudbini imena ulice malo se zna do 19. stoljeća, kada je nalazimo kao ulicu S. Josepha, što daje slutiti austrijsko kumstvo takvu imenovanju. Nakon II. Svjetskog rata kada su nepoželjni sveci „skidani“ s uličnih tabli, i sveti je Josip morao «sići».
Tada, na sreću, uspješno intervenira Lukša Beritić, svjestan da je stigla prilika da se ulica nazove svojim povijesnim imenom.
Konzervatorski je i poznavateljski njegov nerv vratio ime: Ulica Vrata Celenge ponovno nosi svoje najstarije poznato ime.
I tako se zvala sve do 1990. godine kada su je mimo poznavanja materije (i mnogočega još), ponovno «prekrstili» u ulicu Sv. Josipa.
Na taj je neznalački način i pored višestrukih upozorenja građanske i stručne javnosti, skinut iz uporabe dragocjeni urbotoponim star više od sedam stoljeća, svjedok bogatstva identiteta Grada u kojem je jedino moguće naći ulicu Vrata Celenge – kao povijesno prezime iz dokumenata Statuta iz 1272. godine, isto toliko stoljeća starog urbanizma, k tome i imenu jednih od šest drevnih vrata od Grada: Vrata Celenge!
Bilo je više pokušaja vraćanja prvotnog imena ovoj maloj ulici. Bezuspješno!
Valjalo bi, barem iz poštovanja prema gosparu Lukši Beritiću, vratiti iznova ulici njeno najpovjesnije ime! Dakle, službeno (nadležnost Grada Dubrovnika) odlučiti da će se Ulica sv. Josipa ubuduće zvati: Ulica Vrata Celenge.
Dvije gore navedene velike obljetnice, neprijeporno značajne za dubrovačku povijest, odličan su povod da se ova mala, a važna, izmjena dogodi.
