Bratstvo festanjula ove je godine dobilo još jednog Deranju, trećeg iz reda zanatlija. Miho Deranja po struci je pomorac, ali po zvanju stolar i još više. U kući na Grudi dočekao me sa svojom brojnom obitelji, koja je ponosna na svog sina, oca, supruga i djeda, koji će ove godine predvoditi Festu svetoga Vlaha, na kojoj sudjeluje posljednjih 50-ak godina.
Mihova majka Ane posebno je sretna zbog ove velike časti, no žali što njegov otac Pero nije to doživio. Supruga Luce i djeca Ana (27), Mia (24) i Petar (13) spremno su pozirali na obiteljskoj fotografiji, a pridružili su nam se i zet Matej te dva slatka blizanca, Tin i Marino, unuci konavoskog festanjula.
A kako je naš festanjuo od nesuđenog informatičara i pomorca postao obrtnik?
-Završio sam srednju pomorsku školu, smjer nautika, točno prije rata. Nakon odsluženog vojnog roka, počeo je rat. Planirao sam se baviti informatikom i kompjutorima, to me je baš zanimalo i dobro mije išlo, mislio sam i navegavat, no nakon rata, situacija je bila takva da posla nije bilo i onda sam počeo raditi s ocem u njegovoj stolariji. Bilo je to tada nužno, ali sam onda i zavolio taj posao. Otac je rano umro i sve je ostalo na meni. Počeo sam s klasičnom stolarijom, a onda sam to razvio na predstavništvo tvornica. Sad se najviše bavim prodajom i montažom vrata te održavanjem hotela. Prije pet godina imao sam nesreću. Pa sad na jedno oko ne vidim. Uz privatni posao, prije tri sam godine, prihvatio i ponuđeni posao domara osnovne škole, koja mi je tu preko puta kuće.
U obiteljskom poslu Mihu pomaže cijela familija pomalo, a kako kaže nema te kuće u kojoj nije radio. Jedno vrijeme imao je i dva salona za prodaju vrata u Dubrovniku, u kojima je radila i njegova supruga Luce, koja trenutačno radi u jednoj trgovini na Grudi.
– Nisam nogo pametan, ali dugo radim, kaže po konavoski Miho i objašnjava kako više nema potrebe za izložbenim salonima, jer se na Internetu sve može vidjeti.
-Tu u kući imamo mali izložbeni salon, ali ljudi se uglavnom javljaju kad u nekoga svoga vide moj rad, po preporuci. S obzirom na to da sam predstavnik gotovo svih europskih tvornica, nema toga što ne mogu nabavit i montirat.
Osim posla velika je Mihova strast i nogomet, koju dijeli sa svojom kćerkom.
-Cijeli život sam igrao nogomet u NK Slavenu i sad sam uključen u upravu, a tu strast naslijedila je i kćer Mia, koja je igrala za Hajduk. Sad, nakon što je završila kineziologiju, radi kao osobni trener.
Njegova kći Ana je učiteljica i majka njegovih dvaju unuka Tina i Marina, a ove će godine na Festu svi zajedno i to vrlo vjerojatno u konavoskoj nošnji. A naš se festanjuo prisjetio svojih prvih Festa.
-Ne znam točno koje je to godine bilo, ali imao sam negdje 6-7 godina, sad imam 56, kad su me prvi put odveli na Festu u Grad. Išao sam sa starijim ljudima iz sela s barjaktarima i nosio sam dječji barjak. Sve do rata sam svake godine išao na Festu kao barjaktar župe Svetog Trojstva, koja obuhvaća Grudu, Popoviće i Radovčiće. Iza rata nije bilo baš interesa pa sam nekoliko puta išao sam s barjakom. Ali onda se malo po malo počela organizirat ekipa i zadnjih desetak godina nikoga ne treba nagovarat. Čini mi se da je zadnjih par godina naša župa najbrojnija u procesiji. A ove godine najavljuju da će se obuć i oni, koji nikad nisu mislili.
Velika je čast za Miha i njegovu obitelj, ali i za Grudu i cijele Konavle, što je još jednom festanjuo izabran baš iz ovog kraja.
– Velika je to čast kad te bratstvo izabere za festanjula. Predložio me je Ivo Mazavac, ali to je bio tek početak. Izbori za festanjula su strašno strogi, treba zadovoljit brojne kriterije. Svatko živi najbolje što može, ali nitko nije savršen. Nisam očekivao ništa, a onda me jednu večer Ivo zazvao u osam ura da će doć na piće. Tako su me obavijestili da sam izabran. Moj dundo, brat od oca, Ivo Deranja bio je festanjul 1983., sad ima sad 88. godine. A ima još jedan Deranja festanjuo, Perica, samo on živi u gradu. Biti festanjuo za mene je veliko priznanje i čast, ma životna satisfakcija. A najdraže su mi bile iskrene čestitke ljudi sa svih strana iz Konavala, iz grada odsvakuda.
Festa svetoga Vlaha u Mihovom je životu oduvijek imala posebno mjesto, jer barjaktari su ti koji od početka do kraja sudjeluju u ceremoniji.
-Barjak župe Sv. Trojstva nije baš lagan. Za nosit nema problema, ali povijanje je teže. A barjaktar živi za povijanje. Imamo svake godine sve više barjaka, pa je bila ideja da se barjaci samo poklone, bez povijanja, ali to nije to, pogotovo za dubrovačke barjaktare. Povijanje je umijeće, koje se prenosi s generacije na generaciju. Našim barjaktarima nema ljepše od povijanja na Pilama prvo, pa pred sv. Vlahom , a onda ispred katedrale. Oduži se to, ali je gust.
Festanjule čeka sad puno posla.
-Montura je spremna, fali još šešir. Ma svaki dan se oblačim, čini mi se da se 10 dana nisam skinuo iz odijela. Dobar mi je kolega iz reda kapetana Antun Regjo. A to je jako bitno, jer muču nas iste stvari, i nas i žene. Postali smo prijatelji i mi i supruge, a u dvoje/četvero, sve je lakše. Sad nam slijedi sastavljanje proglasa, festanjulski sastanci, večere, obilazak župa, tribine… No dobro je što imamo mentora, gospara Antuna Kraljića s Brgata. On nam je sve objasnio, od obveza i protokola do onoga kad koje odijelo treba obuć.