Dirljive poruke oproštaja od Borne, maturanta Privatne gimnazije Dubrovnik koji je jutros stradao u prometnoj nesreći mogu se pročitati na njihovoj fb stranici.
Znam da bih trebao nešto reći… Ali kako? Kako dalje uopće? Kako sve u trenu postane besmisleno i jadno i nevažno… I državna matura i upisi na fakultet i ispravljanje glupih ocjena… Život se ugasio. Divan, mlad, naš… U trenu. Kako se pribrati? Kako ne jecati? Kako naći riječ? Kad je nađeš kako da izađe iz grla?
Osobno sam poživio teške, pa i tragične trenutke i velike životne borbe. Ali teško da te išta može pripremiti na ovakvu tragediju. Pa Borna, je li mogućeeee?
Jedina utjeha ostaje u vjeri, da je ovaj život prolazan svima, da je otišao u bolji život, u visine gdje više nema ni boli, ni jada, ni tuge, ni suza… Da Bog koji mu je Otac ga je izbavio od mnogih padova i nevolja kojima smo mi koji ostajemo podložni živeći i dalje ovdje, na ovom mjestu, kojeg u ovakvim situacijama s pravom zovemo – dolina suza…
Vi koji vjerujete da život ima dublji smisao, da je smrt pobijeđena, premda umiremo svi, pozivam vas da ne klonemo duhom, da molimo za našeg Bornu, da ga Gospodar života i smrti primi u Očev dom, u nebesko kraljevstvo, u Vječni raj. Čuvajmo ga u srcu i mislima uvijek na najljepši mogući način! Recimo mu Doviđenja, prijatelju! Ne, zbogom zauvijek. Nego : Uživaj kod Boga dok se ponovno ne sretnemo! Molite i za njegove roditelje, njegovu obitelj, da im Bog podari utjehu i snagu. Jedini On to može. To je moje životno iskustvo i jedino ono mi daje snagu da vam ovo pišem i da idemo dalje… Jer moramo! I čuvajte se, ostavite se molim vas tih opakih strojeva. Što je vrjednije od života?!
Tomislav
Ja vjerujem da će Borna UVIJEK bit tu s nama. Da je anđeo sad jer to i jest bio, da je otišao i da pazi na nas…na vas.
Osjećat će se i nepovjerenje i tuga i ljutnja i otupljenost dok ne prihvatimo situaciju. Ne možemo je promijeniti nažalost, da bar… , ali možemo pazit na sebe i jedni na druge.
To divno dijete ćemo opet srest a on će bit tu, moramo ga pustit da ga osjećamo. Držimo ga u sjećanju, u smijehu u njegovoj svoj ljepoti duše… u nama.
Psihologinja Božena
Znam da će čudno zvučati od profesorice iz Vjeronauka – ali nema se što sad pametno reći. Normalno je da smo svi pogođeni i da se svatko nosi različito s time. Ponekad na ovako nešto čovjek ne zna drugačije reagirati nego tišinom. Potpuno zanijemiš od šoka. U mom srcu Bornu ću pamtiti kao jednog od one vrste učenika zbog kojeg profesor voli svoj posao. Duboko vjerujem da je i bio takav i čovjek. To je moje iskustvo njega. Predivan mladi život tek startao… Ne želim ni pokušati razumjeti, niti pokušati tražiti odgovore na beskrajna pitanja koja mi se u glavi javljaju. Jer ne postoji pravo objašnjenje koje bi dalo odgovor na patnju… ono što mi osobno ostaje je vjera, da je taj mladi čovjek sad na boljem mjestu…. i da će Bog dati snage svima koje je ostavio za sobom da nastave dalje….
Vjeroučiteljica Ana
‘Kad moje ruke ne mogu dohvatiti ljude koji su bliski mome srcu, ja ih zagrlim dušom i molitvama.” Od jutros tvoja duša grli svoga Stvoritelja, a molitve sve Tvoje drage, obitelj, prijatelje, sve nas koje si poznavao.
Zahvaljujem Gospodinu na daru što sam jednim malenim dijelom mogao biti dio Tvoga puta u vječnost. Do viđenja uzorni učeniče, do novog susreta, dragi Borna!
Joško Mikuš
