Jedan od brojnih malih dioničara TUP-a, podatci poznati redakciji, obratio nam se pismom u kojem je ispričao ukratko svoju obiteljsku priču vezanu uz ovu tvornicu i njezine dionice. Potaknut jučerašnjim javnim istupom SDP-a, poručio im kako se izdaleka vidi da oni nisu zaštitnici javnosti i poručio im da umjesto da “štite” javnost, prozovu dužnika, koji TUP-u duguje 150 000 kuna. Njegovo pismo prenosimo u cijelosti.
–Visoko sam obrazovana osoba i ja i moj brat, a školovanje su mi omogućili moji roditelji, obični mali ljudi, otac koji je radio na građevini i majka koja je cijeli svoj život provela u TUP-u.
Sjećam se jako dobro smjena kako noćnih, tako i dnevnih kada je meni, kao starijem bratu, bila obveza čuvati mlađeg do dolaska tate jer je mama ponekad radila i noćne smjene .
Kuhao sam ručak, pospremao kuću, brinuo se da mlađi napiše zadaću i tako cijelo svoje djetinjstvo jer to je meni i svima iz moje generacije bilo sasvim normalno. Danas su neka druga vremena došli neki novi klinci pa pametuju i vode brigu o tuđim životima, a s ne o svojim.
Znao sam tada, a znam i danas koliko se moja majka trudila da zajedno s mojim ocem imamo sve što nam je potrebno i još uz sve to gradimo krov nad glavom, a ne čekamo da nam ga netko ponudi, nego ga grade svojim rukama i teško stečenim prihodima.
Brat odlazi na fakultet, ja ostajem studirati u Dubrovniku i uz pomoć povremenih poslova kao student pomažem obitelji, majka i otac su u mirovini ali se svaki mjesec uredno otplaćuju dionice TUP-a, ponekad je i obrok skromniji, ponekad je iz našeg malog vrta, a sve kako bi se imalo i za bratovo studiranje izvan Dubrovnika, ali i za naše potrebe i tako iz godine u godinu.
Kada je brat završio studij počeo sam opet svojim rukama stvarati za sebe i svoju odabranicu.
Ja sam ona generacija kojoj mama i tata nisu kupili auto za maturu nego sam ga kupio sam štedeći i radeći.
Majka obolijeva i umire dosta rano, a potom umire i otac, ostaju dionice u nasljedstvo, zovu nas iz TUP-a i pitaju hoćemo li prodati, kontaktiramo i druge dioničare i svi misle isto dobra je to cijena i vratit ćemo i više od onog što su naši roditelji uložili. Da je isti novac stajao na bankama isto toliko, ovoliko ni s kamatama ne bi dobili.
Odlučujemo se na prodaju kao i koliko sam čuo preko 90 % radnika i čekamo novac jer kome on nije potreban i onda jutros članak na Dubrovniknetu.
Tamo neki ljudi mimo onih iz gradske uprave, mimo nas dioničara, mimo uprave TUP-a dogovaraju da se sve ovo sruši, uz to saznajemo da određeni ljudi duguju za najam prostora u iznosu dobrog auta. Onog istog auta o kojem su dioničari svih ovih godina mogli samo sanjati.
Kako je to moguće da nam drugi idu govoriti što bi trebalo biti s našim dionicama.
FRANKOVIĆ: Zašto je bitan TUP?
Tko je taj tko se ima pravo miješati u teško stečene dionice dioničara i uprave koja je izabrana?
Gospodo koji se predstavljate kao zaštitnici javnosti, nemojte vidi se izdaleka da to niste, da ste htjeli zaštitit naša teško stečena prava mogli ste proizivati i pozivati dužnika za dug od 150 000 kuna, takve ste trebali prozivati i tako biste pomogli TUP-u već odavno i možda bi danas dionice još više vrijedile.
Brani li SDP-ovac Ivan Tropan javni ili svoj privatni interes u TUP-u?
Sve dok ovakvim bahatlukom i ne plaćanjem prostora u kojem mi imamo udjele pokazujete svoje pravo lice „DALEKO VAM KUĆA“ rekli bi naši stari. Pustite nas male dioničare da sa svojim dionicama radimo što želimo, brinite se vi o vašim dionicama, a naše ostavite nama, nemojte se miješati i uništavati i ovo malo što nam je ostalo od teško stečenog rada roditelja, zaključio je dioničar društva TUP-a, naš sugrađanin, čiji su podatci poznati redakciji.
