Kada je zatresao onaj strašni potres 29. prosinca na Banovini i kada smo u nevjerici gledali nestvarne slike tragedije i katastrofe, slušajući očajni krik one nesretne majke, u svima nama se probudila lavina empatije i potrebe da pomognemo na bilo koji način tim nesretnim ljudima. Mi iz grupe „Tata je Tata“ iz Dubrovnika koji smo i sami očevi, posebno smo osjećali potrebu da postavimo svoja leđa, da ponudimo sebe i svoje srce za pomoć Banovini. Ma ne samo mi, nego se digao cijeli naš Grad i okolica bez kojih bi sva naša humana misija bila uzaludna. Opet smo kao ’91. pokazali da smo jedno i oživili onu iskru dobrote koja se nikada u nama nije ugasila, iako se možda pritajila ili na čas nestala iza gomile apartmana, kruzera i transfera. A, nema ljepše Božje molitve nego pomagati drugima.
Napisao: Ivica Hajdić (fb tata je tata)
I evo, danas, dok ovo pišem, šest mjeseci poslije svega, još smo tu, na Banovini, još djelujemo i još trajemo, zahvaljujući vama dragim ljudima, koji nas nosite svo ovo vrijeme na valovima dobrote.
Jučer smo išli, četrnaesti put. Već u četiri ujutro smo se našli na mostu i pravac Banovina. Vratili smo se u naš Grad isti dan, negdje oko 22h, umorni ali ispunjenog srca do maksimuma, kao uvijek. Zahvaljujući medijima i svim našim objavama (koje će možda iz nečije perspektive izgledati kao nekakva samohvala, ali jednostavno bez javnog djelovanja, društvenih mreža i medija, ne bi ostvarili ni mali dio dosadašnjih akcija), uspjeli smo napraviti pravo malo humanitarno čudo, u čiji je mozaik ugrađena i svaka vaša kuna, svaka vaša deka koja je nekog ugrijala, i onaj vaš paket koji je neku obitelj nahranio, a kojeg ste zapakirali i poslali od srca.
Crni kombi, i ovaj put nas sedmero koliko nas je moglo ići: Mirko, Mišo, Darko, Matko, Damir, ja i Andrija, naš tata među tatama, koji je vozio kao uvijek i koji odrađuje operativne stvari za našu grupu. Stotine kilometara ostaju iza nas, i opet se iznova čudimo kad smo došli na Banovinu (kao da smo prvi put na ovom području), kako ljudi ovdje zaista teško žive oduvijek, i kako smo kao država tako perspektivni, ali tako neiskorišteni. Uvijek one klasične hrvatske priče rastežemo cijelim putem u kombiju, kako smo Bogom dana zemlja, sa toliko raznovrsnosti i različitosti, koja ne koristi niti mali dio svojih potencijala. Pitamo se kao i tisuće drugih Hrvata, „zašto je to baš to tako i može li bolje!?“.
Prva postaja je Graberje i posjet babi Kati kojoj smo pomagali od prvog dana potresa. Jučer je napunila sedamdeset godina, a iz oči pršti radost i veselje kao da je u ranim tridesetim. Poklonili smo joj brodić od našeg prijatelja i dubrovačkog branitelja Josipa Šljuke koji nas cijelo vrijeme podržava sa svojim prelijepim brodićima. Na kući crvena naljepnica, tako da živi u kontejneru. Nitko je od nadležnih ne kontaktira za obnovu, ali unatoč svemu čeka nas nasmijana, optimistična, raširenih ruka, grli nas i ljubi. Već nas doživljava svojima: „Evo meni mojih Dubrovčana, hoćemo li zapivat jednu a!? Ma vam nisam ništa narezala, a jeste me iznenadili za rođendan, svaka vam čast!“ Pjevali smo s Katom nekoliko puta, ali ovaj put smo kratko ostali, jer imamo još puno toga za obići i odraditi. Teško je i opisati tu našu povezanost s tim ljudima. Teško nam se iščupati iz Banovine, iako se opraštamo kao Mišo Kovač sa koncertima, jer je to jednostavno jače od nas. Već su se stvorila neraskidiva prijateljstva sa mnogim obiteljima. I vidiš da ljudima još uvijek treba pomoć, pa je teško da ti preko usana preleti ono „zbogom“, zato svi radije biramo ono „doviđenja“.
Idemo u Petrinju gdje nas čeka obitelj Zgurić. Samohrani otac petero djece, tata heroj čija je kuća stradala u potresu trebao je našu pomoć, našu ruku spasa, koju smo uz pomoć velikih dobrotvoraca i humanitaraca Saše Oseničkog, inače dobitnika nagrade „Ponos Hrvatske“ i neumorne Danijele Ivičić, jučer konačno realizirali. Zahvaljujući anonimnom donatoru iz dubrovačkog kraja obitelj Zgurić je dobila i kompletan namještaj za kuću. Uglavnom, napravljen je kupoprodajni ugovor u javnog bilježnika, platili smo bivšem vlasniku kuću (koji je inače došao iz Vojvodine da bi se realizirala ova prodaja) i obitelj Zgurić je konačno dobila krov nad glavom.
Još jedna dobra vijest za ovu obitelj je da kuća ide u daljnju adaptaciju, gdje je već prikupljeno 114 000 kuna, tako da se, kao što kaže naš prijatelj Saša, ova humana bajka i dalje nastavlja. Suze radosnice ovaj put, i riječi zahvale skromnog i dobrog tate obitelji Zgurić najveća su plaća za tisuće pređenih kilometara i sve one akcije skupljanja koje smo odradili. Kao vječna uspomena i zahvala svim ljudima koji su sudjelovali, s prednje strane kuće će se ugraditi simbolični kamen sa oznakom „Tata je Tata“ Dubrovnik, kojeg nam je besplatno napravio gospar Mihovil Šuljak iz Konavala, kojemu se ovim putem najiskrenije zahvaljujemo.
Sa osjećajem zadovoljstva i sreće ostavljamo obitelj Zgurić nekako puno mirnije i spokojnije jer konačno imaju sigurnost i svoj mir u svoja četiri zida, a naš kameni znak „Tata je tata“ koji simbolizira zagrljaj oca i djeteta neka ih uvijek podsjeća da nisu sami, da su dubrovačke tate tu uz njih i za njih zauvijek, iako je cijelo vrijeme uz njih, njihov tata, koji je za ovih pet sinova definitivno najbolji tata na svijetu.
Sljedeća postaja je Strašnik i obitelj Prašnjak. Tata Stjepan, junak Domovinskog rata i otac dvanaestoro djece uz koje smo od prvog dana potresa, čekaju nas u Strašniku, široka srca kao i svaki put. Tu se osjećamo kao doma, opušteno i spokojno. Smijemo se, pričamo malo o ratu, malo o potresu, malo o emigrantima koji su upravo prije pet minuta prošli pokraj kuće, uz najukusniju domaću janjetinu koju smo ikada jeli. Skromni, dragi, pošteni a opet tako veseli i nasmijani ljudi, iako im je kuća srušena i žive u privremenim objektima. Od obitelji Prašnjak čovjek može puno naučiti o skromnosti i zahvalnosti.
I na kraju našeg obilaska Banovine odlazimo u Letovanić, do četveročlane obitelji Lovasić, do našeg najdražeg prijatelja, do našeg malog četverogodišnjeg Marka. Teško je kroz nekoliko rečenica provući životnu priču koja bi se lako mogla ukoričiti u podeblju knjigu. Marko je teško bolestan dječak od rođenja, ne hoda, ne govori, 24 sata je ovisan o kisiku. Majka Ivanka se ne odvaja od njega ni minute. Srušena im je kuća, i uz sve životne nevolje još su živjeli u kamp-kućici do prije petnaest dana. Uz pomoć Saše, mnogih volontera, dobrotvora i donacija u kojima smo sudjelovali i mi kao grupa, obnovljen je krov njihovog doma, u mjesec dana dogodila se još jedna lijepa ljudska bajka, i obitelj Lovasić je nedavno uselila u novouređenu kuću.
Marko je naš mezimac i slika tog djeteta koje se unatoč svim poteškoćama i onim cjevčicama kroz koje mora disati, nasmijalo onako iskreno, spontano, kad ga je naš grlati Andrija zazvao :“Đe si Marko legendo naša!?, dala nam je snagu ali i bila najveće „hvala“ koje smo mogli čuti na ovom putu. Osmijeh na bljedunjavom dječjem lica koje krije svu nevinost života, čovjeka doslovno prisili da se propitkuje je li kao čovjek zahvalan na svemu što ima i što bi mogao još napraviti da se Marko još i češće smije i da njegovoj mami bude lakše.
Brojač na kombiju ovaj put pokazuje 1287 kilometara, i 13 sati i 42 minute vožnje. E sad to pomnožite sa četrnaest da bi približno shvatili koliko su naša putovanja trajala. I nije nam žao ni jednog kilometra, niti jedne minute, svi bi opet sve ponovili.
Došli smo na most, čekaju nas druge „Tate“ koje ovaj put nisu mogle ići, Niki, Miho i Nikša iako smo došli u 22h. I to pokazuje koliko smo kao grupa povezani. Popili smo po pivu i razvijali strategiju za daljnje akcije.
Iako je ovo naša službeno završna akcija, pomagat ćemo i dalje naše prijatelje na Banovini koliko i kad budemo mogli, jer smo sada orijentirani i na naše dubrovačko područje. Misleći na našeg malog Marka i njegovog brata Luku, sjećajući se mame Ivanke, istinskog heroja koja nad njim bdije neprekidno dan i noć, uz tatu Želimira koji se lavovski bori da prehrani obitelj, roje mi se misli glavom koje me prizemljuju kao čovjeka: „Budi skromniji čovjek, budi bolji čovjek, budi ponizniji čovjek, budi čovjek prema drugome…“
I zaista se tako svi osjećamo uvijek kad se vraćamo s Banovine. Valjda su nas zato i zvale te duge ceste i tužne ljudske sudbine. Da nas osvijeste u našoj ljudskoj prolaznosti. Da nas učine jednu mrvicu plemenitijim ljudima. Da nas učine poniznijim i zahvalnijim. Da nas učine makar jednu mrvicu boljim ljudima.
Spomenuo sam maloprije Miša Kovača, legendu hrvatske estrade, tako da ću i ovu našu priču s Banovine zaključiti upravo sa stihovima iz njegove pjesme kao poruku svima nama, kao nekakvu misao vodilju života: „Uvijek drugom ruku pruži, nikad nikog ne rastuži, brzo prođu nam životi, nek’ te pamte po dobroti…“
