Majstor fotografije, koji je prirodne i kulturne ljepote Hrvatske ovjekovječio na brojnim fotografijama, koje su oplovile svijet, ne koristi se računalom. Svoje fotografije isključivo stvara iskusnim okom i vrhunskim fotoaparatom. S Ivom Pervanom razgovarala sam kad je u našem gradu održao radionicu za sve one koji vole fotografiju. I odmah sam shvatila da je njegov glavni alat znatiželjno oko. No, imati talent za primjećivanje onoga što drugi ne vide, samo je početak, a kako će moj sugovornik više puta naglasiti, iza njegovog zavidnog uspjeha, stoji disciplina i puno, puno rada i istraživanja.
-Oduvijek sam se htio baviti fotografijom, ali moji roditelji nisu imali novaca da me pošalju na školovanje u Prag, gdje je u vrijeme moje mladosti bila jedina akademija za fotografe. Otac je sam radio, a nas je bilo troje djece. Odmah sam na početku shvatio da ću morati raditi, ne dva, nego najmanje pet puta, više nego drugi da bi u svijetu fotografije nešto postigao. Evo, hvala Bogu što mi je dao zdravlje i ovakvu, ludu narav, uspio sam i nikad u životu se nisam umorio. Radio sam puno i baš sam se naradio, objašnjava mi ovaj vitalni 75-godišnjak, koji pije dnevno isključivo 2 do 5 litara vode, a hrani se uglavnom ribom i mišancom, u nas bi se reklo pazijom (mješavina samoniklih jestivih biljaka). Uz to stalno je u pokretu u potrazi za idealnim prizorom, ali i svjetlom, za koje kaže da je bit svake fotografije.
Svoj radni vijek započeo je kao trgovački putnik jednog slovenskog poduzeća, za područje Dalmacije, Hercegovine i Crne Gore, gdje je naslijedio svog oca, koji je pošao u mirovinu. Nakon tri godine isti je posao nastavio raditi za tada najpoznatiju tvornicu muške odjeće „Kuću evropske mode Kamensko“, gdje je proveo sljedećih 15 godina. Cijelo se to vrijeme strastveno i predano bavio i fotografijom.
-Putovao sam stalno i imao sam priliku vidjeti i upoznati ljepote prirode i kulturnu baštinu. Radio sam, tražio motive, i počeo donositi slike kakve su drugi mogli samo sanjati. Ništa mi nije bilo teško jer sam znao da sam za to rođen. Dizao bih se ujutro ljeti u dvije, tri ure i došao na čuku oko četiri. Radio bih često i do 9 -10 uvečer. To vam znači puno raditi, a ja to i sad radim. To mogu životinje i ovako ludi ka’ ja. S druge strane to oplemeni čovjeka strahovito. Uvijek želim dobiti posebnu fotografiju, zato prvo istražujem. Tražim prizor, onda istražujem lokaciju i svjetlo u svim dobima dana, nekad i u sva četiri godišnja doba. I kad sve to obavim, samo treba pritisnuti pucu i eto savršene fotografije, prepričava mi Ivo Pervan svoj stvarateljski proces, dok pijemo on vodu, ja kavu u jednom dubrovačkom kafiću, a on ujedno stalno primjećuje na prolaznicima detalje, koje sasvim sigurno, većina ljudi ne bi primijetila.
Jeste li znali da Vam oči mogu imati dvostruki odsjaj, ako Vam je očna leća malo više ispupčena, nego što je to uobičajeno? Jeste li znali da je to uobičajeno kod nomadskih naroda, točnije Roma? Eto ni ja to nisam znala, ali me je u pola sata razgovora Pervan podučio i iznenadio mnogim detaljima. Ali vratimo se na fotografiju.
-Sve što je fiksirano: stablo, planina, crkva… stoji uvijek na istom mjestu. E sad mi u ovom našem, umjerenom klimatskom pojasu, imamo četiri godišnja doba. Samo u jednom danu tog doba i u određeno doba dana, taj će fiksirani objekt imati optimalnu rasvjetu, a fotografija se temelji na rasvjeti. Prema tome treba prepoznati kad je to pravo vrijeme. Ako dobro izračunaš dođeš i slikaš. Svi mi stalno gledamo, informacije koje prima oko obrađuje mozak. On je taj koji prepoznaje i primjećuje. I upravo ta različitost percipiranja razlikuje pojedinca, kreativca, autora od drugih.
Fotoshop ne koristim, čak ni kompjuter. Time se bave drugi. Uz ovakav trud, koji ja uložim u fotografiju, nema potrebe. Želim dobiti posebnu fotografiju i kad je dobijem, ne moram je više dotjerivati. Ne želim prkositi Bogu koji mi je dao takav divan prizor.
Fotoshop je za mene laž. Upotrebljavaju ga po meni ljudi koji se žele dopasti, prikazati više od onoga što su sami napravili, a ja to neću.
Ivo Pervan svoje je najveće fotografske uspjehe, a oni su brojni, postigao fotografijama prirode i kulturne baštine. A mene je zanimalo zašto, među njegovim fotografijama nema više ljudi?
-Ne snimam sve ljude, nego samo one koji to zaslužuju. Na primjer čestite, lipe, ružne, blesave…Teško ih nađem, ali ima ih. Ljepota nije propisana nekim mjerama lica ili tijela. Neki ljudi nisu na prvi pogled lijepi, ali iz njih zrači ljepota. Vrlo često u ružnoći ima fantastične ljepote. Pitanje je što je nekome lijepo, a što ružno. Sve ovisi o vašoj percepciji. Za mene je prirodno najljepše. Plastične operacije, popravci… to mi je laž, a trenirano oko fotografa sve vidi. Sjećam se te jedne žene, koju sam fotografirao na Hvaru za jednu reportažu, koja je usvojila dvije male crnkinje. To je san od žene, fantazija. Ljudi koje fotografiram moraju u nečemu biti posebni. U ljepoti ljudi nema usporedbe, svi su različiti i lijepi na svoj način. Nekad su to prelijepe mlade cure, a nekad stariji ljudi s fantastičnim facama i brojnim borama.
Ivo Pervan predano je radio na svom umijeću fotografiranja. Izdavao je vlastite knjige fotografija, osvajao nagrade, no reći će i sam, prvi veći uspjeh dogodio se 1994. kad ga je u svoj ured pozvao tadašnji premijer Vlade RH, nedavno preminuli Nikica Valentić.
Tadašnje Ministarstvo turizma odlučilo je napraviti kompletno nove materijale, fotografije za promociju Hrvatske. Kad sam došao u njihov ured zatekao me je neobičan prizor. Gomila fotografskih knjiga, koje su prelistavali tražeći fotografa za ovaj zadatak. Bilo je to još ratno vrijeme od Splita do Zagreba se putovalo brodom do Rijeke, pa preko Ljubljane do Zagreba. Dočekala me puna dvorana ministara. Ponudili su mi posao i ja sam normalno pristao. Bila mi je to čast, predstavljati moju domovinu. Projekt je trajao nekoliko godina. A rezultati su bili kampanje Mala zemlja za veliki odmor, Tisuću otoka hrvatskog Jadrana… Serije raznih plakata za koje smo dizajner Boris Ljubičić i ja dobili preko 300 svjetskih nagrada, među kojima i dvije prestižne Red Dot nagrade, pa nagradu za najbolji plakat na Svjetskoj izložbi u Lisabonu…
Među brojnim priznanjima i nagradama, koja su Vam posebno draga?
Veliko mi je priznanje što sam prvi Hrvat koji je izlagao u egipatskoj knjižnici Aleksandrini, što sam dobio nagradu za životno djelo Tošo Dabac, što je napravljena mapa od mojih fotografija s Matoševim tekstovima; što je takvih 50 mapa podijeljeno kao dar za najvažnije predsjednike svjetskih država. Priznanje je što su moje knjige došle u ruke Clintona, Busha i Obame. Priznanje mi je što imam dvoje krasne dice i troje unučadi.
Fotografija je danas postala glavno sredstvo komuniciranja. Čini se da su svi postali fotografi, osobito na društvenim mrežama.
Je li svi ljudi vide i imaju pravo kupiti aparat? Tko im može zabranit da slikavaju? Fotografija je postala glavno sredstvo komunikacije, ali nisam siguran da je to baš dobro. Pravi fotografi ne hvale sami sebe. Treba stalno raditi i čekati da ono što napraviš, drugi ljudi pohvale, a i tada ne treba biti siguran da je to dobro. Moj savjet za one koji se žele baviti fotografijom je rad, rad i rad. Kroz rad dolazimo do novih spoznaja, a spoznaje jačaju inteligenciju. Samo inteligentni ljudi će primijetiti ono što se oko njih nalazi. Pogledajte Modrića, što on radi zadnjih 40 godina? Isto što i ja, stalno se usavršava. Ljudi danas žele priznanje odmah, a nemaju se snage svojim radom izboriti za kvalitetu. Laž i nerad mogu dovesti privremeno do neke slave, ali to je kratkog vijeka.
Kao fotograf koji već više desetljeća promatra, među ostalim, i Dubrovnik, primjećujete li promjene u prostoru?
Nažalost da i ne na bolje. Prije mjesec dana sam ovdje u ljetnikovcu Sorkočević otvorio izložbu o Parizu. Nekad je takvih velikih dvoraca bilo za nabrojiti na prste jedne ruke, a danas je Dubrovnik pun „Sorkočevića“. Oni su ga osvojili. Ni Turci nisu uspjeli pokoriti ovaj prostor tako kako su ga zaposjeli moderni „Sorkočevići“. To je gušenje, koje uništava ovaj grad, tome se treba oduprijeti. A to se može samo tako da ga se prikazuje u izvornom obliku i da se ta izvornost čuva. Pa nemamo mi u Hrvatskoj, ali ni u svijetu, puno ovakvih gradova.
Meni je Dubrovnik strahovito u srcu, kao i Trogir i Split (palača), Šibenik i Rovinj. To su dragulji koje treba čuvati, a ne ih ovako upropaštavati. Često se pitam što to znači nekim ljudima imati. Mene je fotografija osposobila tako da mi materijalno, gotovo ništa ne treba. Nemam ušteđevine, nikad nisam čuvao novac, sve ulažem u opremu za fotografiranje. Uz ono osnovno, to je sve što mi treba. Što će mi milijun, dva, tri, kad ne mogu pojesti više od jednog objeda.
Kad smo kod Dubrovnika, koji Vam je kadar Grada najljepši?
Dubrovnik nudi puno različitih kadrova, ali moram Vam reći da oni najljepši još nisu snimljeni. Ponudio sam vašoj Turističkoj zajednici angažman, pa ću im, ako žele, snimiti Dubrovnik kakav još nisu vidjeli. Jednom sam snimio Grad sa Srđa u popodnevnom svjetlu, a pokojni akademik Cvito Fisković tad mi je rekao kako nikad nitko prije nije uspio uhvatiti sunčanu prašinu Dubrovnika.
Pervan već treću godinu za redom surađuje s Nutellom, koja svake godine na određeni dio svojih staklenki lijepi naljepnice s prirodnim ljepotama Hrvatske.
Eto još jednog paradoksa. Mi živimo u ovako lijepoj zemlji s nevjerojatnim ljepotama svjetskog glasa, a naši, koji promoviraju svoje proizvode, iste ne vežu uz te ljepote. I onda dođe njemačka firma i kroz naše promovira svoj proizvod. Mi ne znamo cijeniti svoje, ali stranci znaju i cijeniti i iskoristiti.
Što ste podučili zainteresirane fotografe u Dubrovniku na predavanju koje je organizirala udruga Luža?
-Podučio sam ih da budu dobri pivci, kaže šaljivo Pervan dodajući kako traženje kadra i savršenog svjetla treba otkriti kroz šetnju u rano jutro.
Za dobru fotografiju najvažnije je doba dana, a meni je najdraže fotografirati rano ujutro i predvečer. Kad pripremiš lokaciju, kadar, svjetlo, sve promotriš i planiraš, onda fotografiju ne dolaziš snimati, nego je uzeti.
Ma, nemam ja što koga podučiti, dobro je raditi, bit strpljiv, imati samodisciplinu, odreći se svega u ime višeg cilja. Koliko sam ja olimpijada i svjetskih prvenstava propustio fotografirajući. Treba odrediti prioritet u životu i biti postojan u radu. Uspjeh je nagrada, koja prirodno dođe.
U galeriji uživajte u savršenim fotografijama koje nam je za ovu objavu ustupio Ivo Pervan.
