Njezin glas desetljećima je dopirao iz dubrovačkog studija do najudaljenijih brodova na kojima su plovili dubrovački pomorci. I u onim vremenima, kad je Pomorska večer bila jedina spona Grada i njegovih mornara. Božica Đurđević, plovila je radiovalovima Hrvatskog radija dugih 39 godina, uvijek profesionalana i pomalo samozatajna. Doplovila je i do mirovine, a za Dubrovniknet osvrnula se na svoju dugu novinarsku karijeru.
Od davne 1986. Božica je dio ekipe Radio Dubrovnika, a zašto je odabrala novinarstvo?
-Riječi su mi oduvijek bile važne, jer vjerujem da imaju moć. Pretočiti misao u riječi, zabavljalo me i bilo mi je izazov još od male škole. Nikad neću zaboraviti kada sam s nekih petnaest godina rekla svom rođaku s kojim sam provela djetinjstvo, a istih smo godina i smatrala sam ga najpametnijim dječakom na svijetu, da se želim baviti novinarstvom. Rekao mi je tada kako zna da mi je sloboda na vrhu ljestvice vrijednosti i da se varam, ako mislim da ću u tome poslu naći slobodu. I danas se još divim tako jasnom sagledavanju i razumijevanju stvari kod jednog tada gotovo djeteta.
Novinarstvo nije prostor slobode, ako se žestoko i hrabro ne boriš
-Život mrsi konce i neke se stvari događaju mimo naše želje i odluke, pa je neko vrijeme izgledalo da se sve više udaljavam od mojih mladenačkih maštanja o novinarstvu kao svom pozivu. Ipak, znala sam prepoznati i uhvatiti trenutak i priliku koja me vodila do puta kojim sam željela ići. Radio Dubrovnik je 1985. objavio natječaj. Tražili su novinare. Imala sam sve uvjete, ali nećete vjerovati, ne i vezu. Bila je audicija i prošla sam, dobila sam posao. Naravno da su svi početci teški, međutim, i sada nakon cijelog radnog vijeka mislim da su upravo godine mojih novinarskih početaka, kraj 80-tih, bile najljepše i najbolje vrijeme za novinarstvo. Imala sam sreću tada biti u redakciji okružena pravim ljudima, vrsnim novinarima, koji su znali otvarati prostor i nalaziti način za reći sve što je trebalo reći i onda kada se misli da se to ne može. Iako su mi se uvijek nanovo vraćale riječi da novinarstvo nije prostor slobode, ako se žestoko i hrabro ne boriš da ga kao novinar sam sebi otvaraš i osvajaš. Nisam odoljela izazovu da ga za sebe, godinama, mic po mic osvajam.
Bilo je dana i cijelih, nemalih perioda, kad bi najradije bila pobjegla iz tog posla
-Ispočetka me i sam moj glas u eteru zbunjivao, a onda se dogodila ljubav. Zavoljela sam radio i još uvijek je za mene među medijima No1. Na neviđeno, samo riječju, stvaraš atmosferu i osjećaj bliskosti s ljudima koje niti ne poznaješ, a vjerojatno ih nikad nećeš ni upoznati. I prisutan si glasom, riječju i mišlju u prostorima njihove privatnosti. Nema laganja, tu se onda prepozna ima li se što za reć ili je priča prazna. Bar sam u to vjerovala sve ove godine.
Istina, bilo je dana i cijelih nemalih perioda, kad bi najradije bila pobjegla iz tog posla, iz ovih ili onih razloga, kad bi pomislila da je cijeli moj posao samo sudjelovanje u jednoj veliko farsi. Onda bi došao trenutak susreta s nekim divnim ljudima, koji imaju što reći i ulazak u neke super teme i priče i ponovno bi zavoljela svoj posao. Svatko ima pred sobom neke lekcije koje treba proći i naučiti. U mom slučaju to je strpljenje. Pomoglo mi je i to što teško odustajem od nečega u što krenem.
Možeš li usporediti novinarstvo 80-ih, 90-ih i sada?
Vrlo su različita priča osamdesete za novinarstvo i one ratne i poratne devedesete. Vjerujem da bi mnogi, među mojim kolegama, koji su bili u novinarstvu kasnih 80-ih rekli, kao što sam i sama istakla na početku, kako je to bilo najljepše vrijeme za radit. To vrijeme kao da je obećavalo da tzv. sedma sila može mijenjati stvari. Ali opet… možda je to bila samo iluzija moje mladosti. Naravno da su i onda i sada mediji imali određenu moć, ali samo kao instrumenti za postizanje nekog cilja onih koji imaju stvarnu moć. Devedesete su naravno bile i vrlo opasne godine, kada i novinarstvo ima posebnu ulogu. Godine velikog testa ljudskosti i moralne i svake druge hrabrosti.
Digitalne platforme i društvene mreže mijenjaju sve. Trebaju li novom vremenu misleći ljudi, misleći novinari ili samo prezenteri ideja i namjera njihovih nalogodavaca – ne znam!
Vratimo se još malo u prošlost u vrijeme Domovinskog rata, kad si napisala Apel žena iz opkoljenog Dubrovnika, koji je u tim ratnim uvjetima potpisalo čak 1600 osoba.
-Da, napisala sam taj apel, taj tekst 1991. jednog sivog, hladnog i opasnog jutra u Uredu Konvoja Libertas. Bilo je to nakon pada Vukovara. U Uredu Konvoja okupljali su se tih dana neki zanimljivi, misleći ljudi, da izbjegnu beznađe, da se osjete živima u toj sumornoj dubrovačkoj jeseni. Tako je jednog jutra u Ured ušao Đelo Jusić i rekao: Ljudi, jeste li obadali, jutros ni zvona nisu zvonila. I to je u meni zazvonilo kao prava uzbuna i potekao je tekst. Osnovna poruka i pitanje je bilo – kakva se to sudbina sprema Dubrovniku? Naslov tekstu Čujte nas dao je Feđa Šehović i otišli smo u zgradu Zavoda za obnovu gdje smo ga tiskali. Letci s tim tekstom, ne znam kojim sve kanalima, ali najviše u tada svakodnevnim izdanjima Dubrovačkog vjesnika, obišli su Grad. Bilo mi je nevjerojatno koliko je ljudi, između oglašavanja prestanka opće opasnosti dolazilo u Ured Konvoja Libertas staviti potpise na taj tekst.
Novinarstvo je posao u kojem se slobodno i radno vrijeme stalno isprepliću te ih je nemoguće odvojiti. Koliko je tvoj osobni život patio zbog novinarstva?
Naravno da me i kao osobu formirao ovaj posao. Mnogo čega sam postajala svjesna što je i kakva je društvena stvarnost, a to možda ne bi znala da nisam radila ovaj posao. Imala sam iznimnu sreću da doma imam neizmjerno razumijevanje i podršku i to mi je bilo kao zaštitni ogrtač pred svim iskušenjima i manje lijepim stranama ovoga posla, a bilo ih je!
Velik dio tvog novinarskog staža bio je vezan uz more i pomorce. Mislim da nema većeg znalca od tebe u tom području novinarstva. Kako su se Pomorske večeri mijenjale tijekom vremena?
Nije ta emisija čudom preživjela preko 70 godina. Kada je razvojem novih komunikacijskih alata nestao njen smisao u ulozi mosta između pomoraca i njihovih obitelji, radi čega ju je još 1952. pokrenuo legendarni Branko Knezoci, kroz posljednjih dvadesetak i više godina, trebalo je dati svemu novi smisao. Ponosna sam što sam sa svojim kolegama iz ostalih jadranskih centara Hrvatskog radija u tome uspjela i što smo ostali adresa u eteru za sve teme koje se tiču pomoraca i pomorstva. Potvrdile su to i nagrade koje je posljednjih godina Pomorska večer dobivala i od asocijacija samih pomoraca i od poslodavaca u pomorstvu i od Ministarstva mora. Emisija je dobila i nagradu za promicanje ljudskih prava od HHO, dobitnik je i Plave vrpce Vjesnika, Večernjakove ruže, nagrade Udruge poslodavaca u pomorstvu Mare Nostrum…
A najveća nagrada emisiji je kada se urednicima sa svojim pričama, pitanjima i problemima javljaju sami pomorci i kada im se na neki način može pomoći. Kao posebno priznanje emisiji doživljavam što su i mladi pomorci rado gosti u emisiji, što se javljaju i slušaju je na internetskoj platformi, i to u vremenu kad mladi sve manje doživljavaju radio kao medij koji ih privlači.
Je li ti žao što ideš u mirovinu? Hoćeš li mirovati ili…?
A što je s onim odmori se, zaslužio si? Šalim se.
Mislim da je važno znati staviti točku na pojedine životne faze, kad za to dođe vrijeme. Bar mi se čini da nemam s tim problema. Planova ima, ali o tom-po tom, uglavnom neću prestati pisat, a i dalje ću uz jutarnju kavu pregledavati pomorske portale.
Koja je tvoja poruka mladima koji se žele baviti novinarstvom?
Mislim da je jako važno biti odgovoran za javno izgovorenu riječ.
Osobno nisam nikada bila posebna “miljenica” niti jednoj šefovskoj garnituri kroz sve ove godine i vjerujem da je to jedini način da se sačuva dignitet profesije i osobno dostojanstvo.
