Nedavno je svjetlo dana ugledala nova knjiga u izdanju Muzeja i galerija Konavala u suautorstvu Nika Kapetanića i Matea Žagara “Ćirilica u Konavlima”.
Zašto su se autori odlučili pozabaviti ovom temom, stoji u uvodu na početku knjige:
U ovoj knjizi predočujemo nove nalaze ćiriličkih zapisa u kamenu u Konavlima te preispitujemo postojeća čitanja nekoliko već objavljenih zapisa. Svi se novi opisi temelje na suvremenim filološko -paleografskim istraživačkim metodama, primijenjenima na novosnimljenu materijalu. Proveli smo i usporedbu ovoga srednjovjekovnog materijala s pronađenim glagoljskim epigrafima iz Konavala i okolice te razmatrali pitanje prvih dodira južnih sklavinija na istočnoj jadranskoj obali u X. i XI. stoljeću s oba slavenska pisma. Ćirilica se, jednako kao i glagoljica, tretira kao autentično pismo ovoga južnojadranskoga prostora, a ne tek kao refleks uporabe u susjednim zemljama (Duklji, Travuniji, Dubrovniku, Zahumlju, Bosni, Raškoj). Utjecaj je iz svih tih kontinentalnih zona, naravno, neosporan, no on nikada ne bi bio ucijepljen da nije bilo čvrsta kontinuiteta i izvorne prisutnosti.
U drugom dijelu knjige usmjerili smo svoju pozornost i na tri ćiriličke isprave ispisane na meku materijalu (pergamentu, papiru), koje su manje-više izravno vezane za Konavle, a potječu iz XIII., XIV. i XVI. stoljeća. Podvrgli smo ih također paleografskoj analizi, predočili sadržaj te izlučili temeljne jezične (štokavske) osobine, kako bismo sve to kontekstualizirali u odnosu na okolnu slavensku pismenost.
Nastojali smo prikazati i osnovne povijesne okolnosti njihova nastanka te predočiti kako je ćirilička tradicija u Konavlima duboko ukorijenjena, vidljiva u raznolikim tekstnim funkcijama, čvrsta slijeda prema najstarijim razdobljima u kojima se ćirilica, kao i ovdje autohtono slavensko pismo, ucijepila u Konavle. Vodili smo računa o omjerima pouzdanih i mogućih tumačenja, a radi postizanja plastičnosti dojma o kulturalnoj slojevitosti uvrstili smo među dodacima i ornamente koji se pojavljuju na obližnjim kamenim spomenicima. Jedna je od osnovnih namjera ove knjige da, osim prezentiranja ćiriličke baštine kroz sav dostupan nam spektar sačuvanih kamenih i pergamentnih spomenika, pridonese razumijevanju početaka južnoslavenske pismenosti u oba pismovna vida, ćiriličkome i glagoljičkome, upravo na prostoru južnih dalmatinskih biskupija, i u kontekstu južnoslavenske pismenosti koja se u dotičnim razdobljima njegovala i razvijala i u okvirima Zapadne crkve.
Knjiga je posvećena konavoskom knezu Črnomiru, a sukus djela se čita u završnom tekstu upućenom čitateljima:
Paelografska analiza ima svrhu i u sebi samoj i za opis raznolike pismenosti u Konavlima kroz srednji vijek i u početku ranoga novovjekovlja. U dugu kontinuitetu, gdje se uz glagoljicu ćirilica iskazala kao utemeljeno pismo još od samih početaka slavenske pismenosti u IX./X. stoljeću, nastojali smo pokazati kako se – isprva u prepletanju s glagoljicom, a s vremenom sve više samostalno (uz paralelnu uporabu latinice) – ovo slavensko pismo rabilo kroz različite impulse i realizacije i u Konavlima. Istočno od rijeke Krke, koja kod Skradina utječe u more, dominantno je u ovom dijelu Europe ćirilički prostor. Njezinu uporabu u povijesti hrvatske kulture obilježuje izraziti regionalizam, pa smo se tako usredotočili i na konavosku dionicu. Nismo pritom izolirali neki poseban regionalni tip ovoga slavenskog pisma, već smo nastojali pokazati složenost i utemeljenost uporabe ćirilice u Konavlima kao dio širega zapadnoćiriličkog univerzuma, kao prostor na koji su iz svih smjerova kontinentalnih pristizali impulsi novih promjena, ali i kao prostor koji je dovoljno bio impregniran kulturološkim vrijednostima da se u njemu i samostalno njegovalo ovo funkcionalno pismo, prikladno za sve Slavene (kao i glagoljica).
Do danas je povijest sačuvala tek vrlo malen broj pisanih spomenika. Međutim, njihova raznolikost, zasvjedočenost i u kamenu i na pergamentu i papiru, s uočenim visokim pisarskim vještinama, sa znatnom standardizacijom pismovnih rješenja, s čvrstim pokazateljima različitih komunikacijskih funkcija, sve to uz sposobnost komuniciranja i unutar svoga prostora, a i sa susjedima, čvrsto govori u prilog visoke relevantnosti ćiriličkog pisanja u Konavlima za cjelokupni profil kulturne i povijesne memorije ovoga prostora.
Omjer sličnosti i različitosti u ovoj knjizi razlučenih paleografskih osobina dobro svjedoči o širokoj i intenzivnoj uporabi ovoga pisma i čvrstim komunikacijama na širem, povijesno povezanom prostoru. Intenzivna odnosno totalna analiza svih zastupljenih pismovnih osobina konavoskih ćiriličkih spomenika, i kamenih i na meku materijalu (pergamentu i papiru), trebala bi poslužiti i kao model kako dalje uspoređivati zapadnoćiriličke tekstove srednjovjekovnog i ranonovovjekovnog razdoblja. Obrađenim materijalom zasigurno nismo iscrpili sve izvore. Vrijeme će zasigurno izlučiti i nove pronalaske, bilo među arheološkom građom, bilo u brojnim arhivima koji još umnogome čuvaju neprepoznan korpus.
