Rođena Konavoka Marijana Puljas, danas živi u Cavtatu inače je po struci ekonomistica, a već od osnovne škole stvorila je ljubav prema fotografiji. Kada joj je mati u ratu rekla da pokupi iz doma samo ono najosnovnije to je za Marijanu podrazumijevalo obiteljske fotografije, jer nije željela izgubiti sjećanja. No nešto više o sebi kao i putu ljubavi prema fotografiji ispričati će vam sama Marijana.
Rođena sam Konavoka, u Cavtatu i danas živim s obitelji. Po zanimanju sam ekonomist (mag.oec), a većina mojih poslova bila je vezana uz podršku poduzetnicima. Zadnjih nekoliko godina radim u DURA-i na raznoraznim poduzetničkim projektima, poduzetnici me možda najviše poznaju po projektu „Startup akademija“ koja se odvija evo već šestu godinu i danas je zaživjela u pravom smislu riječi. Jako mi je drago da sam dio ovog projekta jer je usmjeren poduzetnicima početnicima kojima je ovakva vrsta podrške ujedno i najpotrebnija. Motivirajuće je raditi na nečemu kada vidite da je ljudima stvarno od koristi i da se krug polaznika sve više i više širi. Svi smo svjesni koliko je teško održati konstantan interes za bilo kakvu edukaciju u našem gradu, ali evo kombinacija iskustva u radu s poduzetnicima, predanog rada i odličnih predavača se pokazala dobitnom kombinacijom, a i fotke zadovoljnih polaznika sa radionica su sigurno pridonijele.
Kada se dogodila ljubav prema fotografiji?
U osnovnoj školi sam stalno posuđivala tadašnje aparate (onda još s filmom) kod roditeljevih prijatelja te fotkala sve i svašta iz današnje prespektive i ne baš najbolje. Do kraja osmog razreda, kada je rat počeo i kada smo iz Cavtata pošli u Grad imala sam već dosta albuma. Kada smo bježali iz Cavtata mama mi je rekla da uzmem „samo najvažnije“, jer smo bili u preši, a ona je, naravno, uzimala stvari za nju i mlađe sestre. Kad smo došli u grad i kada su nas smjestili u Hotel „Argosy“ imala je što i vidjeti – pun rusak naših albuma s fotografijama. Bila je ljuta na mene jer nisam imala ništa za presvući, a kamo li što drugo, ali u tom momentu meni je „najvažnije“ značilo nešto što neću moći vratiti ili opet nabaviti, a to su fotografije, a time i sjećanja.
„Ozbiljnije“ sam se počela baviti fotografijom kada me moja „foto“ prijateljica Antonija Miličić nagovorila da kupim svoju prvu profi kameru. Prvi modeli su bile moje dvije kćeri koje danas kada me vide s kamerom doslovno – bježe!
Koji motivi Vas najviše privlače?
Nemam neki posebni motiv, krenula sam s portretima, pa prešla na landscape, pa detalje, pa biljke i životinje, pa evente itd., itd. Znam da ovaj odgovor zvuči kao onaj „volim sve što vole mladi“, ali jednostavno uzmem kameru i slikavam ono za što sam taj dan raspoložena ili za što se taj dan pruži prilika. Kako je Imogen Cunningham rekla “Which of my photographs is my favorite? The one I’m going to take tomorrow.”
Istina je da najviše imam sunset fotografija, ali kada živiš u Cavtatu to je jednostavno neizbježno jer imamo najljepše sunsete na svijetu.
Što vam to sve skupa znači?
Mene fotografija opušta i veseli. Kroz objektiv sve nekako drugačije izgleda. To je način na koji promatramo sve oko sebe, način kako u običnim stvarima pronaći nešto posebno. Da citiram g. Elliott Erwitt “To me, photography is an art of observation. It’s about finding something interesting an ordinary place… I’ve found it has little to do with the things you see and everything to do with the way you see them.”
Pratite li i dijelite li fotografije putem društvenih mreža?
Da, pratim par grupa fotografa gdje objavite svoje fotke, a onda drugi iskusniji fotografi komentiraju i daju raznorazne tips & trick kako fotografiju napraviti što boljom. Za prijatelje objavljujem i na svom Facebooku profilu.
