Svestrani Žarko Dragojević rođen 1987. od malena se bavi različitim vrstama umjetnosti. Danas radi kao glasnogovornik Kazališta Marina Držića, ima bend Embassy 516 gdje se ostvario i kao autor i audiovizualni producent, naravno da se između svega ostaloga bavi i fotografijom, a na njegovom Instagram profil version.12 možete vidjeti više …
Kad je započela tvoja priča s fotografijom i zašto?
Moja priča s fotografijom je usko povezana uz glazbeni dio. Nekako je sve započelo još krajem osnovne škole kada sam “zagrizao” za gitaru i krenuo sate i sate provoditi svirajući i snimajući vlastite ideje na starom Sanyo kazetofonu. Iz tog “zapisivanja” zvukova sam se vremenom zarazio za vizualnu formu i krenuo fotografirat. Princip i želja je zapravo ista – zapisati određeni trenutak koji sam upravo proživio i koji meni osobno znači i evocira uspomenu. Bilo dobru ili lošu. Sve je to trag vremena, a ako uz to još nekoga drugoga dotakne ili inspirira – tim bolje. Kasnije sam krenuo snimat/montirati i video materijale, pa kad sagledam taj put, zbilja je jedno vuklo drugo. Početkom 2012. godine sam instalirao aplikaciju Instagram na prvom iPhoneu koji sam tad kupio, a do danas na profilu version.12 objavljujem mnogobrojne slike koje u 99% slučajeva slikam usputno mobitelom bez nekog posebnog planiranja.
Koji su ti najdraži motivi? Što te inspirira i pokreće?
Uvijek se vraćam motivima mora/općenito prirode te dosta arhitekture. Dubrovnik je za to idealan i svaki dan je moguće nešto novo primijetiti oko sebe. Zapravo rijetko fotografiram ljude i nekako kao da izbjegavam ljudska lica i frontalne kadrove. Ako moram birati, uvijek ću radije fotografirati pomalo hladne motive pustih ulica ili zaboravljenih detalja koje kasnije mogu gradirat u neke filmske boje. Kada promatram vlastite fotografije, one su uvijek poprilično “spržene” i imaju jednu nadrealnu perspektivu, bilo toplih ili hladnih boja. Mislim da su za to krive godine i godine gledanja futurističkih i post – apokaliptičkih serija koje su me uvijek vukle da dodam još malo kolorističkih filtera i pobjegnem od realne perspektive. I tu se opet vraćam na glazbu – većina mojih fotografija često završi kao vizualna podloga za neki od projekata koje radim. S druge strane, moj rad u Kazalištu Marina Držića je vezan za glumce, scenografiju i kostimografiju; pa na probama predstava koje produciramo redovito pofotkam neke apstraktne detalje i zanimljive situacije.
Imaš li neke uzore, fotografe koje pratiš i voliš?
Uzori kao takvi zbilja idu ponajviše od filma i glazbe, a tek na treće mjesto dođe svijet fotografije. Valjda je ta obrnuta percepcija slična svemu što sam radio i što trenutno radim. Ako mogu proces rada okrenuti naopako, uvijek ću to napraviti ne bi li došao do nekog novog zvuka/slike/teksta/ideje. Naravno, u svemu tome se dogodi mnogobrojnih greški i izgubi puno vremena na učenje – ali na kraju dana to je za mene zabava i veselje. Ne postoji bolji osjećaj nego kada uspijem ostvariti neku zamisao i samostalno produkcijski doći na korak do onoga “kako to rade veliki”. Moram također naglasiti kako danas zbilja svaka obitelj posjeduje bar neku vrstu audiovizualnog snimača; bio to mobitel ili neki kompleksniji uređaj. Uvijek iznova ponavljam kako talentirane klince treba usmjeravati i učit ih da te male “kompjutere” ne doživljavaju zdravo za gotovo – već da imaju oružje kreativnosti ispred sebe i samo trebaju pravilno koristiti.
