Peru Vukiću iz Lovorne u Konavlima nitko ne bi dao 73. Njegov izgled ne odaje ni težački način života kakav zahtijeva zemlja koja se obrađuje i daje bogatog ploda. I na ovom vitalnom gosparu samo ruke svjedoče o tome što znači biti na zemlji.
Pero Vukić je diplomirao ekonomiju u Gradu točno prije pedeset godina i bio je jedan od boljih studenata svoje generacije. Zacijelo je tada, kao mladi ambiciozni čovjek pun znanja imao velikih planova i očekivanja. I danas će reći, kako tada nije mogao niti sniti da će izabrati biti – poljoprivrednik. Kako će nastaviti ono što je radila njegova obitelj, ali i kako će stvoriti brojne nove vrijednosti u istoj toj djelatnosti kao jedan od najvećih, ako ne i najveći konavoski OPG.
Jer, odabir toga postati poljoprivrednik i uzdati se u svoju pamet i svoju glavu, značilo je u trenutku kada je stigao na prekretnicu svog života, odabrati slobodu. Kad ga pitaš što je bio okidač, odgovara:
-Čovjek koji misli svojom glavom nikad nije podoban, jedni su me izbacivali, a drugi me ne bi prihvatili.
Odrastanje u konavoskoj obitelji koja se bavila poljoprivredom značajno je olakšala izbor i sam će reći. A sve je “poguralo” poratno vrijeme u kojemu je firma u kojoj je radio pošla u stečaj.
-Odlučio sam da idem sam svojim putom, jer se trebalo dodvoravat politici kao uvijek, a ja sam želio da budem neovisan i da se bavim nečim gdje sam ja sam svoj gospodar, da mi nitko ne određuje što ću i kako raditi.
Ovaj konavoski domaćin koji proizvodi “svega blaga Božjeg”, od voća, breskve, kruške, jabuke, kaiše, grožđe, pipune, dinje, a od povrća cijeli asortiman od tikvica, balančana, paprika, graha, blitve, i svega što se može naći na trpezi sezonskog tipa, ne krije zadovoljstvo što je imao hrabrosti i inata tako usmjeriti svoj život.
-Pero Vukić je u svoje 73 sabrao mnoga znanja i iskustva, stoga je sjedati s njime u debelom hladu ispod krošnje stabla u Lovornom i razgovarati, bio baš gust.
Svojim znanjem i radom ste stvorili zavidno poljoprivredno imanje, što je dobra poruka, ali koliko je mladi čuju?
-Mislim da mladima nije privlačna ova moja priča, pogotovo u ovakvoj državi gdje je poljoprivreda izoliran slučaj. Teško je mladom čovjeku krenut u poljoprivredu jer bi trebalo da cijeli dan bude sam, a to nije lako. Ja sam se ipak ovim odlučio baviti nakon 20 godina iskustva u politici, radu, firmi, dakle, nakon što sam već cijeli život iskusio i nisam imao nikakvog kompleksa da krenem u ovo, da budem seljak po zanimanju, a ne po filozofiji.
Na koji način ste radili odabir kultura koje uzgajate, nasljedili ste obiteljski izbor ili ste uvodili nešto novo?
-Imamo čisto tržišni pristup, ono što ima najbolju cijenu i što se može najbolje prodat, a to je prije svega voće. Breskve smo imali oduvijek, one su imale uvijek najbolju cijenu, ali su rizične jer je ovo područje s proljetnim mrazevima i klimatskim uvjetima koji za nju mogu biti problematični. Znalo se dogoditi da ostanemo posve bez uroda ili s veoma malom količinom voća. Vremenom smo počeli saditi i jabuke, kruške, stolno grožđe više sorta, kaiše, pratimo tržište, a odredili smo i neki minimum između 10 i 15 kuna po kilogramu u prodaji, kako bi nam se isplatilo ići na placu.
Obrađujete dosta zemlje, ovo što smo vidjeli izgleda zbilja impresivno, a također veseli i informacija koju ste nam rekli da sve uspijete prodati na placi. No, tradicija odlaska na placu u vašoj obitelji traje u kontinuitetu 50 godina…
-Istina, imamo dugu tradiciju i svoje stalne kupce. Imamo primjera da kod nas kupuju breskve tri generacije jedne te iste obitelji, tako da mnogi i dan danas pitaju Mirjanu kako je baba, moja majka Mare koja je umrla prije dvije godine, a desetljećima je odlazila na placu.
Život na zemlji je i „tvrd“ i težak, vi ste u lijepim godinama, kažete 73, još uvijek izuzetno vitalni, zdravi, u punoj kondiciji. No, kad se okrenete iza sebe, je li se isplatilo podnijeti toliku žrtvu, svakodnevno od jutra do mraka raditi i stjecati?
-Mislim da jest i ne žalim zbog svoje odluke, jer sam iskusio dva načina života, i ono prije i ovo sad. Vidite da sam još vitalan, sve sam radim, u dobroj sam fizičkoj kondiciji, sačuvao sam što je najvažnije i zdravlje i zdravu glavu…da sam ostao u nekom uredu, tko zna što bi bilo i koliko bih uspio sačuvati svoje zdravlje.
Imate dva sina, jedan je dipl. inž. elektrotehnike, drugi je pravnik, ali su obojica ostala nakon studija u Zagrebu. Ispunjava li vas to tugom?
-Ne, ja sam im savjetovao da se ne vraćaju, jer sam na sebi iskusio što znači biti visokoobrazovan u sredini drukčijoj od vas, gdje vas ljudi žele na svaki način svesti na svoj nivo, a ja se nikad nisam dao. Nisam htio da oni ponove moje iskustvo, jer ne znam bi li oni bili otporni kao ja.
A što sutra sa svim ovim što ste stvorili, naslijedili i sami napravili? Roditelji često imaju očekivanja od svoje djece da nastave gdje su oni stali, to je osobito bilo izraženo u Konavlima gdje se očekivalo od najstarijeg sina posebno, da ostane na Domovini, da se održi ognjište i tradicija. Vi ste se tome uspjeli othrvati?
– Sve će ovo završiti kad ja više ne budem mogao raditi, normalno je to, nije bilo i neće biti.
I vi ste to prihvatili tako mirno?
-To je realnost, ovo sve nije postojalo prije i opet jednom neće postojati….
Naglasili ste kako ste oženili vrijednu Primorku. Gospođu Mirjanu znaju svi koji dođu na placu u Gruž…svaki dan je tamo.
– Jesam. Bez nje ili neke kao ona, ništa od ovoga ne bi moglo biti ovako. Mirjana je prije sa mnom bila u baštini, otkad je moja mati umrla, počela je ići na placu svaki dan.
Kažete i da bi svi kupci koji dolaze kupovat na placu trebali prije toga proći tečaj. Kakav?
-Zaprepašćuje me kako ljudi ne razmišljaju i kako dobrovoljno pristaju biti prevareni svakog dana ispočetka. Mirjana svaki dan svjedoči takvim prevarama. Kako se može povjerovati prodavačima koji svaki dan imaju drugi asortiman robe, a tvrde da to proizvode sami? Ja vam odgovorno tvrdim da nitko nema veću ponudu od nas, jer mi jednostavno najviše proizvodimo svog voća i povrća. Ako vidite na gruškoj placi ponudu veću od naše, taj je sigurno trgovac. Odgovorno vam to kažem, a to znaju i svi pravi, a ne fantomski OPG-ovi. Kako možeš vjerovati čovjeku koji, primjerice, cijele godine prodaje limun i tvrdi da je to iz njegova uzgoja? Dakle, kad podvučeš crtu, zaključiš ili da ljudi ne razmišljaju ili pristaju dragovoljno biti prevarenima.
Koliko treba ulagati u poljoprivredu da bi ona dala i vratila? Vi imate ovdje u Lovornom sreću s vodom…
-Voda je preduvjet svega ovoga i bila bi pustoš bez nje. Ulaganja su velika, sve cijene krenule su u nebo, a mi smo tržišno okrenuti i tržište nam diktira cijenu. Poskupjeli su energenti, zaštitna sredstva, gnojiva, ali mi ne možemo povisit cijene unedogled, jer tko će onda kupovati? Zato i valja pametno dugoročno planirat.
Kako gledate na cjenjkanja na placi? Kao neznanje ili nepoštivanje rada poljoprivrednika?
-Mislim da je suvišno. Ne mislim da je nepoštivanje, nego je u prirodi čovjeka da pokuša snizit cijenu, kad mu kažete 20, on će pitat može li 18. Ne mislim da nas smatraju manje vrijednim, ali, doduše, ljudi koji žive u gradu i nisu imali doticaj sa selom, ni ne znaju kako se dolazi do nečega. Oni možda misle da se posadi stablo breskve i onda je sljedeće što napraviš da odeš do nje i ubereš plod. A oko breskve postoji cijela priča. Vidjeli ste kako smo oko grožđa morali staviti dvostruku zaštitu – ogradu protiv divljih svinja i mrežu protiv vrabaca. Dosta voća odnesu ptice, puno je šume i proširio se broj štetočina ptica, ne pjevica.
I sad, dakle, ovako. Najveći ste proizvođač najvećeg asortimana vlastitog voća i povrća, u što se može uvjeriti svatko tko s vama obiđe zemlju koju obrađujete, imate znanja kojima određeno povrće rađa i nekoliko puta u sezoni, a kažete da imate veliki problem jer na gruškoj placi ne možete dobiti nego samo jedan metar banka za prodaju. Kako je to moguće?
-Ne znam kako, ali je eto moguće i to nam predstavlja veliki problem. Već mjesecima tražimo da nam umjesto jednog, odobre dva metra banka koja bismo, naravno plaćali, te kako bismo uopće mogli izložiti svu robu koju donesemo na placu, ali nam se ne izlazi u susret. Ne daju nam. Nas to strašno ograničava, jer nam skučeni prostor utječe i na prodaju i na plasman vlastitih proizvoda. Placu su zaposjeli preprodavači i fantomski OPG-ovi koji ne proizvode ništa ili proizvode nešto malo, a naše se traženje i molba posve ignorira i ne rješava. Time nas se dovodi i u manje povoljnu poziciju, jer preprodavači uvijek imaju aktualni asortiman voća, a time i najveću razliku u cijenu, jer kad su jagode prodavaju jagode, kad su breskve prodavaju breskve, danas je jedna vrsta, a sutra druga, mijenjaju kako im donesu nabavljači. Imamo slučaj OPG-a iz Konavala koji na placu dođe s praznim ili polupraznim gajbama, a onda negdje pođu i napune cijeli banak. Apelirao bih i na gradonačelnika i na upravu Sanitata da nam pomognu. Nevjerojatno zvuči da nam se ne može kao najvećem OPG-u na placu osigurati dva metra banka.
Uvijek se poziva kupce da kupuju hrvatsko, potom lokalno, da podrže domaće, da podrže naše proizvođače, osjećate li vi to?
-Imamo mi veliki broj stalnih kupaca jer imamo 50 godina tradicije dolaska na grušku placu kao obiteljski proizvođači, naši su kupci ljudi bolje kupovne snage, ali nas ograničava prostor koji nam je odobren za prodaju. Stvarno bismo cijenili da nam se pomogne u tome da dobijemo prostor na kojemu bismo mogli izložiti sve naše proizvode.
Što je najteže, najzahtjevnije od svega što radite?
-Voće. Morate ga znati zaštititi da ne bi bilo crva i drugih bolesti, a morate isto tako s druge strane zaštititi sebe i kupce da ne imali nikakvih zdravstvenih problema. Pedeset godina ja berem breskve i sigurno ih u Hrvatskoj nitko nije ubrao više nego ja, a dok ih berem, ja ih i jedem. I tako isto i jabuke i svo voće, pojedem kilo dnevno, pa mi Mirjana često kaže kako sam ja najveći štetočina (kaže uz smijeh). Prema tome, moji kupci su zaštićeni, jer ja prije svih njih kušam voće i vidim vrijedi li ili ne.
Danas se puno govori o pesticidima, eko uzgoju…
-Bez pesticida i umjetnih gnojiva ljudi bi bili gladni i to mora svatko znat. Moguća bi bila proizvodnja bez pesticida, ali bi to bilo veoma skupo, preskupo. A što se tiče voća, nemoguće je bez zaštite. Naravno da ćete na voću, primjerice, jabukama vidjeti reduciranu zaštitu, jer imaju točkice po sebi. I onda dođu kupci i postavljaju najgluplje pitanje – je li prskano. A onda neće da uzmu tu jabuku s točkicom, nego neku idealnu. Ljudi su često jako licemjerni.
Zemlja traži svakodnevnu brigu, ne pada li vam teško što ne možete na putovanje, godišnji odmor da malo napunite baterije?
-Baterije su mi uvijek pune, potrebu za putovanjima ne osjećam a kad budem htio, mogu to sebi priuštiti. Rad mi je ispunjavanje vremena, jer dosada je najgori neprijatelj pametna čovjeka. Mislim da živim zdravim načinom života, vježbam usput, ne boli me ni kuk ni koljeno, ni kralježnica. Mnogi moji vršnjaci, pa i mlađi su sve to operirali. Osim toga, mislim da je najbitnije sačuvati zdravu glavu i optimističan stav.
Kad ste prije 50 i kusur godina upisivali ekonomiju u Gradu, jeste li očekivali ovakav život?
– Nisam. Nisam očekivao, ali, iskreno, nisam puno ni razmišljao o tome. Imao sam široki dijapazon mogućnosti, ali sam izabrao ekonomiju koja je danas profanirana do krajnjih granica. Možda bi bilo bolje da sam upisao pravo, čini mi se da bih bio dobar pravnik. Znate zašto? Tek sam kasnije došao do saznanja kako je ekonomija kao neograđeno poljoprivredno zemljište u koje vam svatko može upadati i misliti da je ekonomist. S druge su strane struke poput ograđenog zemljišta i padobranci tu ne mogu upasti… i to je ono što nisam na početku spoznao…svatko misli da je ekonomist.
Znanje vam je i te kako pomoglo, ostvarili ste „čudo“.
-Znanje je presudno, mislim da sam na placi jedini od OPG-ovaca s visokom stručnom spremom. Treba znanje o svemu, kad ćete proizvoditi, što ćete proizvoditi, kako zaštititi proizvode. Jedan moj dobar poznanik i dobar poljoprivrednik bez formalnog obrazovanja mi je znao reći kako ja pročitam cijelu knjigu dok oni pročitaju jednu stranicu. U tome je prednost obrazovanja, da znam što treba pitati i kako to što mi se kaže primijeniti i shvatiti.
Kakav je život u Konavlima?
– Konavle su fantastično mjesto za život za umirovljenike, one koji imaju stalni izvor prihoda, one koji nemaju daljnjih ambicija u životu. Za njih je to izvanredno mjesto za život. Za mlade ljude ovdje su zanimanja reducirana do krajnjih granica. Imate apartman, dobro je, radite na aerodromu, dobro je, taksirate, dobro je… sveli smo znanje na minimum, manje je potrebno nego prije jer koristimo rentu, sunce, more, teritorij….
Da, ali imamo i sjajnih primjera kako su ljudi od ničega stvorili puno, baš puno…
-Nekadašnji je konavoski seljak bio na razini fakulteta, pravi konavoski domaćini su imali veliko znanje, bez formalnog obrazovanja, jer su znali organizirat familiju, što će tko radit, znali su realizirat i izgradit, a danas je drugo vrijeme, vidjet ćemo na što će završiti. Neminovno će se promijenit struktura stanovništva jer danas je zemlja ovdje glavna roba s kojom se trguje i na ovo područje koje živi od rente, svi atakiraju. Domaće stanovništvo će domalo biti potiskivano, a i ima neku „ludu logiku“ ponašanja. Prodat će danas zemlju da bi sutra nešto bolje jeo ili kupio auto i ostat će bez toga zauvijek. Tko danas proda neku svoju česticu ili kuću, mora biti svjestan da za minutu potom ne može to isto kupit za iste te novce.
Zar nisu Konavle po tome ipak malo specifičnije jer se ljudi ne odriču lako djedovine?
-Konavle se još koliko-toliko drže, iako su nagrižene. A, kad prodavate tlo pod nogama, gubite tlo pod nogama. Ne pjeva Mišo zaludu: poljubi zemlju po kojoj hodaš…
