Akademkinja Željka Čorak, povjesničarka umjetnosti, prevoditeljica, esejistica, književna i likovna kritičarka, članica suradnica HAZU od 2006. godine, redovita članica od 2018., priredila je tekst za zagrebačko predstavljanje knjige Maje Nodari “Baština u knjizi” u izdanju Društva prijatelja dubrovačke starine.
Tekst s potpisom Željke Čorak prenosimo s užitkom, baš kao što će u njemu uživati svi oni koji cijene baštinu, s poštovanjem i zahvalnošću.
Čuj, sveti Vlaho, čuj!
Mnogi ne znaju da si Ti, kao sveti Blaž, patron Zagreba, baš kao i Dubrovnika. Tako Ti među mnogim svojim zadaćama izvršavaš i jednu posebno važnu – radiš na integraciji Hrvatske. Zagreb Te doduše slavi tamo na jugu, ponosi se Tobom sa svoje sjeverne udaljenosti. Ali kad Te treba ovlastiti na cijelom teritoriju, kad je, uzmimo sitan primjer, trebalo stvoriti novu zlatarsku puncu nove Hrvatske, umjesto da se ponosno posegne za prastarim dubrovačkim žigom s Tvojim likom, odabere se motiv bez pamćenja – vaga (koju dijelimo s Gornjom Voltom). A Ti si cijeloj ovoj zemlji, posebno ovom Zagrebu, potrebniji nego ikada. Jer si u Dubrovniku, makar da mu je unutar zidina ostalo svega oko osam stotina stalnih stanovnika, uspio očuvati građansku ljubav i svijest.
Ne bi se moglo dogoditi da se na godine zatvori Pjaca, ma iz kojeg razloga. Sveti Marko zatvaranje je, međutim, dopustio. Kolegijalno ga ukori. Svetom Marku naime nedostaje podrška onih koji je Tebi daju. U Zagrebu je zavladala ravnodušnost. Kao da nema niti onih osam stotina. Gdje je Društvo prijatelja zagrebačke starine, na sliku sjajne građanske udruge dubrovačke, koja je jedinstvena civilizacijska legitimacija hrvatske države? Gdje su ovdje javne i redovite, medijske manifestacije brige za katedralu? Gdje su nadmetanja sponzora u pomaganju njezine obnove? Daleko je Pariz, ali Dubrovnik bi morao biti blizu. Uza sve otežavajuće okolnosti, ili možda zbog njih, uspio si održati svijest o baštini kao uvjetu opstanka. Kako bi rekao Igor Zidić, tradicija nije samo prošlost, nego i protežnost. Dokaz je Tvoga trajnog djelovanja i ova knjiga Maje Nodari koju večeras predstavljamo.
Maja Nodari povjesničarka je umjetnosti, znanstvenica, konzervatorica, književnica, novinarka. Od početka devedesetih godina, za cijelo vrijeme rata, pa tako reći do danas, odaslala je u eter preko tisuću i šest stotina radio-emisija. Ova je knjiga od četiri stotine i trideset stranica izbor iz te goleme radijske i konzervatorske građe. Maja Nodari poučavala je i obaviještala, tješila i pružala nadu. Jačala je svijest o pripadnosti, homogenizirala zajednicu. Njezina je erudicija neupitna i nenametljiva, kako u užoj struci, povijesti umjetnosti, tako na polju književnosti ili glazbe. Maja Nodari jednako raspolaže povijesnim znanjima kao i uvidima u suvremenost. Ništa nije zanemareno u njezinu svijetu, sve je podloga za jasnu spoznaju, britak sud i strastveno zarazan izričaj. Ako postoji živa baština naših velikih profesora, Milana Preloga, Grge Gamulina – koja danas uzmiče pred obrtničkom suhoćom specijalizacija – Maja Nodari jedna je od onih koji su naslijedili i nastavili njihovo kulturološko poimanje znanosti i struke.
Kao dugogodišnja konzervatorica, Maja Nodari svjedočila je dobru i zlu sudbine dubrovačkog prostora. Ali prije svega ona ga je savršeno poznavala i očitavala. Svakako kvaliteta njezina čitanja dopunjava definiciju Grada. Kad se, primjerice, govori o povijesnom Dubrovniku, po pogubnom klišeu Plana Voisin obično se misli na grad u zidinama i, odvojeno, na njegove udaljene vriježe, ljetnikovačka područja. Iz čitanja Maje Nodari vidi se jedan grad prelijevanja, grad, naročito, Konala i Boninova, gdje se gusti akord aglomeracije intra muros u vezanoj melodiji slijeva prema nježnom staccatu ladanja. Ta vezana melodija čini Dubrovnik i specifičnim vrtnim gradom. Kao idealistička šala, sa suzom za Gruž, danas se čini misao da je ta dionica mogla biti inspirativna u oblikovanju novih gradskih područja…
Viđenje grada Maje Nodari zasnovano je na ustrajnoj valorizaciji konteksta. Time je ona stajala nejunačkom vremenu uprkos, vremenu koje nije prošlo, u kojemu arhitektura prečesto parazitira na mrtvom urbanizmu. Ali kontekst za Maju Nodari nije samo zatečeno građevno okružje, sa svojom punoćom i prazninom, gabaritima, proporcijama, materijalima, bojama, smjerovima, pogledima, zadanim brzinama i zastojima, kretanjima vjetra, mirisima, prirodom, raslinjem, zvukovima…- svim onim čemu se treba kreativno primjeriti da se ostvari mjera i sklad. Kontekst je za nju i memorija, ono nevidljivo, prethodno, nestalo, imena, ljudi, sadržaji, namjene, ono ustrajno i ugroženo, običaji… Knjiga Maje Nodari nažalost svjedoči o bezbrojnim pronevjerama najdragocjenijeg nasljeđa, o nasilju nad prostorom, o nepopravljivim zlodjelima od Lapada i Gruža do Belvedera i natrag. Sjajno izabrane fotografije, s komentarima što čine cijelu jednu knjigu u knjizi, izazivaju snažne emocije kojih ne može ostati pošteđen ni onaj tko Dubrovnik nikad, a kamoli prije i poslije, nije vidio. Neporeciva kritičnost Maje Nodari nije, međutim, dnevno upregnuta, potrošna i prolazne naravi. Ona je odmjerena i staložena, a uvjerljivost i dojmljivost daju joj snažne formulacije i zamjetan osobni ulog.
Jedna od dragocjenih tema ove knjige jest zahvalnost. Nižu se likovi prethodnika, učitelja, prijatelja, suradnika, supatnika. U svijetu u kojemu je konkurencija imperativ a vrline se smatraju slabošću i ta je autorska pozicija zapravo mimo struje. Teško je u ovako ograničenoj minutaži, da se radijski izrazim, navesti pojedina imena. Ali nemoguće je ne imenovati jedno kolektivno, ovdje već spomenuto tijelo, koje je Maja Nodari uvrstila u svoju krunicu. To je Društvo prijatelja dubrovačke starine, o kojemu se nikada dosta ne zna, i čija impresivna djelatnost i postignuća, ovdje predstavljena riječju i slikama, nastavljaju onu brigu o javnom dobru na kojoj je počivala veličina dubrovačke republike.
Knjiga Maje Nodari ujedno je odlična literatura suspregnute pjesnikinje. Njezin božićni ciklus, njezina sakralna geografija, njezini čudesno izvučeni detalji – poput priče o grobu malog Giuseppina na Boninovu, o smrti Sonje Vujnović za fortepianom što se danas nalazi u dubrovačkom muzeju, o reinkarnaciji dijaloga Vojnovićeva Orsata i Deše u monologu gospara Frana Cetinića koji zatvara svoj café…- čitaju se s velikim užitkom u tekstu. A svojevrsni kulturološki vrhunac konvergencije znanosti i umjetnosti, znanja i umijeća, predstavlja autoričino čitanje manirističkih kapitela iz vrta palače Crijević-Pucić na Pilama: nenadmašno prevođenje kamenih glazbala u živu glazbu onoga, šesnaestoga vijeka.
Čuj, sveti Vlaho. Čitala sam prije dva dana da se produžuje legalizacija divlje gradnje do godine dvije tisuće i jedanaeste. Toj strogoj gornjoj granici svrha bi bila da se daljnja divlja gradnja iskorijeni i spriječi. Jedan zakon na popust ogledno bi mogao izazvati i popust u drugim zakonima. Što se tiče sudbine naših krajolika, urbanih, ruralnih i prirodnih, ujedinjeno kulturnih, što se tiče zaštite baštine, koja je, to se već obvezno mora naglasiti, prvorazredan ekonomski resurs, ne čini mi se da se piše dobro. Sveti Vlaho, jako si potreban. Raširi svijest o onome što imamo i o onome što gubimo. Čuvaj Grad i zemlju. Daj snagu bar našim riječima, kojima zadržavamo ono što bacamo uludo. Onu snagu kakvom je napisana knjiga Maje Nodari o kojoj smo večeras govorili.
