Dan 31. 10. svugdje u modernoj civilizaciji obilježava se kao Halloween, nama poznatiji kao Noć vještica. Kod nas je ovaj običaj zapadnog svijeta koji ima ishodište u druidskom svjetonazoru stigao kao pravi zapadni brend u moru novina koje prihvaćamo globalizacijom. Prateći sukobe između generacija, starijih koji se zgražaju na nove trendove i mlađih koji uživaju, poistovjećujući se sa svojim influencerima i njihovim običajnim životom, poželjeli smo podsjetiti vas s malenom crticom kako ni naša narodna predaja o vješticama nije bila nimalo bezazlena.
U narodnom vjerovanju Konavala kroz stoljeća su se uvriježile priče o vješticama. Tko su i kakva su ta bića nije uvijek jasno jer se kroz predaju javljaju svakojako. Najčešće se misli o jednoj od dva vještičja oblika, a to su utjelovljenja nadnaravnih zločestih moći u ženama iz puka. Za neudane žene to je bio oblik morice, a za udane žene oblik vještice.
Prema vjerovanju morica se postajalo rođenjem, a vještica činom. Naime, kad se žensko dijete rodi u crvenoj košuljici, tj. krvavoj posteljici smatralo se da je rođena morica. Da bi se to spriječilo, osoba koja je porodila dijete morala je izaći na prozor ili kućni prag te obznaniti svima da se rodila košutica u crljenoj košuljici, u suprotnom je nesretnom djetetu sudbina bila zapečaćena. Vjerovalo se da morice more noću mlade muškarce tako da im legnu na prsa pa ih guše. Jedini način da ih se odagna bilo je držati malo soli na komonćinu ili uz uzglavlje, ili pak obećati morici dar od malo soli jer bi ujutro ta ista morica, prikrivena u liku neke djevojke ili neudane žene došla tražiti soli. Koliko se dugo zadržalo ovo vjerovanje govori i nedavno kazivanje izrečeno u dobru duhu: Krilanovića mami nestalo soli i došla pitat u Stankovića mame da joj zaimje, ali Stankuša snijevala po noći da joj je došla morica i da joj da soli. A kaže Krilanovićka: ja došla zaimat soli, a ova se počela derat: A ti si ta bila, ti si jadna napala.
Često su se pričale priče kako se morica pretvorila u kokoš ili neku drugu životinju, a ako bi se uspjelo nauditi toj istoj životinji, sutradan bi se moricu razaznalo po ožiljku koji bi nosila na obrazu ili na drugom mjestu ovisno gdje bi se životinju ranilo. Tako se i kokošje javljanje tijekom dana uvijek uzimalo kao znak, glas, oprez. Kad kokoš pjeva, neko u tomu sluti dobro, a neko zlo. Svakako, ta se kokoš ima u kući pojesti, i dobro je, da joj glavu pojede domaćin.
Prema vjerovanju, vještica se postajalo činom, odnosno djelom. Kad se morica uda, automatski bi postala vješticom, ali moć je dobila tek kada pojede srce vlastitog djeteta: …ali nikakve snage nema, dok ne smakne svoje dijete. U nekim kazivanjima dijete, u nekima odrasli čovjek, svakako je riječ o nevinu životu. Vještica je prema tome bila samo iskusnija i okrutnija morica, koja nije više krala tuđu životnu energiju, već ju je gasila.
Najlakši način razotkrivanja vještice bio je u crkvi, kada bi svećenik izgovorio Orate, fratres jer bi im se tada na glavi ukazala dva rožića. Prema predaji, vještice su se skupljale pod orahom ili u šupljim maslinama, te se često čulo kako nije dobro da muškarac sadi orah jer će umrijeti kada deblo odeblja koliko u njega grlo. Vještice su uvijek izazivale negativne konotacije, a svima su željeli naopako pa je u narodu ostalo kazivanje: Ako se susreteš sa ženom, koja misliš da je vještica, dobro joj je reći: U petak ti Božić, a u subotu Badnji dan!
Osim ženskih vještica u Konavlima se vjerovalo i u muške vješce ili vješturke, ali oni nisu bili toliko česti kao morice i vještice te im se nije pridavalo toliko važnosti, ni zlobe. Oni su imali neke moći za koje su se mogli ljudi okoristiti, što nije bio slučaj s vješticama.
Ono što je nama danas donekle smiješno i zabavno, prije je bilo sudbonosno, a mnoge su žene stigmatizirane do kraja života. Često se za usiđelice govorilo da su morice i time ih se onemogućavalo u normalnom društvenom djelovanju, a vješticama se u Konavlima pa ni u čitavom svijetu nije pisalo dobro. Bez obzira na to radi li se o osobi koja je liječila travama ili nekome tko je stvarno radio zlo. Prema pisanom arhivskom dokumentu iz 1687. godine, muškarci iz nekoliko vitaljskih obitelji ubili su Stanu Bratičević pod optužbom da je vještica: Govorili su da je vještica bila, bivši travami liječila, i tako sam ja reko knezu u Konavlah… Odgovorni muškarci su pobjegli u Novi da, kako su i sami rekli: Pravedni ne partiškaju. Kasnije, pri davanju iskaza na opaske da su je trebali predati Gospodi da joj sude, a ne ju sami ubiti, odvratili su: Mi je nijesmo davali Gospodi, nego smo je mi tjeli ubiti.
Još jedan arhivski primjer iz 1710. godine u selu Dunave spominje vješticu Katu Lasić koja je optužena da je čaranjem ubila više ljudi. U ovom slučaju se, prema kazivanju sumještana okomila na Petra Boroja koji je tri dana nakon njezine kletve obolio. Katu su natjerali da mu da iz svoje ruke kuhano jaje, jer su u Konavlima u to vrijeme otkrivene vještice jedino tako mogle učiniti bolje osobi na koju je bačena kletva. Cijelo selo je bilo protiv Kate, a njena sudbina nam nije u potpunosti ostala sačuvana.
I druge priče koje su ostale u narodu govore o brojnim bolesnim stanjima, patnjama i stradavanjima ljudi čiji su se uzroci povezivali s vješticama i njihovim sposobnostima ma kakva ona bila. Trebalo je uvijek poduzeti neki čin oskrvljenja, ubojstva, ranjavanja neke osobe na koju su položene vjere u razložnost događanja kako bi poput placeba djelovalo u buduće spasenje. Koliki je to bio strah koji je nosio novu patnju i novi strah. Ta priča o vješticama dio je turobne povijesti kršćanstva i progona vještica u modernom dobu, gdje je na mukama stradalo preko 40 000 žena.
Ona druga, koja tinja u konavoskim pričama i predaji, dio je mitološke baštine koju je stvorio tradicijski svijet referirajući se na svjetove nadzemlja i podzemlja, dobra i zla, dana i noći. I dok je šišmišu noć dan, ljudima su u mraku velike oči pa vide vještice, lorka, tence i ostala mitska bića. Vide zapravo oblik svoga straha, jer ne vide ništa drugo.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
