U ovom našem kraju svi se na svoj način pripremaju za Festu sv. Vlaha, ali najveće uzbuđenje, s razlogom, prati festanjule i njihove obitelji. Jer, zacijelo nikome kao njima nije toliko važno da se svi protokoli oko feste izvedu besprijekorno i časno. Teo Grbić, ovogodišnji festanjuo iz redova pomoraca, rođen 1959. otac dvoje odrasle djece i nono malene Mihaele i Nikole, ne krije ponos, te u svakoj riječi koju izgovara dok pričamo, kao da se osjećaju odjeci radosti što je ta časna uloga ove godine pripala baš njemu.
Kapetane, čestitam od srca, velika je čast biti festanjuo!
Hvala ti – odgovara Teo Grbić, moj dugogodišnji susjed s kojim sam
odrastala u istoj zgradi u Lapadu, stoga si ovoga puta dozvoljavam izostavljanje persiranja koje inače profesionalno poštujem.
Kako si, je li prošlo ono prvotno uzbuđenje, iznenađenje kad si doznao da si izabran za festanjula?
-Kad su me nazvali i rekli da sam ja izabran između više kandidata, bilo mi je drago, ali ni svi ostali o kojima se glasalo nisu ništa manje zaslužili da budu izabrani za festanjule. Znao sam da sam jedan od predloženih, stoga nisam bio previše iznenađen, ali se i te kako osjećam počašćenim. I ja i cijela moja obitelj. Velika je to čast, jer ulaziš u povijest Grada, tvoje ime ostaje zapisano u povijesti feste, pa je srce veliko k’o kuća.
Da, a u vas doma se sv. Vlaho slavio vazda dvostruko, jer je i tvoja žena Ana iz Stona, a i tamo se ovaj naš divni svetac poštuje na poseban način.
-Imaš pravo, i u Stonu je to velika festa, a i vjenčali smo se u Crkvi sv. Vlaha u Stonu 1988. godine pa se sve to lijepo ispreplelo.
Teo, znam da si lani prestao navegavati, je li ti bilo teško donijeti takvu odluku, iskrcat se i “usidrit” na čvrstom tlu, jer od 1978. i kadeture na “Atlantskoj plovidbi” si veći dio svog života drugovao s morem i brodovima?
-Istina, od ’78.-te sam, izuzev nekoliko godina provedenih u “Atlasu”, cijelo vrijeme navegavao na cijelom nizu stranih kompanija, prvo na teretnjacima, a od 2000.-te na kruzerima. U siječnju prošle godine sam odlučio da je bilo dosta navegavanja, da je došlo vrijeme za iskrcaj, jer sve te brojne restrikcije koje je donijela sa sobom pandemija odnijele su mi zadovoljstvo koje sam imao u poslu. Razgovarao sam često sa svojim brojnim kolegama i svi smo se složili kako to više nije – to. Sve se promijenilo, iza sebe imam dosta godina navegavanja, nešto sam i stekao i mogao sam reći – e, sad je dosta!
Kako si se privikao na život doma, kapetani su na brodu poput “malih bogova”, kud oni okom, tud svi drugi skokom, nedostaje li ti to – šalimo se.
-U mene Ana to dobro zna, pa me pazi – sa smješkom odgovara Teo, te dodaje :
– Ljepše je doma. Brod ima lijepih, ali i ružnih strana, samo njih malo tko vidi. Većina ljudi misli da je na brodu sve sjajno, jer vide samo jednu stranu, ali oni koji plove jako dobro znaju kako je to kad moraš donositi odluke koje nisu dobre ni za tebe ni za kompaniju, a znaš da ih moraš donijeti jer o tebi ovisi sigurnost pet tisuća ljudi, kao zapovjednik sam se suočavao s brojnim poteškoćama, od smrti, do silovanja, pa i prenošenja droge među putnicima, svega se događa na brodu, a ti si kao prvi i najodgovorniji ujedno i najizloženiji. U malom, zatvorenom prostoru živi 5 tisuća ljudi, to je cijeli jedan mali grad i zato sustav mora funkcionirati besprijekorno, a tvoje su odluke zadnje. To je ogroman teret i ogromna odgovornost. Imaš ti kompaniju “iza leđa” i možeš sve dogovarati s njima, ali zadnja je uvijek tvoja.
Što ti je najviše nedostajalo dok si bio na brodu? Na obiteljskim fotografijama i uspomenama na važne i emotivne trenutke, često je jedno mjesto prazno…
-Najteži su to momenti kada se inače svaka obitelj nađe na okupu, za blagdane ili na nekim emotivnim obiteljskim događanjima, druženjima. Iako mi pomorci uvijek kažemo da imamo dvije obitelji, onu na brodu i onu doma. S kolegama na brodu također dijeliš i dobro i zlo, ali kao pomorci se kad-tad moramo pomiriti s istinom da ne možemo uvijek imati sve. Oni koji to ne mogu, iskrcaju se. Važno je sve u životu izbalansirati, pa i to, ja sam godišnje bio šest mjeseci doma, a šest na brodu. Kad bi bio doma, imao sam svoj mir, riješenu egzistenciju, a to se isto mora poštovat. Ali, vjeruj mi nije lako biti pomorac, ali nije lako biti ni žena niti djeca pomoraca.
Unatoč tome, tvoj sin Ivan je krenuo tvojim stopama …
– Jest, bio je sa mnom na istoj kompaniji, a sad čeka na ukrcaj na LNG brodove, tako da je moguće da neće biti s nama na festi… eto, to ti je život pomoraca.
Očito se i Ivanova mlada obitelj morala naviknut na sve to što donosi plovidba…
-Mora. Kao i svaka druga, ali evo barem će ovaj vikend biti na krštenju svog sinčića Nikole koji je rođen 11. studenog. Osim unučića, imamo i četverogodišnju unučicu Mihaelu.
Osim Ivana, imaš i mlađu kćer Teu koju si počastio svojim imenom…
-Znaš zašto? – prekida me.
-Jer joj se jako žurilo doći na ovaj svijet pa se rodila u liftu u bolnici, nismo ni uspjeli doći do rađaone. Pa, kako sam slučajnošću, te ratne 1991. bio na njenom porodu, dobila je ime po meni. Bio sam toliko zbunjen da ni ne znam kako se sve dogodilo…
I, reci mi jesu li sve pripreme doma u tijeku, jesi nabavio klobuk, rukavice?
- -Sve ide po protokolu…pred nama su sad protokolarne svečane večere, puno posla i puno radosti. Klobuk je uvijek najveći problem svim festanjulima, ali smo to riješili u jednoj butizi na Stradunu, bijele rukavice smo naručili iz Zagreba, crni vestit i kaput su spremni, bijela šalpa…
I još samo da vrijeme bude lijepo i da sv. Vlaho razgrne oblake ako ih bude, da procesija može proći Gradom…
-Amen dabogda, znaš kako kažu u Konavlima. I za kraj, živio sveti Vlaho!
Živio sveti Vlaho!
