Poezija je pjesma duše. Upoznajmo našu sugrađanku Ivu Pozniak kao pjesnikinju.
uštap
držim se za uštap
čvrsto objema rukama
za reflektor pod kojim plešem
izgrebana od suza
dok mi perje s božićnog drvca
škakulja pazuhe
ponekad sanjam kako ti mičem kosu sa čela
i to je sve što o tebi sanjam
krevet je posut drobljenim makadamom
ostaje kao čudan bijeli trag pod nosnicama
ujutro ti jedino vire stopala
klimatske promjene
možda me nekad spomene
“to je ona cura s klimatskim promjenama”
moj spomen ostavi mlijeko na zidovima
uvuče se u vlakna vunenog tepiha
kao suhi kolačić koji dobiješ uz kavu
i nikad mu se ne sjećaš okusa
neposredna poruka u obliku slatkog prutića
da je život predivan
slijevam se niz hladne pregrade rezervirane sobe
do čvoranja buchare niti
uzemljena ostavljam grudice
kao puding
u potrazi za načinom
kako da ovo cvijeće napokon proklija
jebene klimatske promjene
snijeg
ovako ja to zamišljam
pravim anđele u plahtama tvog kreveta
iz očiju ti sniježi
usnama hvatam pahulje
tope se od vreline uzdaha
preko lica razlijeva čipka
prekrila je planine
šume
ostavila iscjedak u nizinama
na vlatima trave
(u proljeće će rasti visibabe)
kad čvrsto stisnem kapke
prepoznajem sve oblike
čuje se samo zvuk propadanja
u negaženi bijeli pokrivač
dok meke sove
nose tople obroke mladuncima
(nešto su ubile)
sutra ću
sakrivena iza čempresa
jesti preostale grumene
ostajem te žedna
rune
crtam rune po prstima lijeve ruke
zaštita, ljubav i sreća
(kažu treba nositi carnelion)
meditiram nad juhom
da zahvati sve s dna
lovorika bezobrazno pluta
prepustila se valovima
u pokretu od glave
vrata i ramena
samo kružno bez prestanka
pjena mumlja mantre
ako stanem
umrijet ću nad ovom juhom
kosa će mi se preliti preko rubova teće
i zasmrditi paljevinom cijelu kuhinju
vrtložiti ću u ništa
prostor između borbe i odustajanja
zapeti sa slikom nijemih ljesova
što čekaju da ih se zakopa
onda ću se kazniti
jer sam namjerno umrla
pa ponizna odmah oživim
dijelim juhu svima
uzmi vruća je i zdrava
moraš radi imuniteta
iz misli me trgne jedino slika
tvojih tetovaža na rebrima
da pročitam što piše
je li boja crna ili zelena
ne smijem te ni polizati
kad ćemo se ljubiti
krugovi
zaokruži
kruži nožnim prstima po parketu
napiši poruku kućnom prašinom
stavi naglasak na O
mrvicama pojedenog peciva i odbačenih dlaka
(to je više nego mnogi imaju)
noću dajem imena plahtama
strah
ljutnja
tuga
gađenje
radost
sve me to pokriva
u krevetu kao pod zelenom travom
griju me crne šape koje trče u snu
sklupčat ćemo se u božićnu kuglu
zaštititi od stropa što se ljušti i otpada
(sve otpusti)
petardi novogodišnjeg slavlja
spasit će nas pokrivači puni osjećaja
hranit ćemo se savršenim oblicima
maminih prikli
kad ne prepoznaješ kraj
kružit će nam crijeva
nastavci živaca
od usta do stopala
i natrag
ispisivat ćemo ljubav krugovima
IVA POZNIAK rođena je u Dubrovniku 1983. Po struci biologinja mora, trenutno radi na svom prvom rukopisu, radnog naziva “Burleska”.
