Domagoj Vlašić zasigurno je najmlađi dubrovački doktor medicine. Zasad je jedini koji je, odmah nakon diplome, dobio specijalizaciju, a vjerojatno i jedini koji se, s nepunih 25 godina i jako malo iskustva u praksi, uspješno nosio s izazovom vođenja tima u COVID-19 centru u Studentskom domu. Bio je izvrstan student, svira gitaru, trenira plivanje i govori tri strana jezika. Svoju budućnost, nakon završene specijalizacije oftalmologije i dodatnog obrazovanja u inozemstvu, vidi upravo u Dubrovniku jer „srce vuče tamo gdje je dom“.
Zašto medicina?
– Htio sam studirati medicinu ili ništa. Nisam bio dio dobro poznatog klišeja koji je nakon gledanja medicinskih serija kao Uvod u anatomiju ili sličnih osjetio medicinski poziv. Fizika, kemija i biologija su mi uvijek ležale, a godinama je interes za prirodne znanosti rastao. Također, vjerujem da je na moju odluku, pa makar i podsvjesno, utjecalo i odrastanje uz tetku i dunda, koji su oboje liječnici i profesori na Medicinskom fakultetu. Mogu reći da se mozaik malo po malo slagao godinama do konačne odluke.
Medicina nije posao, to je poziv. Ako želite slavu i novac, to je puno lakše i brže postići u nekim drugim strukama. Smatram da je medicina samo za one koji su spremni cijeli život puno učiti i podijeliti svoje znanje s drugima. Ne idealiziram, ali mislim da je to jedini motiv za odabir studija medicine, želja da se pomogne drugima, odnosno potrebitima.
Medicinu je u Zagrebu završio u roku, a već na drugoj godini dobio je dekanovu nagradu za najboljeg studenta, te je bio dio skupine studenata u međunarodnom projektu vezanom za mentalno zdravlje koji su ovjenčani rektorovom nagradom. A zašto je odlučio postati „doktor za oči“?
– Četvrta, peta i šesta godina studija provode se najviše na klinici. Radimo po bolnicama,odnosno odjelima gdje dobivamo uvid u sve medicinske specijalnosti. Prvo sam se zainteresirao za kardiologiju, koja je dugo bila moj izbor, ali sam onda na šestoj godini slušao oftalmologiju. Odlučio sam se upravo za oftalmologiju jer mi nudi širok spektar mogućnosti za kasnije, kako od ambulantnog rada do najizazovnijeg operativnog dijela. Uz to želim istaknuti da je izuzetno perspektivna grana medicine koja brzo napreduje, pogotovo u primjeni novih tehnologija.
Diplomirao sam lani u sedmom mjesecu, a sredinom ljeta raspisana je specijalizacija za oftalmologiju u OB Dubrovnik. Prijavio sam se, dobio na natječaju i počeo raditi.
Dvadeset mjeseci Domagoj će odraditi u našoj bolnici, a potom još tri godine u Zagrebu u Kliničko-bolničkom centru Rebro, prije nego što počne samostalno raditi. Nije rijetkost da specijalizanti ostanu raditi na klinikama, nakon završene specijalizacije.
– Na klinici se naravno nudi obilje mogućnosti za usko usavršavanje u okviru struke, te se iz tog razloga dosta specijalizanata odluči ostati raditi na klinikama zbog interesa za neka područja, koja se samo tamo mogu raditi. Nisam razmišljao o ostanku u Zagrebu, ali sam razmišljao o odlasku u inozemstvo. Ne u obliku trajnog preseljenja, već u svrhu edukacije. Naravno, htio bih i nakon specijalizacije napredovati, učiti, a vrela znanja u mojoj struci su u najjačim centrima u Londonu, Barceloni te Parizu. Nakon usvojenih znanja svakako bih se htio vratiti i sve to primijeniti u Dubrovniku. Iako malen, oko je kompleksan organ koji nam u velikoj mjeri omogućuje percepciju svijeta oko nas, stoga i ne čudi da oftalmologija ima mnogo subspecijalizacija. Kvalitetan oftalmolog mora biti jako precizan, manualno spretan i strpljiv.
I dok se pomalo uz pomoć svoje mentorice dr. med. Helene Kaštelan uhodavao u posao, u rad u ambulanti, preglede i kontakt s pacijentima, a u operacijskoj sali asistirao u operacijama koje izvodi voditeljica Odjela doc.dr.sc. Antonela Gverović Antunica, dogodila se pandemija koronavirusa.
-Kao i svi specijalizanti OB Dubrovnik po odluci Ministarstva zdravstva sam mobiliziran. Nadam da je ovo bilo iskustvo, koje se događa jednom u životu. Kao što je situacija zatekla i vrsne specijaliste infektologije, tako je i nas na početku karijere. Ponosan sam što sam bio dio prvoga liječničkog tima oformljenog za COVID centar u Studentskom domu. Prvenstveno zamišljen kao mjesto koje bi trebalo pokrivati pokretne pacijente koji su u fazi ozdravljenja, našao se pred izazovom proboja virusa u domove za starije osobe u Pločama i u Dubrovniku. Situacija se promijenila, no smatram da smo izvrsno odgovorili na krizu s naša tri tima sastavljena od jednog specijalizanta i dvije medicinske sestre. Bio je to jedan veliki izazov i životna lekcija. Ne bih to uveličavao, ali bio je to jedan nevidljivi, nepoznati neprijatelj o kojem ništa nismo znali, a trebalo ga je pobijediti.
Situacija se smiruje, a što ti misliš kako će biti dalje?
-Sada je popularna sintagma „novo normalno“, ali meni se čini da se polako, ali sigurno vraćamo na staro, sudeći po ponašanju ljudi. Smatram da moramo biti na oprezu jer ne znamo što će nam donijeti jesen i hladnije vrijeme, a vidimo kako Brazil, gdje jesen i zima dolaze, postaje novo svjetsko žarište epidemije. Mislim da nećemo biti mirni dok se ne pronađe adekvatno cjepivo na čemu trenutno rade svi eminentni svjetski znanstvenici.
Bolnica je dva mjeseca funkcionirala samo za hitne slučajeve i COVID pacijente. Kakvo je sad stanje sa listama čekanja?
– Moram prvo reći da smo tijekom ove krize u bolnici imali veoma kvalitetnu organizaciju rada koja je adekvatno odgovorila na izazove krize. Sad kad se polako vraćamo u normalu treba nadoknaditi zaostatke. Mi na oftalmologiji smo odlučili slijedeća dva tjedna u ambulanti raditi i ujutro i popodne, kako bismo nadoknadili zaostatke. Naše liste čekanja nisu bile velike jer od Nove godine imamo novi način naručivanja mjesec za mjesec. Operativni zahvati su izazov, tu imamo veću listu čekanja. Trenutno čekamo da nam se oslobodi operativna sala, koja je tijekom krize pripala ginekologiji za zaražene trudnice. U narednim tjednima trebali bismo osigurati salu i početi s operacijama. Opet zbog mjera i situacije s COVID-om prvo ćemo operirati pokretne pacijente, koji su iz Dubrovnika i imaju uvjete odmah nakon zahvata poći na kućnu njegu. Zbog hospitalizacije koju nastojimo izbjeći jer smo trenutno ograničeni kapacitetom, pacijentima iz udaljenijih dijelova županije osigurali smo termine najesen.
Kako si se nakon šest godina života u Zagrebu ponovno prilagodio ritmu života u Gradu?
-Svoje adolescentske godine u kojima se čovjek u biti razvija i formira proveo sam u Zagrebu. Zagreb me obilježio i jako sam ga zavolio. Vrijeme i nedostatak mora u početku su me mučili, ali su druge prednosti Metropole to nadoknadile. Od početka je moja ideja bila da se vratim doma, u Grad koji me je odgojio i omogućio da studiram u Zagrebu, te bi to bio svojevrsni način da vratim svoj dug prema ovom gradu. Srce me vuče tamo gdje je dom. Iz zagrebačke pete brzine ovdje sam došao u prvu-drugu, što se ritma života tiče, izuzev ljeta kada dosežemo vrevu velegrada. Dosta mojih prijatelja je ostalo u Splitu i Zagrebu i nemaju se namjeru vratiti u Dubrovnik, što je i logično jer imaju veći izbor pri zapošljavanju u većim gradovima, no u ovih šest mjeseci sam u Gradu upoznao jako puno novih ljudi i mogu reći stekao nova prijateljsva tako da se moj prvotni strah od povratka rasplinuo. Vjerujem da se i u Dubrovniku može graditi kvalitetan život i karijera.
Ova kriza koja pomalo prolazi promijenila je vrijednosti u društvu. Odjednom uzori postaju liječnici i sestre, znanstvenici, stručnjaci.
-Da, mogu slobodno reći da smo postali novi influenceri, što je pozitivno. Počeo se cijeniti upornost, trud, znanje na kojem smo radili godinama, kako liječnici tako i medicinske sestre. Vidi se da je u kriznim situacijama nužno vjerovati struci, a ne onima koji se kao stručni predstavljaju. Prioriteti su se promijenili, ali ostaje za vidjeti hoće li to biti trajna promjena ili je to sad jedan psihološki momenat izvanrednog stanja.
Domagoj je uistinu neobičan mladić fokusiran na ono što radi s jasnom vizijom budućnosti i željom za novim znanjima i vještinama. Uz svoj posao koji mu je prioritet svira gitaru, trenirao je plivanje 15 godina u Gradu, ali i na studiju, a govori i piše tri strana jezika engleski, njemački i španjolski. O njemu ćemo tijekom godina sigurno još dosta čuti, a zbog svih nas želimo, mu sreću na svim ispitima i dodatnim edukacijama i da nam se vrati u dubrovačku bolnicu.
