Dvije fatalne ljubavi Cristiana Pambianchia

Cristiano Pambianchi i ove je godine obukao župsku nošnju i koračao u procesiji za sv. Vlaha, ove godine s jednim razlogom više za ponos. Osim što je njegova zbirka starih izdanja vrijednih knjiga hrvatskih pisaca izložena u Lazaretima, Pambianchi je zasluženo dobio godišnju nagradu Grada Dubrovnika. Nagradu je začinio poklonom prvotiskanog izdanja Gundulićevog Osmana knjižnici samostana Male braće. O njemu i njegovoj zaljubljenosti u Hrvatsku pisali smo u više navrata, a pisat ćemo i još jer ovaj Talijan, odvjetnik za međunarodno radno pravo, ima još puno ideja vezanih za afirmaciju hrvatske kulture i jezika, koje planira ostvariti. Zanimalo nas je odakle potiče, kako je nastala njegova ljubav prema našoj zemlji i kulturi, što misli o aktulanoj situaciji u hrvatskom društvu. A otkrio nam je i kakvi su mu planovi u budućnosti. 

Početkom Domovinskog rata u Hrvatskoj, Cristiano se zatekao u Cambridgeu, gdje je usavršavao engleski, gdje se našao u društvu nekoliko naših sugrađanki. Kao 18-godišnjak proživljavao je s njima jako emocionalno vijesti iz Hrvatske.

– Tog ljeta iz Vukovara su stizale strašne slike, grozne vijesti. Moji prijatelji iz Hrvatske gledali su ih s velikim strahom i neizvjesnosti. U školi se samo o tome pričalo. Duboko sam proživljavao taj rat i nepravdu prema Hrvatskoj. Imao sam potrebu nešto napraviti pa sam po povratku u Italiju organizirao humanitarne akcije u suradnji s Caritasom. Upisao sam studij prava u Milanu i počeo pisati u jednom lokalnom listu. Pisao sam samo o Hrvatskoj i o ratu. Pratio sam situaciju i počeo upoznavati hrvatsku povijest i kulturu. Kad sam završio fakultet, završio je i rat u Hrvatskoj, kao i moja novinarska karijera. Tad sam počeo čitati Iva Andrića, Mešu Selimovića, Krležu…Sve što sam mogao naći u talijanskom prijevodu. Tijekom godina skupio sam popriličnu zbirku knjiga, moju osobnu hrvatsku knjižnicu nadopunjenu talijanskim knjigama o Hrvatskoj.

Zbirka koju danas ima u vlastitoj knjižnici sačinjena je, među ostalim od preko 200 knjiga hrvatskih autora, iznimne vrijednost, od kojih su 73 do kraja veljače možete pogledati u Lazaretma. Zanimalo me je u kakvoj je obitelji odrastao ovaj izniman i neobičan čovjek, koji vlastitim sredstvima kupuje i brižno čuva i proučava spomenike hrvatske književnosti i jezika.

– Mnogi koji me upoznaju misle da sam iz neke bogate obitelji, ali to nije istina. Moji roditelji bili su sasvim obični radnici srednje klase, jako ponosni Milanezi. Uvijek su cijenili rad i poštenje. Katolička vjera im je bila jako važna, ali u onom pravom smislu življenja kršćanskih vrijednosti.  Otac je, kao vrlo mlad 1945. počeo raditi. Završio je srednju kemijsku školu i cijeli život prodavao je proizvode jedne talijanske tvornice, koja je sad postala multinacionalna kompanija. Mama je bila učiteljica engleskog i francuskog jezika, a kad je rodila mene, a onda i brata, prestala je raditi i posvetila se obitelji. S nama je živjela i baka, jedna tradicionalna talijanska obitelj. Tata je radio po cijele dane, a sve što je zaradio uložio je u obrazovanje svoje djece. Uvijek su nas gurali da učimo, ali jako im je bilo bitno i kako se ponašamo. Odgojen sam u toj jednoj staroj školi ljubaznosti, pristojnosti i poštovanja. Brat je inženjer aeronautike, diplomirao je kao jedan od najboljih studenata na Politehničkom sveučilištu u Milanu, jako je uspješan u svom poslu, a ja sam odabrao  humanističke znanosti. Zovu nas „mjesec i sunce“, jer je brat genije u matematici i prirodnim znanostima, nije baš pričljiv i otvoren, a ja sam odvjetnik, objašnjava Christiano i dodaje kroz smijeh – puno pričam.

Na kraju studija prava, novinarstvo ga je kao profesija jako vuklo, no ipak se odlučio za karijeru odvjetnika.

– Novinarstvo me jako privlačilo, ali ipak sam odlučio baviti se pravom. Pisanje je za mene jedna velika strast, no kad se strast pretvori u posao, često se događa zasićenje. Odlučio sam raditi posao odvjetnika sa svim pravilima koja slijede, a u svoje slobodno vrijeme pisati i raditi ono što mi je strast. Kao odvjetnik sad već radim 20 godina. Zaposlen sam u međunarodnoj odvjetničkoj tvrtki Bird and Bird. Specijalizirao sam radno pravo.

U Milanu djeluju brojne multinacionalne kompanije, tvornice… tako da posla imam. Puno je radnih sati u različita doba dana, telefonskih, konferencijskih poziva, evo i ovih sedam dana koliko sam u Dubrovniku, svaki dan sat, dva, tri provedem na telefonu. Radim, jer moji klijenti ne mogu čekati da se vratim s odmora. Radim od 9 ujutro do 8 uvečer. Svi me pitaju kako stignem išta drugo raditi, a kamoli sakupljati knjige, organizirati izložbe… Uvijek odgovaram da je to strast. Ne planiram ja sad kad ću nešto napraviti, niti kalkuliram, o Hrvatskoj sanjam, i svaki slobodni trenutak prirodno razmišljam o nekom novom projektu koji bi mogao ostvariti. To je strast, koju, ako je nemate, ne možete ni shvatiti. Netko tko obožava glazbu i svira, recimo violinu, neće brojati sate sviranja, nego će u njemu uživati kad god može. Tako i ja, ispunja me kad nešto od tih planova ostvarim. To je dio mene, moje osobnosti, moga života. To je ljubav, koja se ne može izračunati u vremenu niti u novcu.

Cristiano je na otvaranje izložbe stigao sa suprugom i dva sina te sa svekrvom, a nakon otvaranja izložbe, mlađi sin se smjestio u njegovo naručje i slatko zaspao, dok je njegov otac primao čestitke i upoznavao se strpljivo sa svima koji su htjeli s njim progovoriti koju riječ. Svoju suprugu obožava, a ona ima razumijevanja za njegovo bavljenje Hrvatskom.

– Moja ljubav prema Hrvatskoj je čisti izbor, kao kad se u nekoga ludo zaljubiš i onda se oženiš. To je u početku iracionalna ljubav, ali  s vremenom tu osobu (zemlju) upoznaješ i sve je više i zrelije voliš. Kako sam iracionalno zavolio Hrvatsku s 18, tako sam kasnije iracionalno zavolio svoju današnju suprugu. Nisam ništa planirao, to se dogodilo. Moja supruga je iz Mozambika. Mnogima je ta naša ljubav bila neobična. Nas nije bilo briga što drugi govore. Jedino kad sam imao malu tremu je bilo kad sam je doveo baki, koja je rođena 1925.  na upoznavanje. Bilo me strah kako će jedna tako stara, tradicionalna žena reagirati na egzotični izgled i podrijetlo moje zaručnice. Baka me je iznenadila, nije se nimalo zbunila, nego je čak rekla da je moja supruga podsjeća na nju samu, kad je bila mlada. Moja supruga razumije moju strast prema Hrvatskoj i podržava me u svemu što radim.

Kad je kao odvjetnik počeo zarađivati značajan novac Pambianchi ga je uložio u što drugo, nego u knjige. Počeo je tražiti i nabavljati stara izdanja hrvatskih pisaca, pa je tako osim nekoliko primjeraka Osmana, pronašao i 16., dotad nepoznato, izdanje glagoljskog Misala iz 1531., kao i mnoge druge vrijedne publikacije, portrete, geografske karte. Skupljajući, čitajući i učeći o hrvatskoj povijesti došao je do zaključka.

– Hrvati se uvijek bore u životu, jako su ponosni, ali i velikodušni i gostoljubljivi. Po tim se odlikama i sam smatram  Hrvatom. Možda malo idealiziram, ali mislim da sam i dosta objektivan. Da Hrvati nisu takvi kakvi jesu, ne bi tijekom tolikih stoljeća gaženja, ratova i pokušaja uništenja preživjeli do danas. Prvi moj dodir s Hrvatskom su bili ti divni ljudi koje sam upoznao u mladosti. Jaki, ponosni, velikodušni, pravi prijatelji.  I taj rat koji Hrvatska nije htjela. Hrvati su se stoljećima borili u stranim vojskama za interese velikih sila, ali nikada sami u svoje ime nisu vodili agresivni napad na druge zemlje. Čini mi se da je jedino što su oduvijek htjeli živjeti mirno u svojoj državi.

Povijesna je činjenica da ih nisu mogli, kroz stoljeća, ni otjerati ni izbrisati s geografske karte, jer su tvrdoglavo ostajali tu i čuvali jezik i kulturu. To je nešto na što danas trebate biti ponosni. Ono što mi se još jako sviđa kod ljudi jest koliko cijene iskreno prijateljstvo. Kad ti Hrvat ili Hrvatica jednom postanu prijatelji to je za cijeli život. Taj način života u zajednici, u proširenoj prijateljskoj obitelji, je nešto jako vrijedno, što u drugim zemljama Europe i svijeta nije uobičajeno.

Mnogi će reći kako idealizirate i našu zemlju i naš narod i to upravo zato što tu ne živite i ne osjećate našu svakodnevicu, koja je poprilično protkana korupcijom, aferama, nefunkcioniranjem sustava. Kako to komentirate?

– Mnoge stvari u Hrvatskoj ne funkcioniraju, puno je stvari koje bi mogle biti bolje, puno je depresivnih vijesti, ali ja Hrvatsku ne vidim tako. Ja sam, kako kaže Mažuranić, Hrvatsku izabrao kao povijest, sadašnjost i budućnost.  Vjerujem u bolju Hrvatsku i svi ljudi koji u to vjeruju su oni koji sa mnom sudjeluju i rade ove projekte. Opet se moramo vratiti na povijest, ma ne partizane i ustaše, nego na ovu noviju povijest i na tektonski poremećaj koji je Hrvatska prošla i preživjela nakon društvene, ekonomske i političke promjene, a uza sve to i petogodišnji rat. Nijedna druga zemlja istočnog bloka nije imala rat.  Sve druge zemlje mirno su prešle u demokraciju, obavile lustraciju i krenule dalje. Hrvatska nije mogla napraviti lustraciju jer je u vrijeme rata takvo što bilo nemoguće, pa je zato i danas u javnom životu i na vodećim funkcijama ostalo ljudi koji su funkcionirali u jednom drugom sustavu u kojem su bila drugačija pravila. Prijeći iz zatvorene ekonomije na slobodno tržište iz totalitarnog režima u demokraciju, iz zajedničke države u samostalnu i uza sve to voditi obrambeni rat… pa ispuniti i stroge uvjete članstva u EU. To je kao da ste brzim vlakom razbili zid i izašli neozlijeđeni. Činjenice govore da su Hrvati izdržljivi i žilavi na ovom prostoru. Za razvoj demokratskog društva treba vremena, a činjenica je da su mnogi koji su u bivšoj državi živjeli kao povlaštena elita, u Hrvatskoj nastavili tako živjeti i raditi. Demokracija pak traži puno rada i aktivne građane. Optimističan sam, dolaze mlade generacije i one će donijeti promjene na bolje.

Gdje Vi vidite svoju ulogu u toj boljoj budućnosti?

– Ja nemam u Hrvatskoj nikakvih ekonomskih interesa ni političke moći, niti išta takvoga želim. Ono što ja mogu i radim za Hrvatsku je čuvanje i promoviranje hrvatske kulture, književnosti i jezika, jer to je ono po čemu je neki narod drugačiji od drugih i autentičan. Jezik je obilježje državnosti i neovisnosti. Moja ideja je izgradnja kulturnog mosta preko Jadrana između Italije i Hrvatske, čije su međusobne kulturne i trgovačke veze trajale stoljećima. Kolekciju vrijednih knjiga posvetio sam svom sinu i jednom hrvatskom dječaku, Janu Kramariću. Oni su još djeca i danas su im draži superjunaci, nego stari pisci, a jednog dana nadam se da će razviti taj osjećaj i da će zajedno dijeliti znanje i interes za kolekciju koja je njihovo nasljeđe. Danas to radimo ja i Nikša Matić, surađujući i svak u svojoj zemlji radeći, kako bi realizirali zajedničke projekte. Ni Hrvatska ni Italija nemaju naftu ili plin. Naše bogatstvo je kultura, povijest, Mediteran i moramo to koristiti kao naše gorivo za buduće zajedničke projekte.

Izložba „Iz riznice hrvatske i europske književne i kulturne baštine – Zbirka Pambianchi – Kramarić“ u Lazaretima će biti otvorena do 24. veljače, a Cristiano i Nikša već imaju plan što dalje.

– U listopadu ćemo ovu dubrovačku izložbu otvoriti u Milanu u Nacionalnoj knjižnici Braidense, koja je jedna od najvažnijih knjižnica u Europi, gdje se čuva fundus od 2,5 milijuna knjiga. S knjižnicom Braidense smo već ostvarili suradnju, kad su vrijedna izdanja Držićeve Tirene bila izložena u Dubrovniku. Koliko je naša suradnja uspješna dokazuje činjenica da smo dobili termin za izložbu u predvorju ove knjižnice, koji inače treba rezervirati i po dvije godine unaprijed. Nakon Dubrovnika, knjige idu u Milano. I tako će svaki projekt biti predstavljen u jednoj i drugoj zemlji. Kad to realiziramo, nastavljamo dalje.

A što dalje?

– Pa sad o tome ne mogu govoriti kao o nekom konkretnom projektu, to je još na razini sanjarenja. Kad sam  odlikovan Danicom Hrvatskom s likom Marka Marulića, upoznao sam predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović i moram priznati da sam bio impresioniran. Opet ću reći kako ja Hrvatsku promatram sa stajališta međunarodnog iskustva koje imam. Gospođa predsjednica je jedna pametna, čvrsta i lijepa žena na čelu države. Hrvatske žene inače me oduševljavaju tom svojom slavenskom ljepotom, njemačkom disciplinom i talijanskim srcem. Zato sad sanjarim o tome da napravim neki projekt posvećen hrvatskim ženama. A ima značajnih ženskih ličnosti u povijesti. Tu je Anica Bošković, Katarina Zrinska, Cvijeta Zuzorić… To je još na razini ideje, nadam se da će se uskoro početi ostvarivati.
Katarina Fiorović