Nevenka Šarčević, povjesničarka umjetnosti objavila je napis na Arteist.hr pod naslovom: Biskupska palača u Dubrovniku: Kako se oteti zaboravu, ignoriranju i neznanju? Opisala je svoj doživljaj Palače, ali i Grada dok je boravila u Dubrovniku. “Predstavlja li se dovoljno turističkim posjetiteljima naša kulturna baština? Prepoznaje li se njezin potencijal i upućuje li se u njezine slojevitosti na odgovarajući način? Konačno, je li i sam Dubrovnik u prilici uvijek odgovarati na „izazove baštine“ i vitalno (re)interpretirati svoju povijest – upitala se Šarčević.
Znakovitim se čini pitanje koje se nameće u susretu, ne samo s ovim kulturnim spomenikom, nego i gradom spomenikom: kako i na koji to „živ“ ili aktualan način može govoriti grad iz kojeg se odavna iseljava život radi prevladavajuće uloge grada kao turističke atrakcije. Dobio je status prestižne destinacije koji se čini da nije „trebalo ni stjecati“ jer je stoljetna postojanost, kulturna i lokacijska iznimnost Dubrovnika omogućila vankategorijsko značenje. Stoga je nužno promatrati ovaj grad u kategorijama koje vrijede samo za njega. Malo je dosljednih paralela.
O tome kakav je turizam Dubrovnika i nalikuje li onom kakav je u drugim krajevima naše obale, valja postaviti pitanje na nekim drugim mjestima. Boraveći u rujnu i listopadu u ovom gradu te čitajući djela naših pisaca uhvaćenih u kamenu, svjetlosti, bojama i zvukovima grada, naročito zbirku priča Cvjetni trg Danijela Dragojevića nisam se mogla oteti mislima o „dosadi“ i kiču koji se masovnim turizmom useljavaju na prostor naše obale. Tek oni granični, rijetki tragači gaje u sebi „zrno“ potrebe za mirnoćom i sabiranjem na putu, a što se može naći u Dubrovniku kao nigdje drugdje. Premda, i oni kao ovi prvi, neumorno doprinose „utabavanju“ već ionako „izlizanog“ i raznim dostavnim teretima oštećenog kamenog pločnika Straduna. Doima se da će skalini o kojima tako poetično piše Danijel Dragojević ukazujući na muzikalnost kao osobinu samog Dubrovnika, još malo pa nestati. Tko bi rekao da su tvrdi i kameni dubrovački pločnici i skalini tako „osjetljivi“? Je li došlo vrijeme da se u glazbenim svojstvima samog grada koje nije prepoznao samo Dragojević, nego i toliki nam poznati umjetnici posluša zvukove nestajanja? Vjerujem da nije.
Kad se sagleda hvalevrijedna obnova nekadašnje Palače Sorkočević, današnje Biskupske palače i formiran stalni postav umjetnina pokazuje se kako se na njoj potvrđuje da povijest nekog spomenika arhitekture može govoriti „više od povijesti“, a koja još uvijek ima svoje zvukove i melodije što odzvanjaju vlastitim ritmom, spomenika koji je odolijevao nizu drastičnih fizičkih razaranja. Stoga se čini da mu je danas jedina prijetnja razaranje – nepoznavanjem, nezanimanjem i ignoriranjem. To se Biskupskoj palači u Dubrovniku ne bi trebalo, a po svemu sudeći i neće dogoditi.
Cijeli tekst možete pročitati Ovdje.
