Prije dva tjedna njezin je suprug gostovao u popularnoj emisiji Nedjeljom u 2, no moju je znatiželju pobudila upravo Deša, koja se u najavnom prilogu predstavila kao znanstvenica i majka njihovo šestoro djece. Deša Jelavić Malenica doktorica je znanosti, točnije nuklearne fizike, a bavi se istraživanjem fisije. Uz taj zahtjevan posao majka je šestero djece. U razgovoru nam je otkrila kako balansira između te dvije zahtjevne životne uloge.
Deša je rođena u Dubrovniku gdje je završila opću gimnaziju U Zagrebu je diplomirala inženjerski smjer fizike na PMF-u te počela raditi na Institutu Ruđer Bošković u Zavodu za eksperimentalnu fiziku, Laboratoriju za nuklearnu fiziku, kao asistent. Zavšila je poslijediplomski studij iz područja Nuklearna fizika na Sveučilištu u Zagrebu.
-Doktorirala sam 2015. godine (s tada troje djece i četvrtim na putu). Nakon toga bila sam na posliiedoktorskom usavršavanju u Njemačkoj, na Institutu GSI (Gesellschaft für Schwerionenforschung). Trenutno sam znanstveni suradnik u Laboratoriju za nuklearnu fiziku i bavim se eksperimentalnim proučavanjem lakih atomskih jezgara sa stajališta strukture, te mjerenjem nuklearnih reakcija s relativističkim radioaktivnim snopovima, s naglaskom na detekciju i rekonstrukciju neutrona.
Kako ste se odlučili za fiziku, osobito nuklearnu? Što Vas je zaintrigiralo u tom području?
-Za fiziku sam se odlučila dobrim dijelom zbog profesorice Lorite Ivanišin koja mi je predavala u srednjoj školi i koja nas je uvijek učila puno više od onoga što je bio u programu. Dala nam je ideju o tome što se sve u fizici u svijetu radi i koliko je to silno zanimljivo. Iako sam upisala fiziku kako bih se bavila astrofizikom, za vrijeme fakulteta shvatila sam da me više zanimaju i privlače fizika elementarnih čestica i nuklearna fizika. Tako sam na kraju fakulteta tražila iz čega ću raditi diplomski rad i tu mi je pomogao još jedan naš sugrađanin, predivan čovjek i znanstvenik, dr. Đuro Miljanić koji me uveo u Laboratorij za nuklearnu fiziku. Od njega sam puno naučila i mislim da je on svih nas u grupi zarazio tom nekom znanstvenom znatiželjom.
Kojim se točno istraživanjima bavite?
-Bavim se eksperimentalnom nuklearnom fizikom. Sve na svijetu se sastoji od atoma, a u središtu atoma je jezgra koja definira hoće li će nešto biti kisik koji udišemo, željezo od čijih se legura grade pruge ili zlato koje nosimo na ruci… Eksperimentalni nuklearni fizičari rade eksperimente u kojima razbijaju atomske jezgre, pretvaraju jedne elemente u druge i uče o procesima na temelju kojih je izgrađen cijeli svijet oko nas. Ima svakakvih eksperimenata, neki se mogu odraditi sa svega par ljudi i tu onda sudjeluješ u svakom dijelu eksperimenta, od sklapanja postava do analize i interpretacije rezultata, dok je kod drugih uključeno puno više ljudi i svaki detektor ima svoj tim.
Ja se trenutno bavim fisijom, proučavam raspodjelu neutrona u simetričnoj i asimetričnoj fisiji 238U, ali to su istraživanja drugog tipa od fisijskih istraživanja u sektoru energetike, jer nas ne zanima iskoristivost samog procesa, nego fizika koja stoji iza njega. Kad ste inženjer, onda vaš rezultat može već sutradan već utjecati na svijet, kada ste poduzetnik onda kroz 3 do 5 godina, a kada ste znanstvenik, onda vaš rad utječe na svijet kroz 15 i više godina, jer stvara podlogu svima ostalima da kroz razumijevanje temeljnih stvari dođu do primjene i naprave stvari koje do tada nisu bile moguće.
Majka ste šestero djece. Kako ste se na to odlučili?
-Uvijek sam željela imati puno djece, troje, četvero najmanje. Mislav (suprug) je osjećao isto tako, tako da smo imali neki generalni plan da želimo veliku obitelj, ali djeca su dolazila spontano i svakom smo se uvijek veselili. Moja djeca su Maks (15), Nola (12), Luči (10), Vida (8), Ani(7) i Oliver (2).
Kako balansirate između posla i kućnih/roditeljskih obveza?
-Djeca idu na sto aktivnosti, cure idu u glazbenu školu, sviraju violončelo, trubu, klavir i violinu, imamo još na rasporedu odbojku, dramsku, sinkronizirano plivanje, sviranje u bendu i ples na svili. Prvi dio dana Mislav ili ja odvezemo djecu u školu i vrtić i idemo svatko na svoj posao. Ja završavam oko 16 sati i onda kupim djecu i vozim ih dalje, ovisno o danu. Dok čekamo nekoga, s ostalima odem u parkić, na kavu, do butige… uvijek nam je nekako lijepo. Mislav ostaje duže na poslu i on ih onda pokupi sa zadnjih aktivnosti. Doma kuhamo večeru, pomažemo sa zadaćom, rješavamo veš i sve što treba.
Je li Vam netko pomaže?
-Imamo tetu koja nam jednom tjedno čisti kuću i s vremena na vrijeme utijava robu. Imamo i malog psa, koji je uglavnom moja razonoda. Kakav god bio moj dan, uvijek u njemu osjećam lakoću i to mi je bitno.
Muž i ja smo u Zagrebu sami, moja mama je u Dubrovniku, a Mislavova u Slavonskom Brodu. Kad idem na poslovni put, uvijek jedna od njih dođe u Zagreb, kako bi djeca nastavila sa svojim rasporedom.
Preko ljeta mi je mama ključna jer su djeca cijelo vrijeme kod nje u Dubrovniku. None popušta svim njihovim željama, od kuhanja do shoppinga, pa je do kraja ljeta izlude. Kad nisam i ja u Dubrovniku, nego kad radim, posvetim se 100% poslu i uvijek to vrijeme iskoristim da napravim određeni pomak. Zadnjih godina preko ljeta odem i na GSI institut kako bih sudjelovala u pripremi eksperimenata za iduću sezonu. GSI je usred polja, usred ničega. Najbliži grad – Darmstadt je najružniji grad u kojem sam ja ikad bila. Uvijek kažem da se tamo čovjek može najbolje koncentrirati na rad.
I Vi kao znanstvenica i Vaš suprug kao poduzetnik imate poprilično zahtijevne poslove, koji traže veliki angažman, ali i veliku obitelj. Koja je tajna/ recept uspješnog braka dvoje ljudi koji imaju zahtjevne karijere i šestoro djece?
-Ako čovjek ima neki svoj san, stupanjem u brak ne mora ga napustiti. Takav je slučaj bio kod nas i Mislav i ja smo imali neke svoje ciljeve i želje i oboje smo ih krenuli ostvarivati uz obiteljski život i tako je i dan danas. Uvijek znamo tko je u kojem trenutku u kakvoj situaciji na poslu i što nam je prioritet. Dok sam ja pisala doktorat, to je bila najvažnija stvar na svijetu, isto tako kad imam eksperiment ili neki rok. Ako meni nije panika na poslu, nikad mi nije problem, ako Mislav mora ostati duže ili raditi vikendom ili bilo što. Njegov je san bilo imati firmu koja će na neki način utjecati na svijet i mijenjati ga. Iako je to naizgled različito od onoga čime se ja bavim, cilj nam je isti i mi se dobro razumijemo. Ja sam u svojoj karijeri uvijek bila okružena ljudima koji su me podržavali, od mog mentora na doktoratu, voditeljice laboratorija, kolega koji su mi ujedno i prijatelji, do obitelji, ali najveća mi je podrška bio Mislav, koji je uvijek navijao za mene.
Tajna je u tome da si međusobno ne odmažu. Ljudi troše previše vremena na zamjeranje jedni drugima, uspoređivanje tko je napravio više, tko je uzeo više vremena za sebe i slično… Ako ste vas dvoje tim i ako se volite i ako vam je zadatak proći kroz dan (a tako i kroz život) najbolje što možete – onda možete napraviti čuda. Sparivanje je energijski povoljnije i u životu i u nuklearnoj fizici.
Što se djece tiče, šestero djece nije za svakoga, tu se moraju baš naći dvoje ljudi koji vole djecu i vole takav stil života. Velika obitelj ima sasvim drugu dinamiku od male. Mene djeca nikad ne mogu iznervirati i mislim da je to zato što sam s njih šestero naučila dosta o tome kako izgleda odrastanje. Tako više ne očekujem od dvogodišnjaka da bude strpljiv ili od tinedžera da bude obziran… djeca prolaze svoje faze, to nema nikakve veze s tobom. Djeca su sama radost.
Imate li uopće vremena za vas dvoje?
-Rijetko kad imamo vremena samo za nas dvoje, moram priznati. Ako se to dogodi, ona najradije odemo na večeru ili u šetnju ili kino. Ponekad se priključim Mislavu na nekim poslovnim putovanjima – to nam dođe kao vrijeme za nas dvoje.
Vaš suprug je u emisiji Nedjeljom u2 rekao kako planirate možda preseljenje u SAD? Mislite li da bi Vam tamo život bio ljepši, lakši?
-Ne znam hoće li se to dogoditi, ali ja sam otvorena za takvu mogućnost. I sad u poslu radim s ljudima iz cijelog svijeta, imamo zoom sastanke i radimo npr. zajedničku analizu kao pravi tim. Zajedno radimo eksperimente po cijelom svijetu. Takav je to posao, dođeš u Kanadu, Italiju, Francusku… i odmah nakon dolaska krećeš tamo raditi jednako kao da si doma. U Njemačku često idem na radne boravke, tamo nađeš slobodan stol u bilo kojem uredu, staviš svoj laptop i radiš. Imam osjećaj da bih mogla živjeti i raditi bilo gdje na svijetu.
Puno je komentara izazvala izjava Vašeg supruga o tome kako je nekoj djeci, Vašem sinu Maksu, srednja škola nepotrebna. Što Vi o tome mislite?
-Većina djece s 14 godina ne zna točno što želi, međutim uvijek postoje iznimke. Maks je jedno od te djece. Jako je rano otkrio što ga zanima i počeo ulagati ozbiljno vrijeme u ostvarenje svojih ideja. Slažem se sa suprugom da ga vjerojatno niti jedna škola ne može baš pripremiti za ono čime se on želi baviti, ali u isto vrijeme nisam mogla zamisliti da dijete ne ide u srednju školu. Obišli smo desetak srednjih škola prije izbora. Bilo nam je bitno da ide u školu koja će mu ostaviti dovoljno vremena da se bavi stvarima koje ga zanimaju, u čemu je dobar, u kojoj neće biti pod stresom, ali će mu dati i neku opću kulturu i omogućiti mu da bude dijete što je duže moguće.
Koliko je Dubrovnik kao sredina i grad utjecao na Vaše životne izbore i kako?
-Dubrovnik je moja sigurna luka. Uvijek zamišljam da ću se pred kraj života ponovno vratiti u Grad. Moja djeca također vole Dubrovnik i osjećaju da je to njihov drugi dom. Nije lako nama iz Dubrovnika, mislim da mi uvijek osjećamo neku tugu oko toga što smo otišli. Ali Dubrovnik te od malena nauči da je svijet velik. Pogled na otvoreno more i Stradun prepun turista, različiti ljudi koje srećeš i ponekad upoznaš. I danas obožavam ljeto i gužve i svaki dan ljeti volim otići na Stradun i gledati ljude iz cijelog svijeta kako se isprepliću, uče nešto novo, ližu sladolede, uživaju… meni je to najdraži dio našeg Grada. Mama mi se uvijek čudi kako mi se da svaki dan ići u Grad i potezat svu djecu i kolica… pa na Banje, na Lokrum, u najgore gužve, ali ja to volim, ja sam u Dubrovniku uvijek osjećala tu povezanost s cijelim svijetom i tu istovjetnost, i prožetost i taj je svjetonazor utjecao na sve moje izbore.
Kao uspješna znanstvenica i majka, što mislite, koje su to demografske mjere, koje bi mogle pomoći obiteljima da se odluče imati više djece?
-Nisam stručnjak za demografiju, ali već i neke administrativne i logističke stvari bi svakako mogle olakšati život ljudima s više djece. Ima tu puno faktora. Vrtiće u principu nije teško dobiti, ako oba roditelja rade, isto tako i produženi boravak u školi, ali je npr. vrtić jako teško dobiti usred godine, kad dijete napuni godinu dana, a majka se želi vratiti na posao. Takva je situacija bila s mojim zadnjim djetetom, Oliverom. Nismo dobili za njega vrtić u veljači, pa smo ga upisali u vrtić u Sesvetama i vozili svaki dan 45 minuta tamo i 45 minuta nazad popodne. Tad sam slušala jako puno podcasta i bila sam dobro informirana. Sad se nekad tog vremena sjetim s nostalgijom. Jer tako je to s djecom – koliko god ponekad bilo teško, osjećaji koji nam se vraćaju su uvijek topli i na kraju pamtimo samo lijepe stvari.
FOTO: Privatni album
