Završno predavanje u okviru Mjeseca hrvatskoga jezika, a u organizaciji Dubrovačkih knjižnica pod nazivom “Dubrovačka rukopisna baština: djela, pisari, zbirke” održalo se u četvrtak u Znanstvenoj knjižnici Dubrovnik.
Na početku je okupljene pozdravila Paula Raguž, voditeljica Znanstvene knjižnice Dubrovnik.
Irena Bratičević s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu istaknula da se “rukopisna književna djela staroga Dubrovnika, uspoređujući broj rukopisa koji se čuvaju u Znanstvenoj knjižnici nalazi na drugom mjestu, iza arhiva Male braće. Iza njih slijede brojne druge, poput Biskupijske knjižnice u Dubrovniku, knjižnice Dominikanskog samostana, HAZU i Državnog arhiva u Dubrovniku, zbirke Baltazara Bogišića u Cavtatu…”.
Rukopisi kojima se bavila Bratičević datiraju iz 18. i 19. stoljeća. U radu se prikazuju i u cijelosti objavljuju dosad nepoznata pisma koja su razmijenili Ivan Marija Matijašević i Miho Rastić, dvojica oduševljenih ljubitelja i neumornih sakupljača dubrovačke književnosti. Budući da se u pismima isključivo govori o dubrovačkim rukopisima, ona u ovom radu služe kao podloga za raspravu o stanju dubrovačke znanosti o rukopisima u osamnaestom stoljeću kao i o stanju proučavanja dubrovačke rukopisne baštine danas.Ono što je posebno zanimljivo jer je prava rijetkost, kako kaže Bratičević, njihova su pisma pisana na hrvatskome jeziku te predstavljaju začetke dubrovačke i hrvatske znanosti o rukopisima.
Tamara Tvrtković s Fakulteta Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu istaknula je kako je jedan od zadataka svakoga istraživača priprema rukopisa, a odabir rukopisa vrši se prema kompromisu između vlastitih preferencija i onoga što je moguće, prema kriterijima poput financija, opsegu i dostupnosti rukopisa. Ovisno o kriterijima i raspoloživom vremenu, analiza rukopisa može obuhvatiti transkripciju, opisivanje, prijevod. Rukopis koji je Tvrtković odabrala za analizu ne nalazi se u Dubrovniku već u arhivu HAZU-a u Zagrebu, ali je većinski riječ o poeziji Frana Gundulića iz 1607. godine gdje je zaključeno da se u rukopisu pojavljuju dvije osobe, ali postoje indicije da je riječ o prijepisu radi niza nedosljednosti.
Ivan Lupić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci istaknuo je tri svoja istraživačka rada “Marulić u Dubrovniku”, “Rukopisni tragovi Tihićeva Lucidara” i “Arthur Evans and the Illyrian Parnassus” koji su dostupni na internetu. U radu “Marulić u Dubrovniku” pokazuje se što se “iz naizgled bezvrijednih rukopisnih ostataka može saznati o životnosti književne kulture u hrvatskom šesnaestom stoljeću”.
“Rukopisni tragovi Tihićeva Lucidara” rukopis je koji nije izgubljen, već je zapravo kasniji prijepis nepoznatog prepisivača koji je iz predloška ropski prepisao i podatak o njegovu nastanku. Mogućnost je, prema Lupićevim saznanjima i da je Tihić zapravo prevoditelj Lucidara s talijanskog, i to iz izdanja objavljenog u prvoj polovici šesnaestog stoljeća, čime preživjeli prijevod postaje izrazito važno polazište za buduća jezična i književna istraživanja.
I posljednji rad, “Arthur Evans and the Illyrian Parnassus” govori o sudbini zbirke od dvadeset i dva rukopisna sveska koji su trebali poslužiti kao temelj za prvo tiskano izdanje dubrovačkih književnih klasika, koje je u drugoj polovici 18. stoljeća zamislio Carlo Antonio Occhi, prvi tiskar-nakladnik Dubrovačke Republike.
Na kraju predavanja, voditeljica Paula Raguž pozvala je okupljene na obilježavanje pedeset godina časopisa “Latina et Graeca” i otvorenje istoimene izložbe koja će se održati u petak, 17. ožujka u 12 sati u prizemlju Znanstvene knjižnice Dubrovnik. Na izložbi će se prikazati različita izdanja Latine kroz pet desetljeća, a na obilježavanju će sudjelovati glavna urednica Tamara Tvrtković, članica uredništva Irena Bratičević, te dugogodišnja suradnica časopisa Latina et Graeca Jadranka Bagarić.
Dubrovački se rukopisi danas nalaze u preko 80 zbirki u svijetu, a građa kojom se predavači bave uglavnom datira od sredine 15. do kraja 19. stoljeća te je dominantno rukopisna. Projekt “Hrvatska rukopisna kultura: djela, pisari, zbirke”, financiran sredstvima Hrvatske zaklade za znanost, osim individualnih zadataka predavača, obuhvatio je dva zajednička: izradu pojmovnika nazivlja koje znanost o rukopisima kao disciplina upotrebljava te izradu kataloga koji je proizašao iz činjenice da u Hrvatskoj ne postoji jedno mjesto na kojem je sustavno prikazano kojom rukopisnom građom se raspolaže, tko su autori i djela i sl. Projekt je za cilj imao “pridonijeti produbljivanju spoznaja važnih za proučavanje književnosti i jezika, unaprijediti dosadašnju razinu bibliografskih opisa i donijeti nove uvide u području knjiške i kulturne povijesti.”
