Povjesničar Ivo Orešković se osvrnuo na učestalo korištenje izraza – konavoska vila – koje se pojavljuje u javnom prostoru, smatrajući kako je posve dovoljno reći: Naša Konavoka. Pojasnio je to na sljedeći način:
Već duže vrijeme se kolebam da li reagirati na nazivanje naših Konavoka „vilama“ i to iz razloga što znam da je istinska namjera ukazati na njihovu ljepotu, uspjeh, vrijednosti itd. Kriva riječ! Dragi moji, Konavoke nikada nisu bile, niti će biti, „vile“!
Stoga donosim citat, tumačenje riječi ili fenomena „vila“ iz Hrvatske enciklopedije Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža (2013. – 2024.: „vile, prema narodnom vjerovanju, tajanstvena ženska bića izvanredne ljepote. U hrvatskim krajevima vjeruje se da su vile djeca Adama i Eve, pred Bogom zatajena i time lišena blagoslova; kao nadoknadu Bog im je podario nadnaravne moći, gospodstvo i obitavališta u gorama, rijekama, jezerima, jamama, špiljama i dr. Visoke su i vitke, bujne zlatne kose, raspuštene ili spletene u pletenice, a umivajući se u osvit zore na nepresušnim vrelima kosu raspleću i češljaju zlatnim češljevima; odjevene su u bijele, duge haljine, a na glavi nose vijenac spleten od bilja i cvijeća, zlatnu krunu ili zvijezdu; okrilje im je zlatni rubac ili marama i u njemu je sadržana njihova vilinska moć. Žive slobodno, provodeći dane u igri, plesu, kupanju. Katkada grade velebne građevine, npr. kule, mostove i sl. Povremeno rado komuniciraju s ljudima, osobito s pastirima; nude im pomoć u čuvanju stada, poučavaju ih liječenju biljem, daruju ih i štite od nevolja. Pomažu siromašnima, zalutalu putniku pokazuju put, vojniku osnaže desnicu, umiruju uplakano dijete u kolijevci. Ipak, potencijalno su opasne. Čovjek im se može zamjeriti ako odbije njihovo prijateljstvo ili ako otkrije pomno čuvanu tajnu o nekom njihovu nedostatku, npr. da umjesto ljudskih stopala imaju životinjska kopita, da im kosa zaudara i sl., ili ako pokažu namjeru da ukradu okrilje s vilinskim moćima.
Tada pokazuju osvetoljubivu stranu svoje ćudi, remete posao, narušuju zdravlje. Vjeruje se da vile imaju djecu s ljudima, ponekad svojom voljom, ponekad protiv, najčešće ako im je čovjek uspio ukrasti okrilje s moćima. Tada čeznutljivo čekaju dan kada će ga vratiti i pobjeći, pri čem odvode i djecu. Budući da su ljudi postali sve lošiji, vila je nestalo, a moguće je da su se povukle u more, gdje žive kao sirene.“
Za razliku od njih Konavoke su stvarne djevojke, žene, majke, bake. Njihove vrijednosti su sasvim oprečne značajkama mitoloških bića „vila“. Upoznao sam ih mnogo u ostavinskim spisima Kotarskoga suda u Cavtatu (1898.-1947.).
Ujedno riječ „vila“ itekako asocira na one „ratne vile“ koje u našoj bliskoj povijesti nisu baš s obližnje planine naših istočnih susjeda donijele dobra Konavlima. Stoga zaključujem. Dovoljno je kazati: Naša Konavoka! Time ste rekli sve – zapisao je Ivo Orešković, a na upit na svom fb profilu – što će na to reći konavoske vile, još jedanput odgovara:
-Ne postoje konavoske “vile”! Konavoka je od vazda domaćica, nositeljica tri kantuna od kuće, težakinja, majka, ujedno skladna, lijepa i odmjerena, djevojka i žena. Danas je Konavoka uz sve to i obrazovana, poslovna, moderna. Veselim se uspjehu svake naše Konavoke. “Vila” je relikt i izmišljotina sustava koji je gazio konavoske vrijednosti.