Mario i Monty, novi su potražni tim dubrovačkog HGSS-a, nedavno je objavljeno, uz podatak kako je njihova zajednička obuka trajala 2,5 godine. Taj “detalj” o upornosti, strpljivosti, kondiciji i svakodnevnim treninzima čovjek i njegova psa, a kako bi se pomoglo drugima, pohvala je ljudskosti koja prati rad HGSS-a. Nakon šest godina dubrovački HGSS ima ponovno potražni tim!
Mario Curić, po struci je kuhar, a radu HGSS stanice Dubrovnik priključio se 2020. godine, kratko nakon što su on i supruga na nagovor kćeri kupili psa Montyja. No, kako to često biva, dječji elan ubrzo je splasnuo te je Mario preuzeo brigu o njemu. Tad se i rodila ideja da Monty bude više od kućnog ljubimca, da postane potražni pas te da tako pomaže ljudima onda kad im je to najpotrebnije, kada se nađu u nevoljama često opasnima po život.
Naime, potražni timovi izuzetno su bitni u radu HGSS-a jer mogu u relativno kratkom vremenu pretražiti veliko područje, a jedan takav uigrani tim može na terenu zamijeniti 20 do 25 ljudi.
Što vas je zapravo motiviralo da se priključite HGSS-u?
– Najveća su mi motivacija bili ljudi koji nesebično daju sebe i svoje vrijeme za druge, često za vrijeme blagdana, teških vremenskih prilika i slično, a ne očekujući ništa za uzvrat, mogućnost stjecanja znanja i vještina potrebnih za spašavanje života i na kraju školovanje potražnih pasa.
Pretpostavljam da ste već sudjelovali u akcijama traganja i spašavanja. Koliko su one fizički i mentalno zahtjevne?
– Sudjelovao sam na nekoliko akcija, ali ne bih nijednu izdvajao jer je svaka akcija jedinstvena i teška na svoj način. Neke su teške fizički zbog prirode terena na kojem tražimo, dok druge mogu biti psihički iscrpljujuće, posebno ako se radi o potrazi za djecom.
Vi i Monty nedavno ste stekli licencu potražnog tima HGSS-a. Zbog čega ste se odlučili upustiti u taj proces?
– Nisam želio biti samo jedan u nizu vlasnika koji će svog psa šetati i s vremena na vrijeme se s njim poigrati, već sam s Montyjem želio nešto više i vrjednije raditi. Prijatelj koji je dugogodišnji član HGSS-a mi je pričao o radu u službi kao i K9 odjelu unutar HGSS-a koji radi sa psima što me strašno zaintrigiralo.
Kako je izgledao put do dobivanja licence? Koliko ste radili i trenirali? Koje ste Monty i vi vještine pri tome svladali?
– Put do licence je jako dug i zahtijevan. Nama je evo, trajao 2 i pol godine, ali zna često biti i duži. K9 odjel potražnih pasa svakog mjeseca održava treninge na kojima se vodiči i psi školuju te prolaze zadane korake obuke i pripremaju se za ispit kojim dobivaju licencu za potražni tim. Pas nakon 18 mjeseci može pristupiti licenci s tim da prije mora položiti ispit poslušnosti i steći znanje u svim pojedinim segmentima školovanja.
– Trenirali smo skoro svaki dan. Svaki izlazak iz kuće koristim za neku vrstu treninga s Montyjem, bilo da se radi o treniranju poslušnosti, socijalizaciji, igri… Pri tome je najbitnije stjecanje povjerenje između vodiča i psa i jačanje njihove veze. HGSS nema centar za potražne pse već su oni vlasništvo vodiča. S vodičem žive svoj normalan pasiji život kao kućni ljubimci. No, onog trena kad se psu stavi oprsnica, on postaje potražni pas i nezamjenjiv alat u potražnim akcijama.
– Kontinuiranim školovanjem psi se pripremaju za stresne situacije jednako kao i njihovi vodiči. Vještine koje se od psa zahtijevaju su mnogobrojne, poput prelazaka prečnice, odnosno žičare, pristupa i vožnje helikopterom, nošenja brnjice i sve su na svoj način stresne i zahtjevne za savladati.
Kako je izgledao sam ispit?
– Bio je jako zahtijevan i stresan što za mene što za Montyja. Trajao je praktički cijeli dan, padala je kiša, bilo je jako blatnjavo i hladno te smo se našli na novom i nepoznatom terenu, a morali smo pokazati sve što smo do tada naučili i stečena znanja staviti u praksu kako bismo u zadanom vremenu pronašli dva markiranta, odnosno osobe koje su glume unesrećene.
Postoje li neke posebne karakteristike koje bi trebali imati potražni psi?
– Postoje radne pasmine kojima je jako razvijen njuh. U HGSS-u se jako vodi računa o nabavci pasa iz kvalitetnih radnih legla uglavnom ovčarskih pasmina. Te pasmine imaju odlične nagone koji se mogu kanalizirati i usmjeriti za najvrjedniju stvar koju pas može napraviti – pronaći nestalu osobu i tako joj spasiti život.
Jeste li vi i jedini tim dubrovačke stanice HGSS-a?
– Monty i ja kao potražni tim smo trenutno jedini licencirani tim u dubrovačkoj stanici nakon šest godina. Psi su kao resurs nezamjenjivi i stjecanjem licence svakako doprinosimo poboljšanju kvalitete naše stanice, skraćujemo vrijeme reakcije jer sad imamo svog potražnog psa dok smo prije angažirali kolege iz drugih stanica kao ispomoć u akcijama.
Što vas i Montyja sad očekuje?
– Iako zvuči kao da smo već prešli dug put, onaj najteži tek slijedi. Treniranje, održavanje spreme, postupak ponovnog licenciranja psa, sudjelovanje u akcijama na području svoje stanice, ali i na akcijama potraga na području cijele Hrvatske je ono što nam spašavateljski moral i etika nalažu kao obavezu, no upravo smo i zato krenuli u ovu avanturu, kako bi bili korisni onima kojima naša pomoć zatreba.
– Na kraju iskoristio bih ovu priliku i zahvalio HGSS-u i Stanici Dubrovnik na ukazanoj prilici i povjerenju, kolegama koji su s nama sudjelovali na komisijskim treninzima, kolegama u Stanici koji su s nama vrijedno vježbali i trpjeli naše uporne pozive za pomoć u markiranju, igri, raznim vježbama, i naravno najviše obitelji, supruzi, kćeri i sinu, koji su sve ovo vrijeme bila uz nas i pokazala veliko razumijevanje i potporu tijekom našeg školovanja. Vratili smo im tako što smo nakon šest godina u stanici ponovno dobili licenciranog potražnog psa.
