Marta Skorin rodila se 1995. godine u tatinom Primoštenu, koji je na kraju ipak zamijenila maminim Dubrovnikom gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Studirala je geodeziju u Zagrebu, da bi diplomu ipak zaslužila u Sarajevu. Svestrana Marta svoje tehnički zahtjevno zanimanje, koje ne trpi pogreške i traži od čovjeka preciznost i strpljenje, voli, ali njena kreativnost, ljubav prema prirodi, moru, stvaranju novog i drukčijeg nisu pale u drugi plan. Osim tenisa, kajaka i slacklinea, ova simpatična dvadesetšestogodišnjakinja ima još ozbiljnih snova i planova.
Po zanimanju si geodetkinja, što je ozbiljno i tehnički zahtjevno zanimanje u kojemu se greške „skupo“ plaćaju … Radiš u struci, koliko te to ispunjava, koliko je zahtjevno?
-Da, zaposlena sam u struci od početka ove godine. Poprilično je zahtjevno. Pored inženjerskog dijela, terena i snimanja koja znaju biti čupava ovisno o vrsti posla koji radimo i vremenskim uvjetima, tu je i uredski dio, skice, zakoni i ostala dokumentacija. Neke konce još lovim, ali čini mi se da će tako uvijek biti jer se stalno nešto mijenja, a i svaki projekt je specifičan. Sviđa mi se što je dinamično, upoznala sam cijelu županiju uzduž i poprijeko, svaki tjedan idemo u neko drugo mjesto. Fali mi u tom poslu mogućnosti za kreativno izražavanje, ali mi ostavlja dovoljno vremena i energije da se time bavim u slobodno vrijeme. Sreća mi je što imam najboljeg šefa na svijetu, uvijek dobre volje i rado ispravlja greške, da ih ne moramo skupo plaćati… U dobroj atmosferi sve je lakše i draže.
Neki će reći da to i nije zanimanje za djevojku. Kako to komentiraš?
-Mislim da ne postoji zanimanje/aktivnost koje nije za ženu ili muškarca, svatko može raditi sve ako ima volju.
Studirala si u Sarajevu? Kako je bilo studirati u BiH metropoli?
-Većinu studija sam bila u Zagrebu, u Sarajevu sam završila samo zadnju godinu. Sarajevsko razdoblje mi je ispočetka bilo teško, daleko od svih mojih ljudi u Gradu. Zrak je jako zagađen, posebno u zimskim mjesecima kad se danima ne vidi nebo. Na to se nikako nisam mogla naviknuti. Fakultet također nije ispunio moja očekivanja. Da ne bude da je sve tako crno, tamo sam upoznala neke stvarno divne ljude s kojima sam i danas u kontaktu, istražila skoro sve planine i penjališta, a tamo sam se i zaljubila u slackline! Hrana im je divna. Menza u Sarajevu ne postoji, osim u studentskom domu, kojih su samo dva u cijelom gradu, a cijena im je skoro pa ista kao i cijene stanova. Bio je jedan restoran u kojem sam, kad ne bih kuhala, jela marendu za 16 kuna, sprijateljila se sa svim radnicima odmah prvi dan i tamo sam se osjećala kao doma. Bilo je divno kada je tetka Veronika imala izložbu slika u Sarajevu, pa mi je došla cijela obitelj. I gay pride 2019. je isto bio poseban, povijesni događaj, jako puno ljudi i predivne energije. Zanimljivo je bilo kada sam kolegama s fakulteta rekla da želim ići na pride i da sam baš sretna što se održava po prvi put, odmah se pročulo i to je bila tema za raspravu u fakultetskoj kafani sljedeća tri dana. Bilo je nekoliko ljudi koji su dijelili mišljenje sa mnom, a neki su me od tog trenutka počeli gledati drugačije, što mi je bilo jako čudno za tako mlade ljude. Tu sam shvatila koliko jako je Sarajevu taj pride potreban!
Ipak nakon studija se vraćaš doma, mnogi koji odu ipak ostanu tamo gdje su pošli. Zašto si se vratila? Pruža li Dubrovnik mladim ljudima slobodnog duha prostora za razvoj? Što bi mijenjala u Gradu, a što misliš u čemu smo kao Grad možda dobar primjer za druge?
-Meni je Dubrovnik najljepše mjesto na svijetu, bez pretjerivanja. Grad, more, mirisi. Ogromna je šteta što se mladi ne vraćaju jer ne nalaze prostora za razvoj. Bježe iz grada koji je u povijesti bio tako inovativan i pun kulture. Osim što je jako skup za početi život van roditeljske kuće, nedostaje sadržaja koji je usmjeren na građane. Nedostaje koncerata, predstava, radionica gdje bi probali raditi nešto što nikad nisu, tribina na kojima bi naučili nešto novo, mjesta na kojima se mogu čuti različite vrste glazbe, da nije sve jednolično. Općenito fali prostora gdje se ljudi osjećaju kao dio zajednice, i to je nešto na čemu ću u budućnosti raditi dok budem tu. U zadnjih godinu dana vidim napredak tako da mi i to daje dodatni optimizam. Otvorio se Elixir Vitae studio u Župi u kojemu se stalno nešto zanimljivo događa, Kulturni centar Jadran koji je ovo ljeto u Gružu napravio jako dobar program, Drop in festival koji će se dogoditi na Višnjici za dva tjedna, 4. i 5. rujna, takve stvari nam trebaju, ja sam već kupila svoju festivalsku kartu!
Osim u struci, baviš se raznoraznim stvarima – Istovremeno si i sportski i umjetnički tip – kako povezuješ te dvije strane?
-Sport mi je zabava i način da održavam tijelo zdravim, umjetnost mi grije srce i tjera me da gledam izvan okvira, a oboje me čini življom, poletnijom, sretnijom.
Krenimo od tenisa – kaže Google da igraš županijsku ligu, a ptičica mi je šapnula da si pobjeđivala i dečke?
-Haha sve znaš… Tenis sam igrala još od malena, mama je bila trenerica tenisa i tako sam ga počela trenirati već od 6. godine. Prestala sam kad mi je bilo 14, ali od tada igram tu i tamo, amaterski, ne preko ljeta, prevruće je za to. Na proljeće sam igrala tu ligu u kojoj sam bila jedina djevojka tako da su svi koje sam pobijedila bili dečki. Kako u svemu tako i u sportu, nije presudan spol i snaga nego tehnika i vrijeme koje uložiš u nešto.
Kajak – dok većina ljeti iz garaža izvlači skutere, ti u uvale i na kupališta stižeš kajakom. To ti je ujedno bio i posao? Kako si se zaljubila u vesla?
-Toliko volim more da mislim da teče u meni zajedno s krvlju. Tako je otkad sam se rodila. S tatom smo braća i ja puno vremena proveli na barci i to mi je bilo najdraže vrijeme. A u vesla sam se zaljubila te 2018. kad sam odlučila da želim raditi neki novi zanimljivi ljetni posao. Probala sam odveslat đir i dogodila se ljubav isti sekund. Prošla sam kratku obuku i dva tjedna nakon vodila sam svoju prvu turu. Kajaci su bili savršen izbor- ekološki je oblik turizma, odličan trening za tijelo, kraj mora si cijeli dan i uživaš zajedno s tim ljudima koji su došli na turu. I dalje mi je to najdraži ljetni posao koji sam imala. Sad ne radim to, ali ljubav je i dalje tu pa često odem do Betine špilje, Sv. Jakova ili đir oko Lokruma, onako za dušu.
Imaš talent i želju za likovnim izražavanjem, koje su ti najdraži tehnike/motivi? Gdje možemo vidjeti tvoje radove?
-Trenutno je ta priča malo na čekanju, to mi je više zimski đir kad se sve oko mene smiri. Iako još od srednje škole pratim i volim umjetnost, tek sam nedavno počela stvarati svoje radove, tako da još nemam kolekciju koju sam spremna pokazati. Sporo mi to ide, ne događa mi se često trenutak da samo krenem, treba mi vremena i vlastitog prostora koje mi je u zadnje dosta popunjeno. A kad stvaram, osim slikanja, radim i s drvom, pomoću palilice crtam po komadima koje nađem. To je dosad uglavnom sve bilo iz zabave i prijateljima za poklone, tako da ih ima posvuda. Ono što se za sada može vidjeti su vrata na Copacabani i u restoranu Urban & Veggie, koja sam radila zajedno s prijateljicom Andreom Bagarić. To je osmišljeno kao zabavni strip s motivirajućim porukama u nadi da će izmamiti bar neki osmijeh prolaznika. Bit će toga još!
I za kraj slackline – koji nam je bio povod za susret i ovaj razgovor. O čemu se radi? Kada si se toga uhvatila? Zašto? Koje vještine si usavršila zbog slacklinea? Ima li ozljeda? Tko sve može doći probati … Koliko često planiraš radionice za zainteresirane?
-Slackline je jedna čudesna vježba za tijelo i um. Imala sam priliku jednom to probati u Zagrebu, a onda opet u Sarajevu godinu dana iza kad sam shvatila da želim to nastaviti raditi. I evo sad već dvije godine i još mi nije dosadilo. Štoviše želim to dijeliti dalje. To je nešto potpuno drugačije od svega što sam do sad probala u životu. Opušta um, a u isto vrijeme tijelo vježba. Kao meditacija u pokretu. Učimo ostati usredotočeni, mirni, disati u “kriznim” situacijama. Vježbamo kako biti “in the flow”, što je jedna predivna životna škola. Sa slacklinom sam razvila ravnotežu koja nam je potrebna u skoro svim drugim sportovima. Uz sve te dobrobiti jako je zabavno! Ma mogla bi do sutra pričati o ovome, najbolje da dođete svi na sljedeću radionicu, pa da vidite iz prve ruke. Htjela sam upoznati ljude u gradu s tom tehnikom jer ih nema puno koji su to probali. Teško se ozlijediti na slacklineu, postavimo traku malo iznad zemlje, pa i ako dođe do pada ne može se ništa strašno dogoditi. Na radionici je bilo predivno, bila sam oduševljena, odazivom i energijom koja se stvorila na Gradcu. Kad probaš prvi put, izgleda ti nemoguće. Ali nitko nije odmah odustao, svima je bilo baš zarazno i ostali smo tamo puno duže od planiranog. Sigurno će biti nova uskoro sad kad sam vidjela kako se svidjelo ljudima. Svi mogu doći probati, tko god se osjeća da može.
Nakon svega što smo spomenuli imaš li uopće vremena za neke nove stvari? Kakve ideje i planove još imaš?
Uvijek ! Zadnjih mjeseci dosta razmišljam o načinima na koji se ovaj grad može oživjeti, uveseliti, pokrenuti. Dok tu živim, voljela bih dati svoj doprinos za to. Tu je i želja i volja da na tome radim. Imam ideja za razne radionice i festivale, ali to je još samo u mojoj glavi i bilježnici, treba to razraditi. Nešto se već i pokreće. U galeriji Flora se okuplja zanimljiva ekipica s kojom ću raditi na radionicama u cilju približavanja kulture ljudima, o tome ćemo uskoro. Također, Lazareti su objavili poziv svim zainteresiranima da prijave prijedloge aktivnosti za 2022. godinu, pa trenutno radim i na tome da pošaljem neke svoje prijedloge. Do 25.08. je rok ako netko ima želju nešto svoje organizirati. To je to za sada. Dalje ćemo lagano i s optimizmom, očekujemo neke nove dobre valove.
Autor: Dubrovniknet team
