Muzeji i galerije Konavala na svom su blogu, uz mnoge zanimljive i poučne priče, objavili i priču o konavoskoj trasi uskotračne željeznice, kojom se uz nekoliko presjedanja, moglo stići i do Beča, a danas služi jednako dobro kao šetnica i biciklistička staza.Njihov članak prenosimo ucijelosti.
Mnogima je ovo vrijeme nemogućnosti kretanja, provedeno u izolaciji uz malo više slobodnog vremena nego što nam je uobičajeni život dopuštao, poslužilo za istraživanje bliskog okruženja, lokalnih znamenitosti, ali i zaboravljenih staza i puteljaka. Tako su se neki, možda i prvi put, prošetali štrekom ili štrikom, trasom željezničke pruge koja se od Konavoskih brda vijugavo spušta prema Zvekovici i Donjom bandom nastavlja sve do Nagumanca i granice s Crnom Gorom. Svejedno, prehodali stazu prvi ili stoti put, uvijek ostajemo zapanjeni ljepotom krajolika kojim ona prolazi, ali nadasve ljepotom i izuzetnošću same gradnje i njenih konstruktivnih rješenja. Tim više, znamo li da je ova pruga, s obzirom na konfiguraciju terena i uvjete građenja, spadala među zahtjevnije izvedene trase u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Izazovan teren, jaki usponi, oštre krivine i izlomljene nivelete, karakteristike su ove željezničke pruge.
Konavoski dio trase spada pod željezničku dionicu Donja Glavska (BiH) – Zelenika, Boka kotorska, a ogranak je pruge Sarajevo – Zelenika.
Planiranje i trasiranje ove, u to vrijeme, izrazito važne vojno-strateške trase započelo je 1897. godine, gradnja 1898., a u promet je puštena 1901. godine. Možete li zamisliti da je cjelokupna trasa, neupitno remek-djelo inženjerske arhitekture, izgrađena u samo nešto više od tri godine?
Na dijelu pruge koji je od bosanskohercegovačke granice išao kroz Konavle u dužini od oko 35 km nalazilo se ukupno 8 stajališta, postaja i ukrsnica. Četiri kilometra od granice trasa dolazi do prve stanice – Vojski do, koja je bila samo stanica za prijem putnika, a od nje se pruga počinje blago spuštati južnom padinom brda prema Mihanićima, odakle se otvara pogled na cijelu konavosku dolinu. Pruga prolazi kroz dva tunela prokopana u krškoj stijeni, a kod stanice Mihanići, kroz treći prokopani tunel, pruga zaokreće i istom se trasom nastavlja spuštati prema Zvekovici. Stanica Mihanići je i prometni zaokret i vodena postaja, a sustav za opskrbu vodom priča je za sebe.
Na stanici se nalaze dvije građevine koje su služile kao skladište, čekaonica i stan za željezničko osoblje, a bila je opremljena i stražarnicama, od kojih je jedna, takozvana Vaha, impozantna građevina nalik maloj utvrdi s dvjema kulama. Trasa se dalje preko Drvenika, Gabrila i Uskoplja spušta do Zvekovice gdje na samome kraju polja zaokreće prema istoku, i od postaje Zvekovica (Cavtat) nastavlja Donjom bandom.
Laganim usponom pruga se penje do stanice Čilipi, zatim do 4 km udaljene stanice Komaji nakon koje ide do stanice Gruda. Ona je služila za putnički i trgovački promet te je bila opremljena i kao vodena postaja s pripadajućom infrastrukturom. Pruga nastavlja do stanice Pločice, a odatle, preko trolučnoga mosta trasa nastavlja do sljedeće putničke postaje Nagumanac, neposredno prije granice, koja je uređena samo kao stajanka, bez željezničke stanice.
Danas je ta željeznička pruga, kojom su nekad tutnjale parne lokomotive, a zadnjih godina i moderniji vlakovi, uz male cezure, prohodna gotovo cijelom trasom. Teško je i zamisliti, pogotovo u ovom postkorona periodu, kad nema ni onih rijetkih autobusnih veza s Dubrovnikom, da si prije stotinjak godina mogao doći, uz poneko presjedanje, sve do Beča.
Ova pruga je postepeno od primarno vojno-strateške funkcije prerasla u gospodarski zamašnjak konavoskoga kraja. U međuratno i poratno vrijeme Konavljani su velike količine povrća, vina i rakije plasirali na bosansko tržište te su tamo otvarali i svoje podrume, naročito u Doboju, Zenici i Banja Luci. Budući da je riječ o uskotračnoj pruzi čija bi prilagodba novim željezničkim standardima bila prezahtjevna i gotovo nemoguća, odluka da se željeznica ukine donesena je nenadano, a zadnja vožnja na ovoj trasi dogodila se 1968. godine nakon čega je sva imovina rasprodana. Mnogi Konavljani se još uvijek sjećaju vlakova, živopisnih i sporih vožnji, ali i buke koju je proizvodila parnjača i nagovještavala ne tako brzi dolazak na sljedeću stanicu.
Treba napomenuti da se željeznica rijetko koristila za odlazak u Dubrovnik jer je taj poduhvat oduzimao previše vremena, a trebalo je i presjedati te čekati vlak iz drugog pravca i po nekoliko sati. Međutim, odvojak dubrovačke željeznice Gruž – Uskoplje (BiH) prometovao je još nekoliko godina nakon zatvaranja odvojka Donja Glavska – Zelenika, pa se putovati iz Dubrovnika moglo sve do 30. svibnja 1976. godine kad je, na svekoliku žalost, ukinuta i ova dionica.
Objavljeno u Samonikle priče iz Konavala
