Potpuno mi je nadrealno slati Vam poeziju na današnji dan…. Ali opet, hvala Vam – pomalo me odmaknula od stvarnosti… možda, ako bi naše dobre misli mogle doprijeti do drugih kao neki ljekoviti poljupci, možda bismo samo i poeziju dijelili – zapisala je Vesna Čelebić na dan kad nam je na urednički mail poslala nekoliko svojih pjesama. Bio je 29. prosinac.
Snijeg u martu
E moj Johnny,
Ti si mislio da je proljeće u decembru nešto,
Da tek vidiš snijeg u martu,
Poslije potresa
U doba korone,
O ovom nisu pisali
U udžbenicima
Iz prirode i društva,
O ovome nismo učili ni riječi,
A kao da nam sve propuštene lekcije
Ulaze na vrata
Bez kucanja
Ili najave
Ne htijući mnogo više od života
Zaglavili smo
Između dva osmijeha,
Lica i pahulje.
Režija Iluzije
Kako pisati poeziju
U godini u kojoj nema ništa romantično?
Zemlja se trese, ali ne od plesa.
Osmijesi se znoje pod maskama.
Ljudi se vole samo s potvrdom.
Teško je pisati poeziju
U godini u kojoj nema ništa obično:
Nema velikih druženja,
Spontanog grljenja na cesti
Nema posla,
A ni poljubaca onima koje dugo nisi vidio.
Ali,
Ima Vremena,
I nekog čudnog osjećaja Slobode,
Nagrešpanih rubova i metalnog okusa,
Kakve ni jedna prije nije imala.
Ah,
Kad bih barem bila dovoljno hrabra da ne mislim
Možda bi i ova godina bila poetičnija.
A možda je baš ovaj redak
Zapamti i boljom nego što jest.
Tako pisati poeziju:
Kao da nam na kraju samo ona ostaje.
Volimo Se
Imam tako neke prijatelje
Koje žive zračnom linijom od mene
Gledaju mi u prozore,
Je li bijeli ili crni dim,
Jesam li ili nisam:
Zahvalna sam što znam
Da neću umrijeti
Neprimjećena,
Možda je to sve
Čemu trebamo stremiti:
Ostaviti negdje neki trag,
Makar kao dim.
Requiem za 2020
Evo Johnny,
Kraj je godine,
Decembar, zima i snijeg veje:
Nije proljeće,
I to je otprilike sve i jedino
Što je kako treba da je,
Ostalo, kao prenabrijani američki film,
Trese na sve strane,
Osobne, poslovne, lokalne i globalne,
Metaforički i stvarno
Sve se tutnji i ruši,
Djeca umiru, odrasli vrište,
U pauzama između udaha
Čekamo odjavnu špicu,
A pišu se neke nove knjige,
Johnny,
Ni proljeće u decembru
Ni snijeg u martu
Nisu ni blizu strašni
Kao neispoljen gnjev kad konačno ustane!
Usahle nade brojim dane do nove godine,
Čekam onu muziku na kraju filma
I slova koja se polako vrte,
Nadam se vidjeti imena svih koji su danas
Potresom ustali na noge
U pomoć, u ljudskost,
Jer jedino što nam od ove usrane godine ostaje
Jest spoznaja da u svima nama
Još uvijek čuči Čovjek.
Spreman na skok.
Nazdravlje svim ljudima dobre volje,
A i drugima.
Vesna Čelebić živi u Dubrovniku gdje radi kao turistički vodič i copywriter. Prevela je knjigu Vedrana Mezeija Tu sam na engleski jezik. U slobodno vrijeme svoje misli voli zapisivati u poetskoj formi, uglavnom zato što tako bolje zvuče i onda kada nemaju smisla. Do sad joj je poezija objavljivana u Knjigomatu, RE, Balkanskom književnom glasniku, Literatu te Literatu malom.
